Zadnji je dan mjeseca siječnja poznatog u narodu još pod imenima januar i kokuzarnik, mjeseca koji objektivno ima trideset i jedan dan, a subjektivno negdje između četrdesetšest i pedesetdva dana, kako kad i kako kome, a školski je primjer izučavanja teorije relativnosti Alberta Einsteina kojem je ovu teoriju, kažu provjereni srpski internet izvori, iznio stanoviti punac g. Miloš Marić jedne hladne januarske večeri na jednom salašu u Bačkoj riječima: „Sve je to relativno, moj Alberte.“
U našem domaćinstvu se kraj ovog beskrajnog mjeseca proslavlja rođendanom moje drugarice i mojim imendanom što možete i provjeriti uvidom u katolički kalendar – Sv. Jimbo Glavonos koji se uguzio između don Ivana Bosca i Vanje. Boy named Sue.
Valjda tako i dolikuje da se isprati najduži i najkokuzniji mjesec u kalendarskoj godini. Mjesec koji slijedi je jasno veljača, odnosno februar ili po Izetu Fazlinoviću mjesec manjak. Imaju Bosanci dobar izraz „Kratak ‘ko februar“ za osobe ispodprosječne visine – malo je kraći, ali opet kraći. Iako je ova godina prijestupna i počastit će nas s danom viška. Inače, ja sam bio „kratak“ jedno 13 sati da se rodim 29. februara, tako da me moglo zalomiti da ove godine slavim deseti rođendan umjesto četrdesetog. Kratak ‘ko februar – malo kraći, ali opet kraći.
U ostalim vijestima – počeo sam krečiti stan, što me stalno podsjeća na Neleta Karajlića koji pjeva o travnju iliti aprilu 1992.: Mufa je znao kome pripada/ Spreman je dočekao i taj dan/ Ja sam se bio ispario/ A Kiki je ostao da kreči stan. Nekad bude okrečenog stana, makar svijet propao.
Osim krečenja stana, jučer i danas sam imao susret s državnom odnosno gradskom birokracijom što je uvijek zanimljivo iskustvo bez kojeg nije da niste mogli u životu. Iako cijele svoje živote živimo s birokracijom i znamo sve institute koji prate ove nažalost nezaobilazne čimbenike našeg bivstvovanja u uređenom društvu poput FT1P (fali ti jedan papir) ili šetanje od sobe do sobe, opet se čovjek ne može iščuditi ravnodušnosti i monstruoznosti birokracije države odnosno lokalne samouprave. Kao bi rekao moj drug Strizibuba, iznerviran rutinskim vađenjem osobnih dokumenata: “Ja bih iza svake te babe na šalteru stavio po jednog komesara u kožnom mantilu sa Špaginom u ruci. Pa na prvi znak nadrkanosti, nek joj presudi.”
Kada sam saznao u koji ured moram ići, prvo što sam napravio je to da sam proguglao lokaciju. Zapravo, nisam proguglao, nego progooglemapsirao, što je očito bila moja prva greška. Tako sam spremno ušetao u jednu zgradu u Novom Zagrebu, gdje je doduše na vratima pisalo jasno da se tu nalazi ured. Djelatnica na porti je studiozno prostudirala moju osobnu i upisala u neku teku moje generalije, normalno bez ikakve moje GDPR privole i uputila me na vrh zgrade. Zanimljivo je kako su se u eri digitalizacije svi stari papiri iz arhiva prelili po hodnicima državnih i gradskih institucija, tako da sam se kroz labirint registratora i fascikala probio do jedinog ureda gdje je bilo neko živo ljudsko biće. Tu me dočekala, moram priznati, jedna uljudna službenica.
– „Dobar dan, treba mi je jedan papir.“ – dakle fali mi jedan papir, ali ne na način kako to inače ide s FT1P institutom.
– „Što vam točno treba?“ – upitala me gospođa, a ja sam joj rekao da imam prvi list dokumenta na kojem je Klasa što bi trebalo uvelike olakšati posao potrage.
Gospođa je tipkala po tipkovnici Klasu koju sam joj izdiktirao, da bi mi točno rekla naziv papira koji mi treba.
– „Sjajno, to je to. Možete mi to dati? CTRL plus PE…“ – bio sam preuranjeno optimističan
– „A ne. Morate otići na Trg Stjepana Radića 1 – tamo nam se preselio ured. Idite u sobu 987. Najbolje idite odmah.“
– „A ne možete vi meni to sada dati? CTRL plus PE…“ – bio sam i dalje optimističan
– „Ne, ne. To morate na Trgu Stjepana Radića. Znate gdje je to? Kod Lisinskog.“
– „Da, tamo gdje stoluje Tomašević. Gradsko Poglavarstvo.“
– „Gradska Uprava, da.“
– „A možda CTRL plus PE…“ – i dalje sam bio optimističan, a ona je samo stisnutih usana odmahnula glavom i stisnula ALT plus F4.
