Prije nekih godina mater mi reče da joj fali deset godina u životu. Kao kad digneš pedeset eura na bankomatu, pa ti nakon dan-dva u šlajboku ostane samo ona tužna novčanica od pet eura, a ti kako god da se zbrojiš, sumiraš i složiš – deset eura negdje fali. Uvijek fali tih deset eura koji nestanu. Kažu da se tijekom sazrijevanja alkohola godišnje izgubi pet posto alkohola, i to se naziva „anđeoski tal“ (angel’s share). Svejedno, nisam baš shvaćao kako izgubiti deset godina u rekapitulaciji životnog šlajboka. Nije život rakija pa da godine ispare.
Jučer sam napunio četrdeset godina. Prekjučer sam rekao kumu: „Kume, izgubio sam negdje deset godina života“, na što je on mrtav-ladan bez imalo trunke promišljanja ispalio: „Da, meni su to godine od dvadesete do tridesete.“ Znači, nikog ne maši taj anđeoski tal, kao što anđeli ne biraju je l’ to rakija, viski ili vino.
Rekapitulirajući svoj životni šlajbok, kao kad vrtim potrošnju gotovine, fali negdje cener. I ne mogu ga naći. Korona nam je svima ukrala jedno dvi-tri godine života. OK, mogu to otpisati. Ali i dalje mi fali negdje onda još sedam godina. I ne mogu ih naći ni za vraga.
U Kusturičinom/Kovačevićevom „Undergroundu“ ima lik Dede kojeg igra legendarni Danilo Bata Stojković: u podrumu kuće jednog od protagonista godinama nakon završetka rata (WWII) živi cijela jedna zajednica koja misli da rat i dalje traje i proizvode oružje za ratni napor partizana, a zapravo za šverc u bratske nesvrstane zemlje. Deda ima važan zadatak u tom igrokazu – svaki dan pomiče sat za šest sati unazad. „Za dvadeset godina smanjio sam im pet godina, a znaš šta znači pet godina manje u podrumu?“. Znači ako je za dvadeset godina ukrao pet godina, to znači da bi za četrdeset godina – ukrao deset.
Možda mi onda nije nestalo deset godina u životu, nego šest sati dnevno. Samo sad ne mogu jedino skontat – ide li sat šest sati unaprijed ili unazad?