Kokuzarnik bluz

Prošlo je 12 sati mala, čarolije su nestale
Konji postaše miševi, a kočije bundeve

Prije skoro 20 godina ekipa marketinških gurua za neku britansku putničku agenciju osmisli su koncept Blue Monday, odnosno najdepresivnijeg dana u godini za sjevernu hemisferu, a to je u pravilu treći ponedjeljak u siječnju, odnosno u godini. To bi stoga onda bio idući ponedjeljak.
Iza ove konstatacije i postoji nekakva matematička jednadžba, ali ono što je i bitnije kapitalistička jednadžba – nakon vezanih konzumerističkih blagdana koji nakon sezone kiselih krastavaca počinju američkim danom zahvalnosti, nakon čega dolazi Black Friday, a sve kulminira Božićem nastaje vakuum u ludilu potrošnje do Uskrsa, a Blue Monday onda dolazi kao dobar razlog da se čovjek na najdepresivniji dan u godini barem nekako počasti, pa onda se nađe uvijek dobar deal za nekakav izlet i dan kada će dokoni novinari u post-blagdanskom periodu imati o čemu pisati.
Pseudoznanost ili ne, siječanj jeste depresivan mjesec. Unatoč tome što dani jesu iz sve duži i duži, što se od Božića već polako i primjećuje, i dalje su prekratki. To je najhladniji period u godini, sve je sivo i tmurno kao i računi i novčanici nakon Božića.
Nakon blagdana Sveta tri kralja, učenici se vraćaju u školske klupe, a mi vrijedni kotačići kapitalističkog stroja ponovno puštamo krv da podmažemo taj nemilosrdni stroj. Nema više bezbrižnih domjenaka, rakije koja uvijek teče u potocima gdje god da dođeš, nego ponovno arbajt za gazdu Kurta i pitaš se koliko još puta – da platiš kredit i zavist sela zbog prekrasnog bijelog švapskog auta.
Novogodišnje odluke padaju u vodu kao šljive u govno, pred ogledalom nataložene pečenke, piva, francuske, kolači, purice, mlinaci polijepljeni ispod debele kožurine i prvi preskočni termin u teretani. Sedmog više ni godina nije nova, pa nema više ni nove nafake.

Sasvim slučajno sam otkrio najbolji štos kako se držati novogodišnjih odluka, da sam pametan mogao sam o tome napisati neku knjigu. Da budem još vjerodostojni pa završim psihologiju na nekom prestižnom internacionalnom univerzitetu poput Travnika ili Bijeljine, pa budem Dr. Jimbo, obrijem bradu, ostavim samo brkove i još imam svoj talkshow na nekom eminentnom YouTube kanalu i budem redoviti gost na Balkan Infou. Daklem –  kako se držati novogodišnjih odluka? Kakvu god da odluku donesete koja iziskuje svakodnevni angažman i žrtvu, bilo da ćete smršaviti, pisati redovito blog, prestati pušiti, svirati gitaru, nebitno, ključ je da počnete to raditi prije nove godine, idealno od Svih Svetih. Onda imate dva mjeseca da provodite svoje odluke bez Damoklovog mača koji vam stoji iznad glave i straha hoćete li to zaista moći ili ćete posrnuti pa čekati opet novu godinu i novu nafaku. Odluke ćete sigurno lakše provoditi nego u zdrkanom depresivnom prvom mjesecu. Ako vam se i dogodi da posrnete, još uvijek ste u onom minus countdownu i lako ćete se vratiti na pravi put. Također u Božićno vrijeme vam euforija oko blagdana može pomoći da gurate svoje odluke i žrtve: čak i ako se radi, recimo, o zdravoj prehrani – iza sebe ćete imati već preguran čitav studeni i gotovo čitav prosinac pa će vam biti lako se kontrolirati. I onda dolazi 1.1. i nakon dva mjeseca, što god da radite (odnosno ne radite ako se radi o nekakvom odricanju) će se pokazati sjajan rezultat koji ćete samo gurati dalje i dalje, pa dokle ide da ide, Bože moj, ali u svakom slučaju daleko duže i bolje nego te nesretne odluke koje kreću od 1.1.

Kao vozit ću svaki dan bicikl i jest trave i naučit svirat klavir, a ono 1.1. je, mamurni ste i najradije biste se sklupčali u fetalni položaj ispred TV-a dok udara Radetzky iz Musikvereina.

Napomenuh, ja sam to slučajno otkrio prije nekoliko godina. Imao sam nekakvu epifaniju valjda dan prije Svih Svetih o tome što bih promijenio u Novoj godini i odlučio sam da ću probati. Onda sam skužio da ima još dva mjeseca i – ‘ko živ, ‘ko mrtav – ne mogu ja čekati toliko idem ja probat odmah. I stvarno mi je uspjelo, i to upravo mislim zbog ovog svega što sam gore napisao.
Trebao bih to patentirati, ljudi su zaradili ogromne pare i na većim budalaštinama.

Siječanjska depresija nije vremenska pozicija, nego stanje duha. Potpomognuta je, jasno, slijedom događa koji se događaju u ovo doba godine, ali nije inferno kroz koji se mora izgorjeti, pa čak ni purgatorij koji treba odsjediti.

Kad sam bio klinac, najdepresivnije vrijeme u tjednu mi je bila nedjelja navečer, jasno – zato što je vikend gotov i sutra ponovno nazad u školu, zadaće, prozivke, odgovaranja i učenje. Imam tu sliku koja se godinama uvijek odigravala po istoj šabloni i dan-danas jasno u glavi: sjedim otuširan i mokre kose ispred TV-a na kojem se vrte kuglice Lota, miris štirke u zraku jer mater uvijek pegla veš za tjedan koji dolazi. Stariji će se sjećati da je soundtrack lota bio Don’t worry be happy (možda je i dan danas, nisam gledao loto valjda 25 godina) i ja bih se uvijek zbedirao kad bi čuo pucketanje i fejk jamajkanski naglasak Bobbyja McFerrina. Kakva ironija, Don’t worry be happy, a ja vrlo worry a ne happy.
S godinama sam shvatio da treba cijeniti svaki trenutak, bio petak u 16.00 ili nedjelja u 20.00 i zašto se deprimirati oko nečeg što će biti sutra. Ili uopće neće biti. Jer u pravilu ni jedan ponedjeljak zapravo nije bio grozan: vidiš opet prijatelje, mali odmor, veliki odmor, pijemo sok iza trgovine, pušimo krišom iza ograde škole, idemo u Derby na kavu, igramo lopte, vozimo BMX…

Tako da, menščini, Blue Monday je jedna velika siva laža.

Prošlo je 12 sati mala, čarolije su nestale
Al vrijeme je da se nove karte podjele