Ruja jaše crnog konja
Potresla se sva Evropa
Naša vojska napad čeka
Spremila je vojnog roka
Siječanj je 1940., i samo je pitanje kada će doći mjesec svibanj. Možda za četiri mjeseca, možda za 14 mjeseci, a možda za 40 mjeseci. Kako bilo da bilo, doći će – jer odavno su kotačići ratne mašinerije pušteni u pogon. Prošli smo i olimpijadu u Berlinu (2014.), prošli smo Anschluss i Sudete (2014.), a definitivno je počelo invazijom na Poljsku (2022.). Sad sjedimo skenjani i brojimo streljivo kao u nekom Peckinpahovom filmu dok u okruženju čekamo prvi val brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja.
Praskozorje ovog rata jezivo podsjeća na onaj prošli veliki. Hoće li onaj drezdenski udbaš kada pod njegovim blitzkriegom padne prva zapadna demokracija iz rezališta dovući kruzer Maksim Gorki da tamo iznudi prvu potpisanu kapitulaciju, da ispere gorak okus kada što je na tom brodu u prosincu 1989. Sovjetski Savez potpisao svoju kapitulaciju? Dovlačili su tako neki vagone iz muzeja, a neki su kapitulirali na haubi policijskog Golfa. Sve je to stvar percepcije, valjda.
Rekao je Marko Tulije da je povijest učiteljica života, samo je problem što smo mi đaci ponavljači preko dvije tisuće godina. Barem.
Jer ako bude sreće, kada Maksima Gorkog SPETSNAZ uništi u novoj ’45., a neki junak zavije jarbol slobode na Kremlju možda ruinu transkontinentalnog carstva uljudimo kao onomad Njemačku umjesto da je ponizimo kao 1918. odnosno 1990. Tko zna hoće li i ostati išta da se uljudi kada i dočekamo našu 1945.
Moja napaćena generacija će ipak proći bolje nego ovi nesretnici što se će se ove godine pripremati za maturu. Jer tko će slati matorce od 40 godina da juriša na brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja? Možda netko bude i domobran, možda netko bude tero dron, a netko možda bude propagandist. Ali na prvoj crti će krvariti djeca, kako je to otkad je svijeta i vijeka.
Ja moram još barem dvoje djece izvest na pravi put. Moram završiti obiteljski dom. Moram kupiti E klasu karavana. Moram završiti taj jebeni roman.
Ne mogu sjediti u nekoj zemunici i piti ustajalu vodu iz smrdljive čuture što vonja na barut i drnč. Ne mogu sjediti u nekom mračnom podrumu i škiljiti neprestano u ekrančić na kojem je bojno polje iz ptičje perspektive. Ne želim svaki dan smišljati novi meme za ratne napore. Ne želim da mi dijete žica vojsku streljivo dok vojnici sa smiješkom iz spremnika pušaka vade po metak. Ne želim sinu rezat kalašnjikov iz šperploče. Ne želim da ni jedno dijete proba bezukus rambo keksa.
Ne da mi se. Jer su se carevi igrali rata.
