Onaj Galcijan Warhol je prije skoro 60 godina proročki predvidio da će svatko biti svjetski poznat 15 minuta. To se onda nekako romantično prevelo da će svatko imati svojih 15 minuta slave, iako biti slavan i svjetski poznat nisu iste stvari. Nekad je bolje i ne biti svjetski poznat, pa makar i pod cijenu gubitka možebitne slave.
Bilo je to prije jedno 5-6 godina, teško mi je sad točno reći kada, ali nije ni bitno. Mjesec je siječanj, negdje u onom intermezzo periodu između nove godine i Tri kralja, ali ni to nije bitno. Vozim se po naputku Uprave na sastanak s novim poslovnim partnerom s kojim trebamo ući u trgovinu sa šljunkom. Ja se u šljunak razumijem kao određena Mara u određenu krivu stvaru, ali to nije ni bitno, nekad je dovoljno otići samo na inicijalni sastanak da se pokaže dobra volja i da se „ispipa“ situacija, uostalom kad dođe do tehnikalija, to se ionako rješava u hodu.
Negdje na magistralom putu Šamac – Doboj u nekom selu u blizini Modriče, parkiram Crnog Bombardera na parking ispred seoske birtije, izlazim i ulazim u kafanu. Na radiju svira jutarnji easy listening narodnjak, za jednim stolom sjedi čovjek u svojim kasnim 50-ima i signalizira mi da sjednem za stol s njim. Upoznajemo se.
– „Mitar.“
– „Jimbo.“
Odjednom iznebuha dolazi neki čovjek i sjeda s nama za stol kao da se znamo sto godina i počinje in medias res pričati s Mitrom o nekakvom tehničkom problemu – ne radi bager, kamion, avion tko će se više sjećati. I priča on tako s njim, ovaj ga pažljivo sluša i potvrđuje glavom i u jednom trenutku se okrene prema meni, da sad meni objasni ozbiljnost sveukupne situacije i zagleda se u mene.
– „Pa ti nisi Vojo!“
Gledam ga u čuđenju zaškiljenih očiju lagano otresajući glavom.
– „Izvini Mitre – ja mislio tvoj Vojo!“ – kaže taj čovjek duboko iznenađen –„Izvinite, ja sam mislio da ste vi Vojo“ – obraća mi se opet i pruža ruku – „Izvinite, ja sam Marko!“
– „Izvinite, ja sam Jimbo“ – odgovaram mu.
Još jednom se ispričao i udaljio od stola, shvaćajući da je uletio u neku priču u koju možda i nije trebao uletjeti tako olako.
– „A tko je Vojo?“ – pitam Mitra, a on mrtav-hladan odgovara vadeći mobitel iz džepa
– „Tvoj brat.“ – prislanja mobitel na uho, pa kaže i dalje mrtav-hladan u mobitel -„Vojo, hajde dođi do kafane da upoznaš brata.“
Iščekivajući misterioznog brata Voju, konobarica je donijela kafu s mlijekom i pelinkovac.
U kafanu ulazi čovjek koji je obučen poput mene, ima frizuru poput mene, ima bradu poput mene, ima naočale poput mene i ima siluetu poput mene u nekim davnim boljim danima.
Sjeda pored mene i nas dvojica se gledamo kao u ono izobličeno ogledalo u Prateru.
– „Brate, ja sam Vojo“ – pruža mi ruku.
– „Brate, ja sam Jimbo“ – pružam mu ruku.
Kao što bi čovjek i pomislio kad sretne na inicijalnom poslovnom sastanku svoga dvojnika, razgovor je tekao u opuštenijoj atmosferi nego kako bi to inače izgledalo, pa se tu popilo i dvije-tri kafe s mlijekom koje su se zalile s istim brojem pelinkovaca.
– „Sine…“ – reče Mitar – „…hoćemo ić vidjet šljunak, pa da odemo nešto pojest?“
Mislim si, koji ću andrak gledat hrpu kamenja, kao da se razumijem u to.
– „Ma mislim da nema potrebe…“ – pokušao sam se izvući
– „Ma hajde, bolan, da vidiš da je to dobra roba…“ – uporan je bio otac mog dvojnika.
