Sirotinjo, i rock’n’rollu si teška

Za četrdeseti rođendan sam dobio elektrotehničku gitaru i pojačalo da se lijepo čuje na struju, što je ultimativni poklon za čovjeka koji kroči u srednje godine, a nema para za motor ili ne daj Bože kabriolet. Kad grčevito stisneš gitaru, kao da se grčevito stisneš za mladost koja je iskliznula i deset godina koje su negdje ishlapile u anđeoskom talu. Tako da sam se i sjetio vremena kada sam kao klinac kratkoročno i bezuspješno kročio u svijet sviračkog rock’n’rolla kao nesuđeni basista.
Ima onaj famozni dijalog iz „Leningrad Cowboys go America“ kada kauboji nalete na svog davno izgubljenog rođaka koji je kao beba upao u more pa ga golfska struja izbacila u Galvestonu:
– „Znaš li svirati?“
– „Ne.“
– „Znaš li voziti?“
– „Ne.“
– „U redu, bit ćeš pjevač!“
Basist je stepenica iznad toga.

Zanimljivo, u jednoj od ovotjednih emisija internet-radija „Alarm“, Daško i Mlađa su se sjetili kako je izgledala rock’n’roll mladost u njihovo doba: nečiji ćaća je napravio stalak od činela po sjećanju u pogonu FAP-a, bubnjevi od lonaca, sam-izdat izrada bedževa, babe koje pletu dukseve s imenima bendova… U moje vrijeme (ili kako bi rekao stric Trotter „during the war“) situacija nije bila puno drukčija, iako doduše mi nismo patili od skrnavluka koji je došao kao posljedica spoljnog zida sankcija, već smo bili sirotinja koja je živjela u tranzicijskom poratnom svemiru gdje se preživljavalo s plaća od par sto maraka i reciklažom svega i svačega, ili kako bi netko pametan rekao – potreba je majka izuma, odnosno u našem slučaju besparica je majka improvizacije.

Kada su spominjali kako je nečiji ćaća pravio stalak za činele po sjećanju u pogonu FAP-a, sjetio sam da sam negdje pročitao kako je legendarni hrvatski basist Trooly, vidjevši negdje u novinama crno-bijelu sliku momaka s električnim gitarama krenuo sam u izradu električnog basa. Predimenzionirani bas je bio prvi bas s pet žica, jer je Trooly od sjene s fotografije mislio da instrument ima pet žica. Potreba je majka inovacije.

Danas sam išao kupiti pojas za gitaru, i dok sam u shopu prebirao sijaset pojaseva sjetio sam se kako sam ja na svojoj tamburi (za razliku od r’n’r karijere, imao sam nešto dužu tamburašku karijeru kao bitna karika u orkestru i član krucijalno važne dionice brača III) šest godina ima zavezanu neku špagu na tamburi koja valjda stoji još uvijek na toj tamburi koju je nedavno udomio i pokrpao moj kum. Kakvi pojasi, kakvi bakrači, sve je to buržujski – meti špagu, dobra je i za probu, a možeš i u osječki HNK s njom.

Kada su nam u jednom trenutku one ružne crne trzalice koje su imale na sebi nacrtano grožđe postale premekane, dosjetili smo se pa smo izrezivali trzalice iz telefonskih kartica. Srećom, Dunlopove trzalice su se postale brzo dostupne pa smo godišnje mogli riskirati pet kuna.

Na pragu milenija moj prijatelj Marinko s kojim sam pravio nedosanjani rock’n’roll band, koji nije zaživio ni da se profilira u žanru, a rock’n’roll našeg vremena je bio metal i punk, skupio je neke pare, nekih par sto maraka, što je ekvivalent kao danas valjda milijarda eura i nas dvojica picana sjedosmo na vlak i zapustimo se u Zagreb. Pamtim dosta dobro taj dan, iako mislim da tad još nisam ni napunio ni 17. Uglavnom, došli mi u Zagreb, a tada je u podrumu Pučkog otvorenog učilišta bila nekakva rock muzička škola ili tako nešto. Možda i još uvijek postoji, nisam se pretjerano informirao. Uz tu školu postojala je trgovina u kojoj se mogla kupiti rabljena muzička oprema. Ušli mi dolje – dobar dan, dobar dan – mi bi kupili gitaru. Marinko izvadio par sto maraka, a čovjek iznese nekog starog Ibaneza, ako me sjećanje ne vara. Pošto gitara – par sto maraka. Čovjek uzeo marke, Marinko uzeo gitaru. I drži on onako sretan tu gitaru u rukama i ja ga gledam.
– „A u čemu češ ti nositi tu gitaru?“
Marinko slegne ramenima.
– „De ga probaj izmust kakav kofer ili futrolu.“
Izašli smo iz trgovine, Marinko je nosio svog Ibaneza u jutenoj vreći.
Zbrojili smo što imamo para – i imali smo para dovoljno za po grah u pivnici Medvedgrad, po pola kile Zlatnog Mede i još za po svaki dva piva u kolodvorskoj birtiji. Opaljeni vrelim zagrebačkim ljetnim suncem i omamljeni pivama s Ibanezom u jutenoj vreći zaspali smo u vlaku i probudili se u Vinkovcima. Švercali smo se prvim radničkim jutarnjim vlakom nazad u Brod.

Tako je to nekad bilo. Nismo imali ništa, a ništa nam nije ni falilo. Nothing ain’t worth nothing, but it’s free. Kakva ironija – izašli smo iz socijalizma u bolji kapitalistički svijet, a nismo živjeli nikad komunističkije kao tada. I opet nam ništa nije falilo. Prva vijetnamka koju sam imao, dobio sam u to doba. Nisam je kupio, jer – tko je imao 100 maraka da kupi jaknu. Ne, dobio sam crnu vijetnamku od pokojnog Duška Svilara koji je valjda 70ih u toj jakni išao u London kupovat ploče. Pa ima li što rokerskije od toga?

Nikad nisam svirao električnu gitaru (do sada, jelte), ali sam bio stalno okružen gitaristima. U gitarističkom svijetu tada je postojao sveti gral u vidu jedne Boss papučice koja se zvala Metal Zone. Spojiš gitaru u to, a to u pojačalo i onda se otvara portal u metal svijet tvrde distorzije ĐĐĐĐĐĐĐ. U Brodu je postojala valjda jedna ta papuča i svatko tko je svirao električnu gitaru u jednom trenutku je imao u posjedu tu distorziju. Cijena joj je uvijek bila ista – 100 marki, normalno – kupiš je od nekog, sviraš do iznemoglosti i onda kada ti više ne treba ili kada ti trebaju pare – prodaš je dalje drugom gitaristi opet za 100 maraka. Kod nekih se u vlasništvo vraćala i po više puta.

Kao i svaki nostalgični rant „u moje doba“ bila su to lijepa vremena kad smo bili sirotinja i mladi.
Ne daj Bože nikome.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *