Glavnim trgom pitoresknog gradića Kavaje (Kavajë) na obali Jadranskog mora 29. rujna 2014. nešto prije osam sati ujutro prolomila se buka teške mehanizacije Državne urbanističke građevinske inspekcije (INUK). Rovokopači INUKA, poznati (ili nekima zloglasni) po rušenju nelegalnih građevina koje su u tranzicijskoj Albaniji nicale kao gljive poslije kiše, kao nekad što su u periodu od kraja šezdesetih pa do sredine osamdesetih nicali prefabricirani betonski bunkeri Envera Hoxhe, ovaj put su rušili spomenik izgrađen u socrealističnom stilu pod nazivom „Sloboda – demokracija“ ili u narodu poznatijem pod imenom „Dva prsta“.
Tko je imao priliku proputovati Albanijom, uz sve manje i manje famoznih bunkera (kojih je navodno bilo i preko 750 tisuća), krajobraz ove zemlje prošaran je i socrealističkim spomenicima koji uglavnom obilježavaju slavnu Narodnooslobodilačku borbu u Albaniji iz vremena Drugog svjetskog rata. Dok je SFR Jugoslavija, koja je kao svaka poštena komunistička zemlja također imala fetiše na izgradnju spomenika s temom NOB-a i socijalističke revolucije, ipak pratila nekakve umjetničke i estetske usuze, spomenici u Albaniji su nicali bez reda i poretka, često upitne umjetniče vrijednosti i bez povezanosti s krajolikom u kojima su izniknuli. Poznati francusko-albanski slikar Maks Velo opisao je u predgovoru knjige „Skulptura socijalističkog realizma u Albaniji“ spomenik Bitci na Drašovici na rijeci Vlori: „Ta prekrasna brda koja imaju tako plastičnu pozadinu planinskog lanca uopće nisu povezana sa spomenikom. Spomenik je silovito ušao u taj krajolik, poput noža u ljudsko tijelo. Glupo je i rastužilo me.“ Da bi se shvatio taj kuršlus u svijetu albanskog socrealizma, u istom predgovoru Velo donosi zapise dnevnika Musina Kroija, osobnog tajnika Envera Hoxhe u kojima ovaj opisuje susret druga Envera s kiparima i njegove intervencije u njihove radove. Komično je kada Kroi opisuje kako drug Enver, upravo za spomenik Drašovica, od kipara traži spomenik s kompleksom ratnika gdje će se pojaviti i lik njegovog tajnika.
Padom jedinog istinskog marksističko-lenjinističkog društva ranih devedesetih, pali su i mnogi spomenici, počevši, logično, prije svega sa spomenicima samom Enveru Hoxhi od kojih je bilo šest kapitalnih podignutih u većim gradskim središtima nakon njegove smrti 1985. Upravo je rušenje Hoxhinog spomenika na Skenderbegovom trgu u Tirani 20. veljače 1991. obilježilo definitivan kraj četrdesetsedmogodišnje komunističke strahovlade u Albaniji.
Stoga rušenje spomenika „Slobodi-demokraciji“ (ili „Dva prsta”) u Kavaji ne bi bilo čak ni na marginama vijesti prije gotovo deset godina kada je spomenik srušen, da nije izgrađen – sredinom devedesetih.
Godinu prije pada brončanog Hoxhe na Skenderbegovom trgu u Tirani, u Kavaji su krenuli prvi koraci ka građanskoj neposlušnosti. Zapravo, prvi protukomunistički protesti započeli su u Kavaji još 1988. kao štrajk protiv loših uvjeta rada u lokalnim tvornicama, a već tad su pali prvi „Hoxhe“ – portreti u lokalnoj školi i servisu traktora. Štrajk je ugušen, ali Partija i Sigurimi – albanska komunistička tajna policija – su dobili debele šamare. Dvije godine kasnije, krenut će velike demonstracije na ulicama Kavaje. Na nogometnu utakmicu lokalnog kluba znakovitog imena Besa i vojnog kluba Partizan iz Tirane 25. ožujka 1991. stadion su napunili nervozni navijači i članovi Sigurimija i policije. Pred kraj utakmice jedan navijač je bacio knjigu Envera Hoxhe na teren, što je tada bio ekvivalent tome kao da netko danas baci Kur’an na nogometni teren u Iranu. Nervozni navijač se netom prije nego što je bacio knjigu na teren sjetio da je na prvoj stranici napisano njegovo ime i prezime, pa je taj list istrgnuo. Jedan policajac kada je vidio masnim crvenim slovima ispisano na koricama ENVER HOXHA, knjigu je brže bolje ugrabio, i spremio pod službenu jaknu, žbiri Sigurimija su krenuli s prvim hapšenjima, a navijači su zasuli teren kamenjem (Fred Abrahms; Modern Albania: From Dictatorship to Democracy in Europe). Kavaja se zapalila.