– „Ajmo.“ – iskapio sam zadnje kapi pelinkovca progutavši krišku limuna.
Moji domaćini su inzistirali da idemo njihovim autom, da ne derem svoja kola.
Vozili smo se vrlo uređenim i ravnim makadamom kojeg bi moj Bombarder progutao kao ja maločas one pelinkovce.
Nakon nekoliko kilometara u neposrednoj blizini obale rijeke Bosne zaustavili smo se pokraj deponije šljunka. Iz japanskog pick-upa poispadali smo i gledali u gomilu kamenja.
– „I… šta kažeš?“ – pitao me Mitar a ja sam se uhvatio rukama za bokove i filozofski gledao u šoder kao da znam o čemu se radi. Sjetio sam se onda svojih šefova kako uvijek nogom razgrću šoder, pa sam i ja to napravio.
– „Tu ima dosta zemlje…“ – rekao sam, iako nemam pojma odakle sam to izvukao, ali mislim da sam i to nekad čuo od svojih inženjera.
– „Vojo! Jebemu mater! Jesam rekao da pripazite pri utovaru. To treba bolje proprat i prosijat! Pazite na to!“ – zagalamio je otac na sina, a moj dvojnik je slegnuo ramenima, kimnuo glavom pa mi rekao:
– „Nemoj se sekirat brate, riješit ćemo to.“
Sagnuo sam se i uzeo u šaku nekoliko kamenčića i vrtio ih kroz prste kao opet da nešto znam o tome. Šoder ko šoder.
– „Al dobar materijal!“ – rekao je Vojo iščekivajući nekakvu reakciju od mene.
– „Mah… Savac ko savac, nema šta.“ – blebnuo sam onako.
– „To je iz Bosne materijal, ne iz Save…“ – ispravio me oprezno Vojo, ali ja i dalje nisam gubio svoju samouvjerenu filozofsku facu, pa sam samo rekao:
– „Isti kurac…“
– „Ma jah, isti kurac!“ – s osmijehom na licu potvrdio je Mitar – „idemo nešto jest?“
– „Ajmo!“
Ti nesretni pick-upi kao i svi terenci su visoki pa se čovjek mora onako ozbiljno opkoračiti da upadne u sjedalo, kao da osedlava bosanskog brdskog konja. I dok sam se ja tako raskrečio kao žaba u letu, začuo sam, a bome i osjetio pucanje jeansa posred mog međunožja. Upao sam u sjedalo, stavio ruku, da prostite ispod muda, i osjetio bokserice. Zavukao sam ruku dublje i konstatirao da su mi hlače puke od muda do vrha guzice. Srećom od mojih domaćina nitko nije skontao što se upravo dogodilo, a ja sam skulirano skinuo jaknu i lagano je omotao oko dupeta, a rukave podvezao ispod muda.
„Vruće, a? Da smanjim grijanje?“ – pitao me dvojnik, a ja sam samo odmahnuo rukom.
Došli smo ponovno ispred kafane.
„Koljenica u kiselom kupusu s restanim krompirom. Može?“ – pitao me dvojnik, a ja nisam stigao ni odgovoriti jer je on već nastavio: „Sjedi u auto i ajd za nama.“
Pogledao sam obojicu, lijevom rukom sam držao jaknu koju sam omotao oko sebe, a pružio im desnu:
– „Momci… moram se hitno vratiti za Brod. Idemo na ručak idući tjedan.“
– „Nemoj bolan, brate, ma ni čut…“ – čuo sam ih u fade-outu dok sam iskočio iz tog nesretnog pick-upa i kao Blanka Vlašić u trokoraku uskočio u Crnog Bombardera cijelo vrijeme pazeći da ih ne flešnem svojim izloženim dupetom.
Ubacio sam u drive, stisnuo gas do daske i zasuo prašinom njihov japanski pick up i mahnuo kroz prozor kola, kao Balaševićev drugar Milutin, druga klupa do vrata.
Vozio sam se prema Bosanskom Šamcu razmišljajući samo kako da dođem što prije kući da promijenim hlače. Stao sam u red na granici i približavao se kućicama carine i policije kad mi se odjednom u glavi provrti možebitni scenarij.
