U travnju 2004. na hrvatskom internetu se pojavio servis blog.hr na kojem sam i ja s prvim danima otvorio blog. Prije dvadeset godina internet je bio puno drukčiji nego danas, bilo je to vrijeme prije pametnih telefona i mobilnog interneta, širokopojasni internet je bio dostupan rijetkima, običnom plebsu tek preko nekakvih akademskih računala, društvene mreže nisu postojale, a veš mašine i klima uređaji nisu imali WiFi. U tom periodu svima nam je bilo, poglavito kako se strelovito internet razvijao, jasno da će internet obuhvatiti čitavu našu realnost, iako vjerojatno nismo imali sliku totaliteta interneta koji se stopio s našom stvarnosti. Internet prvoborci će vam svi reći da je internet prije bio bolji – nije bio bolji, nego je bio alternativa koja je bila jako primamljiva. Internet je bio jasno odvojen od ne-virtualnog svijeta, svijet u koji ulazite kroz drčanje dial-up modema i surfate po cijelom svijetu koji je bio kud i kamo manji od današnjeg interneta, ali je bio manje zagađen reklama i ekskluzivniji. I onda kad završite, ugasite internet i vraćate se u ne-virtualni svijet.
Neki dan mi kum reče, što sam ja potpuno zaboravio, kako sam ga 1998. odveo u Gradsku knjižicu u Slavonskom Brodu gdje je bilo računalo s pristupom na internet za plebs i rekao mu: „A ovo ti je kume, internet!“ On se tog sjeća jer mu je to bio prvi susret s internetom, kao što se i ja vrlo dobro sjećam svog prvog susreta s internetom 3 godine ranije što mi je umalo doslovno razvalilo mozak.
Ta 2004. je bila među zadnjim godinama „sporog“ interneta koji se vukao kroz telefonske žice i dial-up modeme, a kao što rekoh, nisu postojale ni društvene mreže. Tada je blog bio zapravo jedino (ako ne računamo MySpace koji se u našim krajevima nije nikad dovoljno “primio”) mjesto na kojem su ljudi mogli nešto objaviti, odnosno kreirati po svojim vlastitim željama i svojoj estetici – kao zidne novine, spomenar, leksikon, scrap book, bilten, memorandum ili kako god već želite – za razliku od foruma koji u ono što im i samo ime govori – mjesto rasprave, dijaloga, i tome slično. Shodno tome, mnogi moji prijatelji i poznanici su otvarali blogove i tako pisali svašta, kačili slike i radili ono što se danas radi na društvenim mrežama. Kako blog kao koncept nameće ipak duži format objave od statusa na društvenim mrežama, onda su ljudi više i pisali, što je pokazalo da zapravo puno ljudi ima dosta šlifa za pisanje, ali nisu imale ambicije to dalje ganjat.
Dvije godine kasnije pojavio se Facebook u našim internetima, prva društvena mreža u smislu kako danas shvaćamo društvene mreže. Frapantna je bila brzina kojom je Facebook rastao. Kako sam ja, doslovno, živio na internetu već godinama do tad, priključio sam se, neću reći među prvim Hrvatima, ali sigurnom među prvima svojim poznanicima. Mislim da kada sam otvorio račun da sam imao 2 ili 3 prijatelja. I to je raslo i raslo i raslo iz dana u dan, ljudi su samo otvarali račune i svaki dan su se samo pojavljivali novi zahtjevi za prijateljstvo dok se nakon nekog vremena čitav moj krug prijatelja, poznanika i generalno svih ljudi s kojima sam imao nekakav kontakt u životu nije kompletirao na Facebooku. Facebook može zahvaliti taj rast, osim naravno svom konceptu, i tome što se u našem svijetu pojavio širokopojasni internet za široke narodne mase, prvo kao ADSL i kablovski internet, čije su brzine samo rasle i rasle, cijene bile sve pristupačnije i pristupačnije. Sve firme su se digitalizirale, i tako smo mi svi postali homo internetus.
