Zvalo me jučer iz Gradskog arhiva da me moj papir koji sam tražio prošli tjedan – čeka spreman. Netko je tamo gledao na kalendar i rekao: „Evo ga, prošlo tjedan dana, mogu sad pretisnut CTRL+P!“ I ja šta ću, poletjeh prema Trgu Stjepana Radića veselo kao seljaci golih guzova u koprive. Dođoh na parking, kružih kako je i red kao ptica zloslutnica po parkingu, ubrzo je neki neznani junak kojem su isto danas pretisli CTRL+P oslobodio jedno mjesto i ja sam u borbi s nekom gospođom u Hyundaiju pobijedio i ugrabio mjesto i to, tko bi rekao, dosta blizu ulaza.
Umarširah unutra pobjedonosno kao gradonačelnik Tomašević četvrtog lipnja 2021. i, normalno, stanem u jedan jedini red koji je bio za pisarnicu. Jedno pe-šest ljudi ispred mene, ali OK, ide to već nekako. Dođem i ja na red, izvalim onu naljepnicu na kojoj je šiljur s mojim predmetom:
– „Faljen Bog. Ja došo po svoje hartije!“
Gospođa gleda malo u papir sa šiljurom, pa malo u mene:
– „Gospodine… idući šalter, ARHIV.“
– „Fala!“
Dođoh na drugi šalter i ponovim sve kao i maločas na šalteru pisarnice. Gospođa gleda malo u papir sa šiljurom, malo u mene:
– „Aha! Spremni su vam papireki.“
– „Proradio printer!“
– „A?“
– „Mogu li dobiti papire?“
– „Da, da, svakako… A gdje vam je pečat?“
– „A?“ – prvo sam mislio da je nisam dobro čuo.
– „Pečat. Muhur. Štambilj. Gdje vam je pečat?“ – bila je odlučna u svom naumu da od mene izvuče pečat.
– „Radnici Niša nemaju pečat! Radnici Niša nemaju prava!“ – mislio sam da će se gospođa sjetiti hahača od prije 11 godina, pa ćemo se kao svi haha nasmijati i onda će pod mojim simpatičnim šarmom zanemariti činjenicu da nemam pečat
– „A?“
– „Nemam pečat.“
– „Eh, nemate pečat. A kako ću ja znat da je to za vas?“
– „Pa ja sam predao zahtjev s klasom.“ – naivno sam pokušavao unijeti razum i logiku u birokratiju.
– „Ah… pa kako ću ja povezati vas i firmu?“
– „Ne morate ništa povezivati, mi smo dobro povezani.“
– „A je l’ piše negdje vaše ime na tom dokumentu?“
– „Ne piše.“ – odgovorio sam joj, što nju nije omelo da studiozno traži po dokumentu moje ime prezime. Kad je sve pročitala rekla je, očekivano:
– „Nema vašeg imena i prezimena.“
Samo sam uzdahnuo.
– „Pa je l’ imate pečat?“ – pitala je opet.
– „Pa nemam pečat.“ – odgovorio sam opet.
– „A zašto nemate pečat?“
– „Zato što sam naivno vjerovao Timu Oreškoviću!“
– „A?“
Opet sam uzdahnuo.
– „A ništa… zovite u firmu, nek mi pošalju na mejl nešto da vas povežemo.“
– „A je l’ mora biti s pečatom?“
Pogledala me mrko jer bilo očito da je zajebavam.
Nazvao sam svoje u firmu:
– „De na memorandumu napišite JIMBO JONEZ JE POVEZAN S FIRMOM DAJTE MU PAPIRE U GRACKOM ARHIVU PEČAT DANAŠNJI DAN.“
– „Baš da tako napišem?“
– „Tako napiši! Bubni i mene u CC.“
Došlo je na mail ovlaštenje ipak malo ljepše napisano od ovog kako sam ja tražio. Došao sam nazad na šalter.
– „Je l’ Vam došlo na mejl ‘nešto da me povežete’“?
– „Samo malo“ – reče klikćući send/recive botun u Outlooku.
– „Aha. Evo ga. Firma – vaše ime – pečat.“ – rekla je sretno kada je ugledala ove tri kombinacije
Izašao sam iz zgrade noseći svoj papir za kojeg je netko mogao stisnuti CTRL + P još prošli tjedan.