– „Dobar dan, imatel’ šta za prijavit?“
– „Nemam.“
– „A šta imate u gepeku?“
– „Ništa.“
– „Ajd da malo vidimo.“
– „Ne mogu izaći iz auta.“
Carinik stavlja desnu ruku na bok.
– „Izađite van.“
– „A-a.“
Carinik stavlja ruku na pištolj.
– „Izađite van odmah!“
Ubacio sam u rikverc, polukružno se okrenuo na cesti i vratio se u centar Šamca.
S tom carinom čovjek nikad ne zna. U 99 % slučajeva će nezainteresirano mahnuti, u 1 % će ti kopati auto dva sata. Sve sam doživio.
Jednom tako, nekoliko godina ranije dok sam imao svog prvog Mercedesa, bio ja na graničnom prijelazu u Županji. Taj auto je imao jedan specifičan sustav ubrizgavanja goriva koji se zove KE-JETRONIC, a to je nešto na pola puta između klasičnog karburatora i modernog ajnšprica, a razvili su ga Švabe na Messerschmittima 30-ih i 40-ih. Taj sustav je tako radio da mi je jasno zašto je moćni Göringov Luftwaffe posrnuo. U suštini radi se o jako dobrom sustavu, ali na Balkanu ne postoji mehaničar koji to zna poštelat. Znam, jer sam ih obišao sve. I još u kombinaciji s plinom, to je noćna mora. I uglavnom, dolazim ja na GP Županja, nešto se, normalno, spojebalo i auto u leru sam turira – od jedno 800 pa do 1300 okretaja. I tako stojim ja dok policajac gleda papire, a auto sam turira – brrrrMMMMMmmmmbrrmmmMMMM. Policajac sumnjičavo gleda u mene i kaže: „Nešto vam nije u redu s autom.“
No shit, Sherlock.
To je bila prva godina velike migrantske krize i negdje u novinama sam vidio sliku Mercedesa W124 uhvaćenog negdje na nekom graničnom prijelazu, a ispod haube sklupčan jedan migrant kao burek oko bloka motora. I ja ne znam što mi bi, i ja mahnem policajcu da mi se približi pa mu kažem tiho na uho: „Imam pod haubom migranta, ali mu je peta na sajli od gasa pa mi stalno turira auto.“ Bio sam dva sata, kompletan auto su mi raskopali.
Da izbjegnem međugranični incident, vratio sam se u centar Bosanskog Šamca i to negdje baš oko gradske tržnice. Iz auta sam zvjerao da vidim kakav butik pa da iskočim iz Crnog Bombardera i uskočim u neke ogromne hlače. Kao za onu stvar, grad je bio pun školaraca, svi drže mobitele u rukama i bjesomučno skrolaju. Ja se sjetih onog Galcijana Warhola s početka i već sam vidio svoje izloženo dupe negdje na YouTubeu, vjerojatno na Fail Armyju. Nanišanio sam Bombardera prema Orašju i krenuo na istok.
Pitaš se sigurno, vrli čitaoče, zašto sam nanišanio Bombardera prema istoku i što to mijenja u ovoj gologuzoj situaciji? Pa, vrli čitaoče, u Orašju je tad živio moj kum koji nije dugme, dok se nešto kasnije nije preselio u Beč, Nemačku. Mislim, nije postao ni dugme u Beču, samo se tamo preselio… Stao sam kraj ceste da ne riskiram da me milicija uhvati da pričam na mobitel, što bi opet moglo prouzročiti neki incident iz Kaznenog zakona Republike Srpske sproću javne bezbjednosti ili barem dobar smijeh lokalnih milicionera.
– Kume!
– Pa đes kume, puška te ubila?
– Evo me u… Šamcu. Jes kokuće?
– Jesam, na feriju sam.
– Je l’ ima neki butik za debele u Orašju?
– Ima jedan butik za sve.
– De šibni lokaciju.
– Šaljem.
– Dođi tamo za pol sata.
Tut tu…
Milio sam lagano magistralom u zoni ograničenja kako bih minimizirao susret sa saobraćajnim organima. Nakon nekoliko kilometara ukazala se tabla – ŽUPANIJA POSAVSKA, a srpske trobojke pored random objekata zamijenile su zastave Herceg-Bosne pored random objekata.
