Fenomen Aleksandre Prijović i sijaset prodanih Arena po gradovima regijona napunio je društvene mreže i portale širom te nesretne ex-Jugoslavije kao da se radi o nečemu što je kao palo s neba i zateklo nas seljake spuštenih gaća koji smo potom nošeni silnom srećom gologuzi pohitali u koprive.
Moj je osobni fenomen što ja za dotičnu nisam nikad čuo do kada se priča počela zahuktavati: da bi stvar bila bolja – lik joj nisam ni zapamtio, iako sam ju očito vidio po internetima – ali je još bolja stvar što je nikad nisam ni čuo: ne znam ni jednu pjesmu, ne znam niti kako joj se zove ijedna pjesma. No, nisam ja mjerilo stvari, pogotovo ne ovih, samo mi je osobno fascinantno da me jedan, regionalni fenomen, zaobišao u širokom luku. Ok, boomer.
Također mi je zanimljivo nešto popratno uz ovakve fenomene, a to su uvijek snažno napeti lukovi i daleko ispaljene otrovne strelice kultur-moralne milicije, koja je izgleda u Hrvatskoj i dalje najborbenija. Zna se s koje strane političkog kompasa dolaze dežurni milicioneri koji dijelom zlurado (i s pravom) ismijavaju propast nacionalističkih pokušaja da se na Savi i Dunavu digne neprobojni Antiorijentalistički obrambeni zid, a s druge strane nostalgično žaluju za sad već davno prošlim vremenom zajedničke države koja samo jednom u povijesti kulturno sjajno sjajem šest baklji sjajila, gdje su ovakve stvari bile nezamislive. Kao da nikad nisu čuli za fenomen Lepe Brene koja je bila najveći pop-kulturološki projekat te sjajne države nakon Bijelog Dugmeta, gdje su snimani filmovi sa glavnom ulogom Venere iz Brčkog u čijem je posljednjem nastavku i antifašistička Armija sudjelovala u demonstraciji svoje sile, mitske i lažne četvrte u Europi.
Uvijek se sjetim kada se ostarjeli milicajci i milicionerke sa sjetom počnu prisjećati svoje mladosti i romantiziranih ispijanja kava ispred Zvečke i jedinstvenog kulturnog vala koji se više ponoviti nikad neće, jednog intervjua legendarnog fotografa Jasmina Krpana, koji je napravio sve kultne fotografije koje su obilježile to vrijeme u kojem on kaže da kada je na kultnom koncertu Filma u Kulušiću (koji je vjerojatno i najvažniji novovalni live album) na kojem je bilo 250 ljudi, u Domu Sportova bilo 15.000 ljudi na koncertu Lepe Lukić. To je bilo, uzgred budi rečeno, 1981.
Posljednja pandemija podarila nam je i dežurne milicionere epidemiologe i razne stučljake, a na valu sitnih duša visokog obrazovanja tako su stasali i novi kulturološki milicioneri koji misle da bi oni trebali propisivati što se treba slušati, a što ne. Ako ti doktor kaže da se cijepiš, ja ti ti kažem što da (ne) slušaš. Država d’uradi nešta! Baš poput ideoloških pandana u Iranu, samo što – jebiga demokracija – pa još ne možemo tamburati narod s lošim ukusom. Prošla su vremena sjajne Jugoslavije kada su ne-moralni milicioneri tamburali drogoše i škarama šišali čupavce.
Možda boli i činjenica da očito zajednički kulturni prostor postoji, samo prokleto slobodno tržište, pa je ponuda i potražnja onog što bi trebalo slušati, čitati i gledati – jadna. Ne vjerujem da je gospođica Prijović kao „kulturni radnik“ dobila stan od države ili da je fiktivno zaposlena recimo u Pošti Srbije da joj ide staž. Ne vidim ni problem da joj porezni obveznici plaćaju izravno bez posredstva države u vidu kupovini karata za sijaset prodanih Arena po gradovima regijona. Ne možeš mnogo poštenije. Ali ljevica uvijek ima tu bolesnu želju da propisuje i određuje.
Zločesto je reći da je Prijovićka projekt ministarstva kulture (RH), samo zato što država nije napravila d’uradi nešta pa nije dovela Jugoslovensko dramsko u Zagreb, pa je narod onda, neuk i tupav, morao nekog dovesti – pa doveo – Prijovićku. Ili kako bi rekao Bjelogrlićev Toma Zdravković: Nema narod veze s tim.
Medijski prostor u Hrvatskoj je pažljivo balansiran nevidljivom rukom šund komisije: zato je mene Prijovićka kao fenomen i potpuno zaobišla. Nisam je mogao čuti ni na jednom kanalu državnog radija, kao ni na ideološki ispravnom Yammatu kojeg ponekad slušam. I onda je kao ona, naravno cinično rečeno, projekt ministarstva kulture. Zapravo, jedini eter u kojem se može čuti dotična je jedan radio koji se emitira na području Zagreba, a kod mene u autu se može čuti samo sporadično i vrlo kratko, i to redovito i bez greške kada pokupim auto iz autopraonice.
Ali opet to prokleto slobodno tržište, i taj prokleti slobodni internet.
Ništa, jedino im ostaje da zavape, poput vođa onog sjajnog kultur-projekta 1943-1991 koji su pokušali stopirati Reuters: Zaustavite internet!
