Kao lokalna zagrebačka vijest odjeknulo je ovih dana da kultna zagrebačka robna kuća NAMA u Ilici odlazi u ropotarnicu povijesti! Nakon 23 godine stečaja (vjerujem rekorder u Hrvatskoj) tvrtka NAMA se likvidira a njene nekretnine – najpoznatije robne kuće u Ilici i na Kvaternikovom trgu idu na javnu dražbu, tako da će o sudbini kultne robne kuće uskoro odlučiti novi vlasnik, odnosno tržište.
Hoće li sada biti neka nova roba kuća po uzoru propale njemačke Kaufhofe ili britanski Harrods to će tek vrijeme pokazati, iako sumnjam da će se u epicentru grada pored mora mallova naći mjesta za robnu kuću starog kova, iako – tko zna?
Moram priznati da sam se prije nekoliko godina začudio kada sam saznao da NAMA još uvijek posluje – ja sam mislio da je to propalo početkom 21. stoljeća kada i posljednji atavizmi samoupravnog socijalizama. Onda sam slučajno saznao da NAMA posluje i to da ima zapravo jako solidnu ponudu kao i u prošla vremena od igle do lokomotive, a i bilo mi je jako simpatično da nešto što se zove Narodni Magazin i dalje postoji.
Jako su mi simpatična i njurganja „starih Zagrepčana“ – rekao bih onih još starijih od mene, koji u kraju NAME vide kraje neke svoje ere, ali se revolucionarni duh izgubio negdje na relaciji dnevna soba – Facebook, pa pozivaju na rušenje Vlade online peticijama i spašavaju Gazu patetičnim postovima. Boomeri i Gen eXeri su baš jadna generacija – prigrlili su tehnologiju na najgori način, a ovima mlađima kenjaju da nemaju žara, a oni samo prde po internetima. Država d’uradi nešta!
Inače, mogu shvatiti tu nostalgiju starijih generacija. Robna kuća u centru je nekad bilo središte društvenog života, pogotovo u socijalizmu. Imao sam prilike obići gotovo čitavu istočnu Europu i vidio sam da su u svakoj varoši koja ima iole veće središte u vidu nekakvog trga ili korzoa, komunisti nasrali nekakvu modernu robnu kuću (dizajnom, odnosno arhitekturom najčešće baš poput NAME na Kvatriću) koja uvijek ide kao šaka u oko secesiji koju ju okružuje. U Slavonskom Brodu to je bila VESNA, u Somboru BEOGRAĐANKA, u Sárospataku BODROG ÁRUHÁZ. Centar društvenog života novog socijalističkog čovjeka bio je taj trg odnosno korzo gdje su se boomeri vrtjeli u krug ko blesavi jer uostalom nisu imali što drugo ni raditi. A ironija svih ironija – u društvenom centru novog socijalističkog čovjeka – hram konzumerizma! I onda ih shvaćam – da su ispred izloga kao mladi mjerkali ženske ili da su tamo kupili prve cipele ili odijelo za maturu jer ga uostalom nisu ni imali gdje drugdje ni kupiti.
U Zagrebu živim već gotovo punih pet godina i u tom periodu nijednom nisam bio u NAMI. Zapravo, bio sam jednom sasvim slučajno u robnoj kući na Kvatriću i uvjerio sam se da zaista ima svega – od igle do lokomotive, ali nisam bio u kultnoj robnoj kući na Ilici.
Kad malo bolje razmislim, mislim da sam bio u NAMI svega dvaput u životu – 1988. kao malo dijete i 1996. ili sedme kao nešto veće dijete.
Taj drugi put mi je ostao, jasno, u nešto boljem sjećanju. Naime te, sad ne mogu se sjetiti je li bilo 1996. ili 1997., u tranzicijskoj Hrvatskoj kapitalistička Coca Cola je počela s nagradnim igrama, stariji će se sjećati, koje su se nalazile ispod čepa. Pa ste mogli osvojiti recimo bocu od pola litre Cole gratis, ili čak ako ste imali turbo sreće 50.000 kuna. Ali bila je i još jedna nagrada, a to je, da ste mogli poslati čini mi se 5 čepova u kuverti i ako vas izvuku na javnom izvlačenju na televiziji mogli dobiti tjednu nagradu od 10.000 kuna. Zamislite našu sreću kad je jednu nedjelju Danijela Trbović u moru kuverti izvukla veliku žutu PBZ-ovu kuvertu na čijoj je poleđini bila naša adresa i ime i prezime moje sestre!