Ušao sam u centar Orašja, zarotirao se u kružnom toku u čijoj sredini stoji brončani kip posavske babe na biciklu (true story) i ubrzo se našao na parkingu. Ispred mene je bio butik s robom NJEMAČKE KVALITETE, BOSANSKE CIJENE. Pažljivo sam se osvrnuo ne bih li možda vidio nekog adolescenta ili dokonog boomera s mobitelom na gotovs. Bilo je začuđujuće prazno. Omotan jaknom oko prepona u trokoraku, opet kao Blanka Vlašić upao sam u butik.
– Dobar dan! – pozdravila me veselo prodavačica.
– Je l’ imate ‘lača za debele?
– Ovo je butik za sve.
– Donesi sve šta imaš – rekao sam, i probio se polu-gologuz između redova odjeće sakrivajući svoje nedolično izlaganje i upao u svlačionicu.
Ženska je donijela odmah pet pari hlača i sve su bile savršene.
– Dobro je, ne moraš više! – viknuo sam iz svlačionice zakopčavajući zadnje crne hlače iz kojih nisam imao više namjeru izlazit dok se ne vratim navečer kući.
– Momak, de da ti donesem jednu trenerku!
– Ma ne treba, dobar sam.
– Ma de bolan pogledaj! – donijela je komplet trenirku, crnu s decentnom crvenom crtom i nekim sivkastim elementima. Bio je to prototip njemačke trenirke koja je bila obavezno poslovno odijelo svakog istočnoeuropsko privrednika koji je držao do sebe 90-ih.
– De da probam… – zgrabio sam joj trenirku iz ruku.
Obukao sam trenirku koja je mi je stajala kao salivena. Pogledao sam se u ogledao i vidio sam ruskog biznismena iz 1996. koji je koju godinu ranije iz državne sigurnosti prešao u privatni biznis import-export kazahstanske nafte i „maka“ iz Tadžikistana. Harašo!
Otišao sam na blagajnu platiti pazarene hlače i svoje novo poslovno odijelo kada je u butik upao kum nije dugme u sličnoj trenirci, nešto modernijoj – više squatting Slav izdanju.
– Dobra trenerka kume!
– Jes vidio, a?
– Šta si potego do Orašja samo da kupiš trenerku?
– Bome, jesam!
– Uvik si bio lud.
Sjedili smo u stanu i ručali, a ja sam kumovima pričao o kafanama Srpske, o šoderu s korita Bosne, o pick-upima Japana i trapericama Vijetnama koje u nekontroliranom letu pucaju kao top na Brašančevo u obližnjoj Babinoj Gredi. Smijali su se, a smijao sam se i ja, unatoč tome što nisam pobrao svojih 15 minuta slave onog Galcijana Warhola.
Izgrlili smo se, izljubili se, spremili mi kume milošće – tablu slanine i bocu rakije, ja to bacio na zadnje sjedalo, zapalio Crnog Bombardera i uputio se preko Save nazad u domovinu.
Na graničnom prijelazu Županja vijorila se velika hrvatska zastava, policajac je nezainteresirano proskenirao moju osobnu kada sam došao do carinika. Ruka u rukavu besprijekorne švercerske trenirke naslonjena na rub vrata, prozor spušten i zadovoljno lice import-export baćuške u crnoj S klasi.
– Imate nešto za prijavit? – pitao je već onako s dozom skepse, a ja ne znam koji mi je bio vrag, ta trenirka ima neku magičnu moć pa razinu kurčevitosti baca u nebesa, zato je valjda i nosi svaki mafijaši koji drži do sebe.
– Nemam… – rekao sam i namignuo desnim okom s osmijehom Vasilija koji je podmazao sve granične prijelaze od Dušanbea do Kišinjeva.
– Izađite van, otvorite gepek!
Bio sam dva sata, kompletan auto su mi raskopali. Ali nisu vidjeli bocu rakiju i tablu slanine na zadnjem sicu. Magična trenirka zaista ima švercersku magiju.
Top, top -:)