Ova birokratska epizoda „o nečemu da se poveže“ i zadovoljavanju formi radi formi podsjetila me na jednu epizodu s kraja pandemije.
Veljača je 2022. Pandemija ulazi u završnicu. Još uvijek se traže nekakve sulude potvrde za putovanja, sulude maske i sve suludo što se događa kada se fuzionira birokratija i globalna zdravstvena kriza.
Vozimo se autocestom, ispred nas putokaz na kojem piše – SVILENGRAD 30 km. Ja gladan, mogao bih vola pojest. Zadnji sendvič sam pojeo valjda prije Niša. Tamo gdje radnici nemaju pečat. I kažem ja kumu, deder pogledaj kakav dobar restoran na internetima u Svilengradu da nešto mrknemo, možda ćemo se zadržati na granici. Kad u životu prevališ više stotina prelazaka državnih granica, znaš da je to lako moguće.
Svilengrad je najružniji grad s najljepšim imenom. Čovjek bi pomislio da je to neko mitsko mjesto kao iz 1001 noći s svilenim zavjesama na svim stranama, a ono neka bugarska rupčaga, Božesakloni. I vodi nas navigacija prema nekom establishmentu kojeg su google korisnici ocijenili prosječnom ocjenom 4.6 što je inače ovako vrlo solidna ocjena. To je negdje recimo oko 3-4 sata poslijepodne po njihovom vremenu, ako se dobro sjećam. Nije da je pretjerano bitno za priču, ali sam sada malo gledao recenzije tog restorana pa je izvjesni Nikolaj Dimitrov napisao: „U restoranu je dozvoljeno pušenje, a hrana se ne poslužuje prije 18 sati“ (Jedna zvjezdica).
Bilo je definitivno prije 18 sati kada smo ušli u restoran. „Restoran“. To je ovako više neki miks poluhipsterske birtije i nekog fast-fooda uređenog u nekom bugarskom shabby chic stilu s lamperijom od europaleta i tako nekim generičkim retro posterima. Zapravo dosta jadno, al hajde. I ništa… sjeli nas trojica za stol, oko nas neki lokalci puše i piju kave, i veliki promet pučkoškolaca koji dolaze i kupuju nekakve krumpiriće, valjda za jauznu. Ako se dobro sjećam, mi i jesmo parkirali auto pored nekog memljivog školskog zida, ali dobro, nije baš pretjerano bitno za radnju.
Uglavnom, sjeli mi i dolazi kelnebarica.
– „Добър ден.“
– „Dobar dan.“
– „Имате ли сертификат?“ – upitala nas je onako vrlo ozbiljno.
– „Daaa….?“ – rekao sam vrlo neuvjerljivo, jer više nisam znao je l’ imam COVID potvrdu, ili nemam, i koju više potvrdu trebaš imati, pošto Turci imaju svoju, Europa svoju, Božinović svoju. Imo sam više tih papira nego kad je Himmler bježao u maju 1945.
– „Добре.“ – rekla je kelnebarica, očito zadovoljna i mojim neuvjerljivim odgovorom.
– „Mi bi jeli. Šta ima dobrog?“ – pitao sam ju cupkajući nogama ispod stola, gladan kao vuk jer sam zadnji put jeo još van Europske Unije, a sad me evo opet na granici Unije.
– „Пържени картофки.“ – rekla je onako, više stidno nego ponosno.
– „Šta?“ – pitao sam ju, a ona je pokazala na pučkoškolce koji su umakali pomfrit u neki socijalni kečap.
– „Pomfri? De neko meso. Mesa nam daj. Imaš nekog mesa? Imal onih famoznih bugarskih ćevapa što su veliki ko sarma? Neka pljeskavica. Svinja neka? Janjetina? Nešto?“ – iz mene je progovarao živčani želudac.
– „Имаме пилешки крилца…“ – rekla je u onako u polu-strahu.
– „Pileća krilca…“ – rekao sam tužno, stavivši ruku na čelo.
– „Hajde, idemo negdje drugdje.“ – kum se već počeo dizati sa stola kad je vidio moje tužno lice koje je shvatilo da ovi na meniju imaju samo avijaciju, a ja sam više ovako čovjek od oklopništva. Ali ja sam bio gladan i nervozan.
– „Idemo u pičku materinu. Daj nam tih krilaca donesi ajd. I kole nam daj bez šećera.“
– „Салата?“
– „Donesi i salate….“ – i dalje sam bio tužan.
