Prije jedno deset godina (more or less) jedne ljetne subote išao sam poslom u Temerin, koji mi je do tada bio poznat samo iz pjesme Baneta Krstića po vašaru gdje je kupio plišani šešir i gdje je ukrao malog konja. Inače taj put do Temerina je bio vrlo živopisan i blogoopisljiv, pa je moguće da ću ga se jednom i prisjetiti ovdje, ali ne danas.
Uglavnom kada smo završili u Temerinu, dvojica mojih kolega i ja, zaputili smo se u Novi Sad gdje se zatekao naš šef koji nas je zvao na večeru. Bilo je kasno navečer jer je već bio mrak (a kao što napomenuh ranije, bješe ljeto) i počelo je kišiti. Novi Sad je iz nekog razloga bio skroz na skroz raskopan i blatnjav, pa u kombinaciji s ljetnim pljuskom baš i nije odavao nekakav lijep prvi utisak, unatoč tome što se radi zaista o jednim od ljepših gradova u regionu. I uglavnom ušli mi u Novi Sad, kiša pljušti, navigacija mi, normalno, ne radi jer – roaming – i ja za volanom truljavog kombija na kojima je velikim slovima ispisano ime naše firme i ispod SLAVONSKI BROD navigiram kroz rovove raskopanog bulevara, kada je najednom nestao sav promet. Našli smo se sami u velikom raskrižju. Pogledao sam lijevo i vidio skupinu od valjda petsto huligana koji su se brzo kretali prema raskrižju pjevajući „ZVEZDA JE IME ŠAMPIONA!”. Pogledao sam desno i vidio valjda hiljadu huligana koji su se brzo kretali prema raskrižju pjevajući „SAD ZA VOŠU SVI U GLAS!”. Pogledao sam ispred sebe i vidio kordon nindža kornjači, odnosno policije, žandarmerije, čega li već u anti-riot opremi sa šljemovima s vizirima, pendrecima i onim štitovima.
Pogledao sam lijevo. ZVEZDA!!
Pogledao sam desno. VOJVODINA!!
Ubacio sam u prvu i nagazio gas u kordon policije. Kombi je poskočio na trotoar, a policajci su okružili naš kombi. Otvorio sam prozor i pitao prvog policajca: „Mogu li ostaviti ovdje kombi?”. Policajac me pogledao kroz zamagljeni vizir i rekao: „Gari… beži!”
Ekspresno smo napustili kombi i izgubili se između zgrada.
Kombi smo našli nekoliko sati kasnije na istom mjestu i u istom stanju kako smo ga ostavili. To je bio moj prvi susret s Novim Sadom.
Kasnije sam se relativno često vraćao u Novi Sad, često subotom i to onako – na kavu – jer sam volio ići u Novi Sad i volio sam put do tamo. Međutim, već dugo nisam išao u Novi Sad – preselio sam se u Zagreb pa „skočit” na kavu baš i nije opcija, a poslovnih prilika za temerinski vašar baš i nije bilo.
Vjerojatno je bio to i jedan od razloga zašto sam se odlučio da vodim svoju drugaricu na vikend u Novi Sad, nakon što smo se zbrojili i shvatili da nismo dugo otišli nigdje na vikend sami za sebe.
Još jedna stvar zašto mi je Novi Sad zanimljiv zadnjih desetak godina je to što mi se čini da je postao regionalna metropola good vibesa. Pokušat ću ukratko elaborirati: kako je Sarajevo 80-ih godina zasjalo New Primitivsima, Zabranjenim Pušenjem, Elvisom J. Kurtovićem i njegovim Meteorima, te naravno legendarnim Nadrealistima, jedan relativno malen krug ljudi koji je bio isprepleten u raznim projektima je puno dao. Tako mi se čini da je i danas s Novim Sadom – s ekipom iz Dnevnjaka (koja se doduše rasula, Duluvara prije dvije godine imao devet i po satnu samotalačku krizu, Crnogorac Žorž srbuje u vlastitom šou, Steva Đubre otišao na bauštelu na Maltu, jedino Miloš Milaković ima solidnu YT karijeru) pa ekipom Državnog Posla, Prvog Servisa, Daškom i Mlađom, Novi Sad je postao metropola dobre zajebancije. Dogodi se to tako sporadično pa malo veći gradovi dobiju svoju dekadu, prošli su to i Zagreb, Split i Beograd tako da je pitanje kada će opet zasjati neka mlada ekipa u nekom drugom gradu.