To je definitivno satralo blog kao masovni internet fenomen, a Facebook je postao centralno mjesto internet svijeta. Godinama je moja generacija, ono što su Milenijalci i Gen X-eri, postajala uglavnom sve tiša i tiša i pretvorili se u Facebook voajere koji uglavnom ništa ne objavljuju, ali i dalje zdušno prate.
Onda su Facebook otkrili boomeri. U jučerašnjem postu sam se dotakao boomera, pa đabalesku miso me i dovela do ovoga danas. Možda sam bio malo jučer grub prema njima, a moram im odati počast što su mi otvoriti pogled u neke njihove svjetove. Ne govorim o nepismenim analizama, internet aktivizmu s kauča, kafice za dobro jutro i ostalo – govorim o nekim njihovim grupama koje su mi dali uvid u neki prošli svijet o kojem sam vrlo malo znao, ali me zbog znatiželje zanima.
Fasciniran sam hladnim ratom, a poglavito Rumunjskom, Albanijom i DDR-om kao najluđim zemljama bivšeg Istočnog bloka. Tako sam prije nekoliko godina zapratio nekoliko fb stranica s tematikom ex DDR-a: bivši vojnici Nacionalne Narodne Armije, bivši STASTI-jevci (ima i to!) kao i obična raja koja je stasala u zemlji radnika i seljaka. Ljudi objavljuju slike gdje su služili vojsku, na kojem dijelu Zida, gdje su ljetovali i uglavnom tako čitam sa svojim skromnim poznavanjem njemačkog nostalgiju za nekim bivšim vremenom kad su bili mladi i nosili saksije na glavama. Inače, Ostalgie i jugonostalgija – sve isto. Samo što jedni žale što su se rastali, a drugi žale što su se sastali.
Relativno nedavno sam tako našao i Facebook grupu Hippie trailera koji su putovali 60-ih, 70-ih i 80-ih po, jelte, Hippie trailu sa zapada do Indije. Fascinantno je gledati kako se prije 40, 50 odnosno 60 godina lako putovalo u Indiju kopnom. Nije bilo talibana, tvrdih granica na Bliskom Istoku, tad je terorizam bio na zapadu prilično uobičajena stvar, i to kao zapadnjačka stvar. Neki dan je jedan frajer objavio fotografiju nekog sumornog prenoćišta, čini mi se u Heratu, godina je, jasno prije 1979., i kao – eto ovdje sam ja bio sedamdeset i neke na putu u Indiju, kad javi se neki frajer u komentaru, e da to je držao moj pokojni ćaća ja sam bio dijete, pa ovaj – joj tvoj ćaća je bio totalno cool lik, pravio je najbolje kobasice na cijelom Trailu, a ovaj – da, da, svi nam fale njegove kobasice, i onda na kraju objavi jedan sliku, pa drugi i ono ukratko – njih dvojica na istoj slici, ovaj bebač.
Vjerovali ili ne, postojala je i redovna autobusna linija London – Kalkuta od 1957. pa negdje do ranih 70-ih. 50 dana, preko 16 tisuća kilometara. Ali, hipici kažu da je to bilo za pozere koji su imali pare, ovi pravi su putovali vlakom, stopom, lokalnim busevima, na devama i kako sve već ne. Uglavnom jako zanimljivo.
Ima još brdo zanimljivih grupa, u zadnje vrijeme sam počeo pratit i veterane Vijetnama, ali tu grupu vode uglavnom njihova djeca, ali nađe se i veterana koji pokušavaju naći svoje ratne drugove.
Sve u svemu, nije im možda ni zamjeriti što revolucionarni duh im diše s fotelja i sofa. Umorili su se oni.
Transformacija Facebooka od društvene mreže koja je bila zapravo namijenjena mojoj generaciji, a preuzela ju starija je vjerojatno jedinstven fenomen u povijesti. Iako, kažu da je Marko Porcije Katon koji je bio strastveni protivnik širenja grčkog utjecaja među omladinom u Rimu pod stare dane učio grčki.
Ceterum censeo Facebook non esse delendam.