Salata je bila izvrsna. Šopska, normalno, u bojama njihove zastave, ali najbolja šopska salata koju sam jeo u životu. Nisam nikad ni pomislio da šopska salata, može imati nekakve velike varijacije u okusu, jer uglavnom gdje god sam je jeo bio je to narendani sir s plastičnim paradajzom i plastičnom paprikom. Ali ova šopska salata je bila što bi rekao naš narod – something else.
Krilca su bila ko krilca… donijela nam ih je na nekom lafo novinskom papiru, kao Englezi što meću ribe i krumpir.
Ispred nas je bila hrpa košćica i prazne boce od Cole Zero. Više se ne sjećam kako smo i platili jer, normalno, nisu primali kartice, a nismo imali onog njihovog bugarskog monopoly novca. Valjda smo im platili s ogromnom novčanicom od 5 eura.
Pola sata kasnije izašli smo iz Bugarske i kroz ničiju zemlju polako se probijali do turske strane granice. Kapikule su inače monumentalan granični prijelaz, najveći koji sam ikad prošao u svojim prekograničnim putešestvijama. Ono što je ovako dosta paradoksalno, izlazite iz Europske Unije, a imate osjećaj kao da ulazite u civilizaciju. Neke relacije su se tu pošemerile.
I uglavnom dolazimo mi, i sad prva neka kontrola, mi tri najsmješena idiota u autu. Graničar gleda u putovnice i viče, a što drugo nego:
– „Luka Modrić! Luka Modrić!“
Mi se i dalje smješkamo ko debili. On udari pečate u putovnice i mi sretni, evo ušli smo u Tursku.
Dolazimo do druge granične kontrole, neki kao žandar ima onu neku tursku modernu strojnicu, on onako samo mahne, mi se smješkamo i dolazimo do treće kontrole. Prvi Turčin nam lupio pečate, nema pitanja a gde je pečat, mi kontamo to je to. Kad ovi traže opet putovnice i prometnu. I mi sad onako sretni čekamo da nam mahnu da idemo dalje, da stanem na nekoj pumpi da mrknem neki kebab koji nije pile i možda neku baklavu onako s nogu.
– „Josip kimdir?” – reče carinik mašući s prometnom.
– “A?” – rekao sam vrlo inteligentno.
– “Josip kimdir? Josip nerede?” – lupao je prstom po prometnoj.
Pogledam oko sebe. Kum nije Josip. Ovaj što samo spava na zadnjem sicu nije Josip. Ja nisam Josip. Pogledam opet prema cariniku, i vidim da prstom pokazuje na ime vlasnika vozila. Au.
Naime i Zaime, firma je kupila auto od dotičnog gospodina i ja ga nisam nikad otišao prepisat na firmu, kako to i biva, nego se vozaš tako, pa onda kad odeš na idući tehnički odmah prepišeš auto. Da ne ideš dvaput, normalno.
– „No Josip. Josip home. I drive. Brm Brm“ – rekao sam na savršenom engleskom.
– „Josip’e ihtiyacımız var. Oraya git!” – rekao je carinik pokazujući prema nekoj zgradi ispred koje je bilo parkirano jedno pet-šest auta.
– “I go there?” – pitao sam na opet savršenom debilko engleskom.
– “Evet. Gitmek.” – rekao je pokazivajući i dalje prema zgradi.
Ja, normalno, ko zadnji debil, izađem iz auta i pješke krenem prema tamo. Carinik se počne derati iz kućice:
– „Arabayla gitmek! Vechicle go!“ – pridružio se napokon i Turčin mom debilnom engleskom
– „I go with the car?“
– „Evet. Brm Brm!“
Došao sam pred zgradu ispred koje je bio neki šalter. Bilo je dosta zanimljivo jer je bilo kao u vicu: Turčin, Nijemac, Rumunj i ja. Dođem napokon i ja na red, dam sve naše papire nekom brkatom Turčinu u uniformi. On je studiozno prelistao sve tri putovnice dok nije došao do prometne.
– „Josip kimdir?”
– “Josip home. I drive. Brm brm.”
– “Vekaletname gerekiyor.”
– „Šta?“ – pitao sam zaboravši da koristim pigeon english. Carinik je samo prstom pokucao na staklo šaltera na kojem je bila mail adresa:
– „Buraya gönder!” – rekao je kucajući po staklu.