U spomen na događaje iz ožujka 1991. izniknuo je spomenik „Sloboda-demokracija“ što je bila parola koja je odjekivala Kavajom tih dana. Spomenik je djelo lokalnog kipara Muse Qarrija koji je navodno u komunizmu bio kritiziran zbog modernističkih tendencija, što je još jedna bitna razlika u odnosu na „revizionističku“ Jugoslaviju koja je svim srcem prigrlila modernizam u umjetnosti. Dva prsta simboliziraju znak pobjede, ali kako je popularnost prvog demokratskog predsjednika Salija Berishe opadala kroz trnovitu tranziciju treće najsiromašnije zemlje na svijetu, a kulminirala gotovo građanskim ratom 1996. nakon sloma piramidalnih shema u kojima je ionako siromašni narod Albanije izgubio i ono malo što je imao, dva prsta su postala simbol korupcije i pljačke Berishinog režima Demokratske Stranke. Tako je i duhoviti narod Albanije pjevao: „Oj Sali, Sali Berisha/ Ta dva prsta u guzicu mi stavi/ Kad porastem bit ću demokrata.“
Fred Abrahms u svojoj knjizi „Suvremena Albanija“ donosi zanimljivu crticu:
Nekoliko dana kasnije (veljača 2001, opaska moja) otišao sam južno u Kavaju, u kojoj je antikomunistički agitator bacio Hoxhinu knjigu na nogometni teren, u ožujku 1990. Napuštena tvornica tepiha, polomljenih prozora i ruševna pročelja, nazirala se na gradskom trgu.
„Što se dogodilo?“, upitao sam jednog starijeg čovjeka u prolazu.
„Stigli su nam sloboda i demokracija“, odgovorio je, ne zaustavljajući se.
Zaista, na trgu je stajala mramorna skulptura, koja se zvala „Sloboda-demokracija“ – u socrealističnom stilu, koja je trebala predstavljati dva uzdignuta prsta. Bila je umrljana i zamrljana, a netko je u podnožju skulpture ostavio izmet.
Početak kraja priče o spomeniku počeo je 29. rujna 2014. kada su se bageri INUKA provezli kroz spomenik i mramornu šutu ostavili skupljačima sekundarnih sirovina, unatoč obećanju gradonačelnika Kavaje da će iznajmiti svojim novcima helikopter i prepustiti spomenik Saliju Berishi ispred ureda Demokratske Stranke u Tirani.
Za nešto manje od jedne godine, u Kavaji su premijer Edi Rama i gradonačelnik Elvis Roshi predstavili „Spomenik demokraciji“, novi spomenik, modernog stila u albanskim nacionalnim bojama – crvenoj i crnoj.
Hoće li spomenik, koji sada stoji nešto manje od deset godina, izdržati test vremena, promjenu ideologija, umjetničku kritiku ili neku buduću kritiku vladavine Socijalista, pokazat će upravo vrijeme. Nekad padnu spomenici i poradi gluposti, kao kada je 1991. slavna Ivana Brlić Mažuranić pala pod naletom TNT-a jer je ‘demonter’ mislio „da je ona neka SKOJ-evka.“
Danas kada se diljem Ukrajine razmontiravaju sovjetski spomenici – podsjetnici na Veliki domovinski rat, koliko god se Rusi slomiše to prikazati kao nacifikaciju zemlje, zaboravljaju bitnu stvar – nekad nije bitno što predstavlja spomenik – nego tko ga je podignuo.
Zna to vjerojatno i Sali Berisha koji je od 30. prosinca prošle godine po sudskom nalogu u kućnom pritvoru zbog korupcijskih optužbi.
