(soundtrack za post)
Zvali me nekidan u dva iza ponoći Boro Dežulović i onaj njegov jaro Kožo. Imaju oni tako običaj zovnut u gluho doba noći iz kafane.
I kažu oni meni onakvom snenom: „Jimbo, nama dvojici se opet ide u Stambol!“. Nisam se ni snašao onako bunovan na prvu, pa ih upitam: „A kad ste vas dvojica bili u Istanbulu?“, a njih dvojica mi u glas odgovoriše: „Nismo, al nam se išlo i sinoć!“
Ide se i meni opet u Stambol. Biti će idući mjesec dvije godine kako sam zadnji put bio u Istanbulu, a te godine sam bio čak tri puta.
Ne znam kako mi se zadnjih dana Istanbul ponovno uvukao u sjećanja i takoreći nostalgiju, al baš mi se ide. Baš mi se baulja po sokacima oko Sultanahmeta, pije mi se turska kava ispod torbi na zidu u nekoj od uličica pokraj Kapali čaršije, jede mi se pita u Hanımeli börek u Pendiku, zasladio bih se baklavom sa sladoledom kod druga Šahana u restoranu u bošnjačkom naselju Yıldırım. Opet bih gledao na Zlatni Rog i Bospor sa Galate, zapjevao s bendom Uzun, ince bir yoldayım/
Gediyorum gündüz gece/Bilmiyorum ne hâldeyim/Gediyorum gündüz gece u najneuglednijem restoranu na Taksimu, ali s najboljom klopom dok moja drugarica svira violinu pozajmljenu od violiniste benda. Opet bih bio, kao i svaki put, zadivljen monumentalnošću i ljepotom Aja Sofije. Možda bih opet s službenim gradskim vodičem vodio teološku raspravu o Svetom Trojstvu, Isusu Isi i Mariji Merjemi. Možda bi mi i opet dao na poklon mali Kur’an časni na engleskom. Baš mi se opet ide u Istanbul, kao što se i neki dan u dva iza ponoći išlo Bori Dežuloviću i njegovom jaranu Koži.
Naslov sam ukrao od Orhana Pamuka i njegovom omažu rodnom gradu: Istanbul – grad, sjećanja. Najljepša mi je to knjiga koju sam čitao o jednom gradu, vjerojatno je to subjektivno jer Istanbul je jedan od gradova koji nekako prirodno doživljavam kao – svoj. Uostalom, kako se ljepota može i doživljavati nego subjektivno.
Ali kako i zašto Istanbul doživljavam kao svoj grad, teško mi je to objasniti. Možda sam u prošlom životu bio neki bosanski ujak koji je bio u misiji u samostanu na Galati, možda sam bio gruzijski švercer vinom ili janjičar iz Albanije koji je vraćao Egipat nazad od Napoleona. Možda sam i ja negdje s obale Emirgana zajedno s Pamukom gledao kako gori Bospor u strašnoj buktinji tankera Petar Zoranić dok s najmodernijeg magnetofona John Fogerty pjeva: „Have you ever seen the rain/ coming down on a sunny dan?“
Najvjerojatnije ništa od toga, ali kako se svijet milenijima sudara na Bosporu kao što se sudaraju euroazijska, arapska i afrička tektonska ploča, sudario sam se i ja u Istanbulu. Zaista je to teško objasniti, ja koji ja turskom znam reći tek nekoliko prostih rečenica u Stambolu se nikad ne osjećam kao stranac, nego kao kod kuće. Možda su to ti kozmopolitski gradovi gdje se događa svijet pa ne možeš biti stranac. Kao što i New York ima milijun priča, tako ima i Istanbul, a jedan od njih je i moja.
Prije jedno pet-šest godina, bauljam ja oko Mısır čaršije, ili što bi rekli turisti Spice bazara i blizu jednog od ulaza na bazar, na ćošku ima jedna relativno mala budica u kojoj je pržionica Mehmed-efendi kave, najbolje turske kave na dunjaluku. Unutra je jedno desetak brkatih Turaka koji pakiraju tu kavu u papir, ljudi stoje u dugom redu na sokaku i kroz mali prozorčić kupuju tu kavu. Cijena je zaista smiješna, pogotovo ako se usporedi s cijenom iste u Zagrebu. I ništa, stanem ja u dugi red koji se brzo pomiče pa dođem i ja na mali penđer.
– „Meraba“
– „Merhaba. Ne istiyorsun?”
– “Ten kilo.”
– “Abi.. will it be enough?”
– “Evet.”
– “Maşallah!”
Probijam se ja tako kroz gužvu ulicama Eminönüa prema Çemberlitaşu noseći deset kila kave u rukama kao da sam je 1982. a ja se vraćam u Jugoslaviju s blagom neviđenim. Normalno, brzo sam shvatio da mi se ne da tegliti ta kava po rukama, pa sam ušao u prvu trgovinu s torbama, kojih barem u tom dijelu Istanbula ne nedostaje.
Kako sam ušao ispunio sam cijeli dućan mirisom pržene kave.
– „Turkish coffee!“ – rekao je bazerdžan koji je, normalno, pio čaj.
– „Ten kilo!“ – rekao sam ponosno, kao da nosim heroin a ne kavu.
– „My friend, this bag for your coffee!“ – rekao je bazerdžan izvadivši ruksak koji je bio sašiven za mojih dvadeset paketa kave.
Sutra dan sam ušao u avion s tim ruksakom kao ručnom prtljagom i čitav avion ispunio mirisom pržene kave.
Prođe tri-četiri godine od toga, i ja opet na malom pendžeru Mehmed-efendi dućana kupujem kavu, a osjećaj je kao da tu kupujem redovno kavu kao što sam na nekada redovno kupovao Dibek tucanu kahvu na Baščaršiji.
Ide mi se opet u Istanbulu.
Nazvat ću u dva iza ponoći Dežulovića i Kožu da im kažem da se i meni ide. Imam ja tako običaj, da mi se ide često u Istanbul.