Hoće to da se dogodi, pa vam Bog pošalje nekog da vam rastumači stvari na jeziku kojeg razumijete. U mom slučaju to je bio Turčin koji je stajao ispred auta s GB tablicama koji je govorio savršeni cockney.
– „You need a power of attorney. Call the owner to send it to this mail address.“– sada je on kucao s druge strane po staklu gdje je bio zalijepljen papir s mail adresom.
– „But I don’t need this in Europe. Nobody ever asked me for this.“ – počeo sam se ja njemu opravdavat.
– „Yes, but you could have stolen a car and now you could be selling it in Türkiye.“ – dok je on to govorio sam gledao kako lagano curka ulja iz kartera, a prednji kraj je zaranio u asfalt zbog ovjesa koji će se doslovno raspasti do Istanbula zajedno s prednjim kočnicama. Ali priča o popravku kola u Istanbula je za neki drugi put.
– „And what are you waiting for?“ – pitao sam ga.
– „Power of Attorney from England.“ – rekao je mrtvo hladno nakon što mi je održao slovo kako moram imati punoć u Turskoj.
Nijemac se raspravljao nešto s Turčinom, ali ga nije razumio kao ni ja. Onda je nastupila internacionalna solidarnost. Cockney Turčin je meni na engleski prevodio što njemu govori carinik na turskom, a ja sam s engleskog prevodio Švabi to na njemački. Na moj njemački. A to je izgledao ovako:
– „Herr Zoll sagt das Sie werden in Turkay sex monat leben. Musen eine tag warten. Morgen wieder zurick nach Turkay. Dan alles klar. Nach Turkay fahren. Schlafen in Bulgaria jezt.“
Ako niste razumjeli, što me ne čudi – radi se o boravišnom/viznom režimu. Valjda je 6 mjeseci bio u Turskoj, i sad mora pričekati jedan dan da razbije tih šest mjeseci u komadu da se može ponovno vratiti. Valjda tako nešto. Kasnije sam sjetio da ovaj što sam spava na zadnjem sicu perfektno govori njemački jer je tamo završio školu.
Onda je bio tu taj mladi Rumunj. To je bilo neko dijete koje je valjda jučer navršilo 18 godina. Kud se on u Tursku zaputio u tom truljavom Renolu, tko će ga znati, ali on je bio jadan pogubljen.
– „Do you speak English?“ – pitao sam.
– „Yes, little.“ – rekao mi je prestravljen.
– „You need authorization”.
– „What?“
– „Is this your car?“
– „No, my father.“
– „Call dad to go to notary to make a document where it says that you can drive his car.“
– „Document?“
– „Yes. Authorization. Authorizationul.”
– “OK, thank you.” – rekao je i izvadio mobitel, pa potom pogledao tužno u mene:
– “I don’t have credit for roaming.”
– “Evo ti moj” – dao sam mu telefon, a on je pažljivo tipkao broj ćaće u Rumuniji.
– “Papi, papi! Sunt la graniță, am nevoie de o procură pentru mașină…. aha….“ – spustio je telefon i pitao – „where can he have this document?“
– „I don’t know. Notary office, attorney, auto association… I don’t know who issues this document in Romania…“
On je kimao glavom i dalje u strahu gledao u mene, pa potom vratio telefon na uho:
– „Birou notarial, avocat, asociație auto…“
Sve u svemu, činilo mi se da mu je ćaća bio zbunjeni od njega samog.
Sada kada sam riješio sve oko sebe, sjetio sam se da nisam svoj problem riješio. Nazvao sam Josipa.
– „Halo Josipe.“
– „E Jimbo. Ide mečka?“
– „Ide. Evo me na turskoj granici.“
– „O, super. Riješio si karter?“
Gledao sam kako kapa ulje po asfaltu.
– „Da, da. E, treba mi punomoć.“
– „Šta još niste prepisali auto?“
– „Jebiga…“
– „Ajd, odo odmah do bilježnika.“
Ne znam što je meni bilo pa sam rekao sljedeće:
– „E hajde idi u HAK, pa tamo napravi međunarodnu punomoć.“
– „Jesi siguran?“
– „Da.“
– „Zovem te.“
Tut tuu.