Svašta kazah, a ne reče ništa kako i dolikuje đabalesku misli. Uvodi dugi, razrade tanke, a zaključci nepostojeći. Nije ni Andrić svaki put napisao Ćupriju kad je pisao. Pa jah.
Nego, zaputismo se moja drugarica i ja prošli vikend put Nova Sada, i to onim najbržim putem preko Rume i Fruške Gore. Ne znam je li to moja generalizacija, ali svako vojvođansko mjesto izgleda nekako – isto, svejedno bio Srem, Banat ili Bačka. Vjerojatno i neslavoncu sva slavonska mjesta izgledaju isto, ali kako sam ja u gotovo svima bio puno puta, onda ja mogu vidjeti u svakom nekakav specifikum i distinkciju.
Dođosmo u Rumu, koja je meni poznata iz pjesme Rokera s Moravu „U 3 i 10 za Rumu polazi voz” u kojem glavni junak ide vlakom kod kume „što radi u DOZ”. Do današnjeg dana nisam dešifrirao što je ili tko je DOZ. Ako je Yuma u Arizoni, Ruma je u Srijemu, a po čemu je Ruma poznata teško ću vam reći. Ali ima Prvi kineski restoran koji se nalazi u ulici Jugoslovenske Narodne Armije, a specifičan je po tome što je to, sudeći po eksterijeru, interijeru, uređenju, i postojećim rekvizitima očigledno nekada ranije bio tradicionalni vojvođanski restoran, vjerojatno s roštiljem kao specijalitetom, u koji su uselili novi vlasnici ili najmoprimci iz NR Kine koji su zaključili da sve može ostati kako je bilo, samo su stavili one nezaobilazne crvene trake i fenjere.
Ušli smo u restoran za koji je na google mapama pisalo da je „busy as usual” koji je bio prazan i gdje je samo četvero Kineza sjedilo za jednim stolom, objedujući i igrajući Duolingo na engleskom, tako da se kroz pozadinsku muziku kineskog popa koji je zvučao kao Taylor Swift na mandarinskom jasno čulo DING za dobro odrađenu vježbu u lekciji.
Drugarica kelnebarica nam je umjesto klasičnog menija dala – tablet na kojem je bio jelovnik. Normalno da sam ja nešto krivo pretiso pa me vratilo u home gdje je sve bilo na kineskom pismu.
Naručili smo supu od pečurki u kojoj je bio sijaset raznih gljiva. Potom naručismo proljetne rolice koje su dosta podsjećale na one rolice koje možete kupiti u kartonskoj kutiji od kilu u Konzumu. Moja drugarica je naručila nekakvu piletinu, koja je bila odlična, a ja kung pao svinjetinu koja je bila OK. Porcije ogromne, tako da nam je ostalo više od pola što nam je drugarica kelnebarica zapakirala u doggy pack, što se kasnije, normalno, sve izlilo u autu pa smo morali sve baciti.
Inače, ranije nisam bio fan kineske kuhinje, ali se to posljednjih godina radikalno promijenilo, pogotovo nakon što sam bio u bratskoj NR Kini, pa sam u jednom hotelu na doručku gdje je bio švedski stol (švedski stol u Kini?!) i gdje bilo valjda 40 raznih varijanti okruglica, a ja sam ih probao – sve.
Uglavnom – 6.5 od 10. Prolazna ocjena, ali nije da bi se vratio opet, poglavito uzevši u obzir bogatu gastronomsku ponudu Vojvodine.