Deset hiljada kuna, ortaci! (Minus 1500 kuna tadašnjeg poreza). Deset tisuća kuna, odnosno osam i pol! Te 1996. (ili sedme) kad je mater radila za doslovno parsto maraka,l to je bilo kao nemam pojma šta. Pitao sam pošto Zagreb.
I mi se jednog hladnog jesenskog jutra, mater, sestra i ja, spakovali, ja nisam išao u školu taj dan, i sjeli na vlak za Zagreb. A otići tad u Zagreb meni ‘ko klincu je bilo kao da idem na Mars. E, Zagreb! To je relativno svježe poslije rata, besparica, di je ko putovao, ali meni je taj put u Zagreb bio kao da idem na Havaje.
I došli mi jadni poratni provincijalci u Zagreb, mater nas posjela na tramvaj i više se ni ne sjećam kojim peripetijama smo stigli u Coca Colu na Slavonskoj, odnosno Sachsovoj, ušli tamo na recepciju pita neka gospođa izvolite, a mi onako ponizno rekli pa evo došli po pare, a ova nema ni pojma da ima nagradna igra. Dok smo čekali nekakvog direktora da nas primi, pita nas recepcionarka odakle smo, a mi opet onako jadni ko ispali iz nekog Dickensovog romana “iz Slavonskog Broda”, a ona iskolači oči, pogleda nas onako kao izbjeglice iz Kramatorska pa pita: „A je l’ se još puca?!“
U to je došao i diša, čestitao sestri, dao joj ček (Gen Z čitatelji s upitnicima iznad glave) Zagrebačke banke na 8500 kuna i kaže, a gdje ste parkirali da vam napunimo auto dupke colom, fantom i spriteom? Ja vama ne mogu opisat tu žalost koju sam tada osjetio. Sirotinjo, i Coca Coli si teška.
I mi opet nekim peripetijama do centra gdje smo išli podići keš u Zagrebačku banku i dobro se sjećam kad je mlada bankarka pažljivo brojala malu gutu kuna, a onda mater uzela u ruke taj svežanj i kao stara bankarska kuka provrtjela ga kroz ruke brzinom mehaničke brojačice ili švercera deviza s pijace. Onda smo taj novac išli položiti u našu banku, odnosno PBZ (ZaBA nije tada postojala u Slavonskom Brodu). Primjećujete, dragi čitatelji, kako se u davna vremena za obične novčane transakcije puno hodalo i obijalo šaltera, a danas sve to rješavate iz udobne fotelje iz koje možete platiti račun za struju, spasiti Gazu ili srušiti Vladu.
Nakon toga smo otišli u McDonalds u Jurišićevu što je bilo u mojoj glavi teška dekadencija, ako se sjetim da smo si mogli priuštiti ćevape kod Šefkija sporadično svakih nekoliko mjeseci. Hamburger, čizburger, kečap i pomfrit, mi imamo McDonald’s, a nema ga Split!
Mislim da smo se poslije toga išli obući u NAMU gdje sam ja vjerojatno dobio i nekakav autić koje sam volio do krajnje granice svog djetinjstva. Volim ih i sad, ali mi je bruka da ih skupljam. U NAMI smo kupili valjda gaće, čarape, hlače, šta ja znam više, ne sjećam se uopće… jedinog komada odjeće kojeg se sjećam je kad mi je mater kupila WGW majicu u pothodniku odnosno Importanneu.
I vratili se mi u Brod, malo skockaniji i sređeniji, a ja maštao o ponovnom odlasku u McDonalds, NAMU i WGW. Propala i NAMA i WGW, jedino McDonalds ostao, pa i 20 godina kasnije došao i u našu Varoš, gdje je naša NAMA imena VESNA zarasla u korov i ruglo najvećeg trga u Hrvatskoj.