Kratili smo vrijeme tako što smo nasuli malo ulja u motor, malo smo ćakulali s cockney Turčinom koji je isto čekao da mu netko pusti punomoć s dalekog sjevera. Nazvao je napokon Josip:
– „E, evo ti gospođa…“ – rekao je, a iz slušalice se začuo birokratski ženski glas:
– „Dobar dan, ovdje Gordana iza Hrvatskog autokluba.“
– „Dobar dan Gordana.“
– „Gospodin mi kaže da vam treba punomoć za upravljanjem vozilom.“
– „Da, međunarodna.“
– „Morate doći kod nas.“
– „Molim?“
– „Da, korisnik mora obavezno doći tu.“
– „Gospođo, ja sam tisuću kilometara udaljen od vas.“
– „Morate doći. Korisnik mora obavezno doći. Vlasnik ne mora.“
Uhvatio sam se za čelo, jače nego u Svilengradu u onom pajzlu.
– „Gospođo, to nema nikakvog smisla.“
– „Takva su pravila. Od nedavno.“
– „Pravila su vam glupa. Od nedavno.“
– „Takva su kakva su.“
– „Gordana…“ – udahnuo sam duboko – „…ajde vi napravite punomoć, a ja ću Vama donijeti lijepu jaknu iz Istanbula i najbolji rahat lokum na svijetu.“
– „Ne, morate vi doći potpisati.“
– „Nek mene Josip potpiše, nema veze.“
– „A, ne-ne! Pravila su jasna!“
– „Gospođo, to nema smisla! On meni daje pravo da ja upravljam njegovim vozilom! On ovlašćuje mene! Zašto bi ja morao doći to potpisati?“ – izgubio sam staloženost.
– „Morate doći.“
– „Dajte mi Josipa na telefon“
– „Evo“ – rekla je i Josip se vratio u slušalicu:
– „Ma de, jede govna. Odo do bilježnika. Zovem te.“
Tut tuu.
Čekajući se Josip javi od bilježnika, razvijali smo strategiju kako prevesti dokument na engleski. Nadali smo se da neće šiljiti onu stvar pa tražiti službeni prijevod na turski, jer ne znamo kako ćemo to napraviti. Skontali smo da nam je možda najbolja šansa da potražimo sudskog tumača u Solunu ili Sofiji.
Na whatsapp su došle dvije fotografije uslikane krompirom. Na jednoj strani špranca za punomoć ispisana rukom, a na drugoj slici pečat bilježnika. Teško da se te dvije slike ikako mogu povezat. Ja sam to nekako nevješto povezao u jedan PDF fajl da barem koliko toliko izgleda kao nekakav scan. Izgledalo je poprilično jadno. I još je bilo na hrvatskom. Poslao sam na famozni mail sa stakla šaltera i krenuo laganim korakom prema istom.
– „Mail!“ – viknuo sam na brkatog Turčina.
– „Bir şey yok.“ – kliktao je Turčin po send/recive botunu Outlooka.
– „Spam.“ – rekao sam Turčinu.
– „Spam!” – uskliknuo je Turčin. Gledao je “dokument” na hrvatskom u kojem je vidio moje ime, broj šasije i nekakav pečat na drugoj strani. Kada je povezao te tri stvari, uzeo je moju putovnicu i lupio nekakav pečat na kojem je pisalo nešto na turskom.
– “Oraya git!” – rekao je Turčin i pokazao prema kućici iz koje su me poslali k njemu.
Vratili smo se nazad, a onaj isti baja koji nas je poslao svom brkatom kolegi je rekao nešto svom mlađem kolegi koji je izašao iz kućice.
– „Passports.“ – rekao je, a ja sam mu ih dao. Prelistao ih je kao i osam carinika do sada na Kapikulama.
– „Open the trunk.“ – rekao je i dalje listajući putovnice. Poklopaca prtljažnika se nije ni otvorio do kraja, a on mi je pružio putovnice i rekao:
– „Welcome to Türkiye“ – okrenuo se i otišao.
Sjedili smo u restoranu u Şişliju kod dede i gušili se u mesini.
– „Četiri sata na Kapikulama. Mogli smo ovdje biti prije četiri sata…“ – rezimirao sam našu graničnu dogodovštinu – „…zbog nekog mickey mouse papira kojeg sam mogao napraviti za tri minute u fotošopu.“
– „Je, a gde je pečat?“ – rekao je kum prinoseći ayran ustima.
Odlično !!!