Preko gužvovite Fruške Gore (subota bješe pa svi krenuše u prirodu na svež vazduh) spustili smo se u Petrovaradin, rodno mjesto Bana Josipa Jelačića, gdje smo se popeli na poznatu tvrđavu s onom famoznom niskom sahat-kulom, gdje je nekad sviralo osam tamburaša Janike Balaža. Na tvrđavi je bilo oko pola milijarde ljudi, i upola toliko automobila raznih tablica – od Novog Sada, preko Beograda, Sombora, Subotice, Zrenjanina, Temišvara i mađarskih tablica koje ne otkrivaju gradove. Gužva je bila tolika da nije bilo ni jednog slobodnog stola od nepreglednog reda stolova nanizanih na pogled prema Dunavu. Uselfišmo se ispred tornja, te u pozadini Nova Sada, pa se spustimo u Neoplantu i u hotel da se prijavimo.
Nakon što smo se okrijepili i malo odmorili, otišli smo u čaršiju. Nakon što smo obavili specijalnu operaciju nabavke neke super zajebane rakije po koju nas je kum posalo, otišli smo u centar i prošpancirali Zmaj Jovinom i trgom Slobode.
Odlazak u Srbiju uvijek je prilika da se ode u knjižaru i pazari kakva knjiga, pa smo tako i otišli u poslovnicu Lagune. Čačkao sam po publicistici da vidim hoću li naići na kakav naslov za svoju albansku biblioteku, kada je pored mene došao jedan par. Frajer je uzeo knjigu na kojoj je bila velika faca Johna Cleesea.
– „Jao, vidi! Džon Kliz!“ – uzbuđeno je rekao svojoj drugarici – „Znaš njega?“
Drugarica je odmahnula glavom.
– „Njih ti je bilo šest drugara i imali su šou koji se zvao Monti Pajton! Sjajno! Presmešno! Njih šest su sve glumili u skečevima i žene i starce i sve!“ – ekstatičan je bio frajer.
– „Džon Kliz!“ – opet je uskliknuo držeći knjigu u rukama – „Sad je već sigurno dugo mrtav.“ – rekao je, a entuzijazam mu je malo splasnuo. „Kako sam ga voleo!“
Udaljili su se od mene, a on je izvadio mobitel iz džepa.
„Baš me zanima kad je umro!“ – rekao je tipkajući po mobitelu, a meni je bilo jasnije zašto se njegova turneja zove „The Last Time To See Me Before I Die“.
Normalno, pazarili smo nešto knjiga unatoč tome što nije bilo ništa za moju albansku biblioteku.
U Zmaj Jovinoj smo popili kavu i sjetili se kako je lijepo kada smo po raznim promenadama raznih gradova pili kave.
Večerali smo u jednom restoranu u kojem je bila glazba uživo, a najveći, središnji stol zauzela je skupina gluhonijemih, što je bilo onako malo montipajtonovski. Pizza je bila izvrsna, kao i hladan Moretti koji je, čini mi se, dosta popularan zadnjih godina diljem Europe, iako ga kod nas baš i nema. Kad kažem diljem Europe, onda mislim na Srbiju i Italiju.
Vratili smo se u hotel i u hotelskoj kafani popili još po nightcap okruženi gospođama u godinama koje su se izvele u subotnji babinjak i trač partiju uz čašu rosea.
Jutro je lijepo počelo jer sam za doručak naručio „vojvođanski tanjir“ na kojem su bili uštipci, svježi sir, kajmak, luk, paprika, paradajz, šunka, slaninica, čvarci i slovački kulen. Doručak pobjednika.
Pošto je Srbija nekatolička zemlja u kojem nema selektivne neradne nedjelje, iskoristili smo priliku za shopping što se uglavnom sastoji od moje potrage za Klekovačom destilerije iz Bajine Bašte i kupovine Knjaz Miloš Remix soka od kruške viljamovke. Pazarismo, platismo, shvativši da Srbija više nije jeftina zemlja kao što je bila nekada, te sjedosmo u auto i krenusmo put Sombora kod familije na kavu.
Ali to je priča za neki drugi put.