Sjeo sam u kola i za tili čas bio ispred Tomaševićevih dvora. To je isto zanimljivo iskustvo jer imate situaciju gdje je parking popunjen u fulu, i imate otprilike četiri do pet vozila koja orbitiraju oko parkinga i kao netko izađe s parkinga kreće desant na slobodno mjesto. Mislim da sam vidio reklamu za sličnu igricu na mobitelu u vrijeme sponzorskih poruka na Duolingu. Ima tu, normalno i nekih NPC-ova, najčešće autoškola koje su tu da vas uspješno ometu u desantu. U jedno petnaest minuta orbitiranja uspio sam profulati tri potencijalna parking mjesta, ali kada je četvrti izašao, ušao sam u otvoreno natjecanje s jednim Audijem i moram se pohvaliti da je u ovoj utrci Stuttgart pobijedio Ingolstadt, zvijezda prstenove, CDI TDI…
Pobjedonosno sam umarširao u zgradu Gradske Uprave, što moram priznati da mi je prvi put u životu. Fascinira me ta socrealistična estetika 50-ih, kada još nije bilo lamperije po zidovima i stolica s razvaljenim naslonima po hodnicima. Normalno, registratore i fascikle po hodnicima nisu uspjeli izbjeći.
Otišao sam na portu, gdje mi je vatrogasac uzeo osobnu i opet bez ikakvih GDPR skrupula uzeo sve žive podatke. Dok je on studiozno kucao moje generalije, vjerojatno u Notepad, prišao mu je kolega:
– „E. Danas ne primaju stranke.“
Vatrogasac je pogledao njega, pa mene: – „A gdje vi idete?“
– „Idem u…“ – otvorio sam google notes na mobitelu i pogledao broj koji sam upisao dok sam još bio s onu stranu Save – „… 987. Rekli su mi u Novom Zagrebu da idem odmah sada odmah.“ – i dalje sam bio krajnje optimističan.
– „Samo malo“ – rekao je vatrogasac i okrenuo broj na telefonu.
Klimao je glavom i vikao „aha, aha, da, da, OK.“
Poklopio je slušalicu:
– „Danas ne primaju stranke.“
– „A kad primaju?“ – pitao sam bez optimizma.
– „Ponedjeljkom, srijedom i petkom.“
– „Vidimo se sutra.“ (Inače, na webu ove institucije piše da je rad sa strankama svaki dan, a iznimno ponedjeljkom, srijedom i petkom. Izgleda je da je sada iznimno vrijeme.)
Sutra. Pobijedio sam nekog truljavog Kadetta sisačkih tablica na parkingu i uguzao se na netom oslobođeno mjesto. Umarširao sam u zgradu i ponovio istu proceduru. Vatrogasac mi je nakon studioznog unosa podataka vratio osobnu i ja sam se našao pred metal-detektorom. Polako sam vadio stvari iz džepova, a zaštitar je samo ponavljao: „Mobitel“ kako bih ja izvadio neku stvar iz džepa. Izvadim novčanik – „Mobitel“. Izvadim ključ od auta – „Mobitel.“ Izvadim ključeve od kuće – „Mobitel.“ Izvadim mobitel – sretno mahne da prođem unutra.
Metal detektor je, normalno, zvonio, a on je samo kimao glavom. Važno je da sam stavio mobitel. To je kao onaj carinik onomad u Brodu kad je ispitivao nekog lika ispred mene nosi li meso i mliječne proizvode, pa kad je lik otišao a ja taman došao do carinika, kroz smijeh viknuo kolegici: „Kokain može, gauda ne može!“
Dođem ja do famozne sobe 983, pokucam i unutra neka službenica, malo manje ljubazna nego kolegica joj jučer s onu strane Save. Ja lijepo objasnim što trebam, ona ukuca klasu u kompjuter i točno mi izrecitira papir koji trebam.
– „E to, je l’ može…“ – nisam stigao ni završiti, a ona me prekine
– „To ti je dolje u pismohrani!“
– „Može samo CTRL plus PE…“ – bio sam neopravdano optimističan, a ona je samo kroz kiseli smiješak odmahnula glavom i prstom pokazivala prema dolje.
Vratio sam se u prizemlje i došao do pismohrane.
– „Dobar dan trebam papir…“
– „Evo, zahtjev, popunite zahtjev, kupite biljega za 2,60€ i predajte u pisarnicu. Zvat će Vas kad bude gotovo.“
– „A možda samo CTRL plus PE…“ – rekao sam onako ispod glasa, bar da probam.
– „Ha?“
– „Kad će me zvat?“
– „Pa za jedno tjedan dana.“
Tjedan dana da netko stisne control plus p. Ispunio sam zahtjev i nalijepio biljeg na kojem je pisalo 20 kuna. Još mi je bilo čudno gdje su našli iznos od 2.60€.
Došao sam do pisarnice, gdje je gospođa bila ljuta na printer, što uopće ne čudi kada uzmemo u obzir da je printer HP. Lupala je rukama po njemu:
– „Kaj da sad radim s ovim sranjem?“
Uzaludno je bilo da ju pitam da stisne CTRL plus PE da mi izlista papir koji mi treba. I da je imala najbolju volju, printer ne radi.
Vidjet ćemo za tjedan dana. Ili ću ostati kratak ‘ko februar za papir.