Obećao sam samom sebi da se ovaj blog neće pretvoriti u sredovječne tlapnje, a već sam se u barem tri posta oplakivao kao četrdesetogodišnjak. Šta ja znam, valjda je to tako pa stalno nešto računaš kad je bilo koliko je prošlo, ovo-ono, stavljaš u neke omjere pa se ne može samom sebi načudit. Još uvijek nisam našao onih deset godina iz anđeoskog tala.
Nekad sam negdje pročitao, vjerojatno na boomerskom Facebooku, di li drugo, da je od Kleopatre do pojave iPhonea prošlo manje vremena nego od izgradnje Keopsove piramide do Kleopatre. I to ne malo, gotovo 600 godina više. Prije 600 godina još nije ni Kolumbo otkrio Ameriku, jebem li ga radoznala. Otkako sam to pročitao, uvijek nešto preračunavam otkad je do kad je nešto. Tako sam 2019. pročitao negdje, vjerojatno opet na boomerskom Facebooku da je šezdeseta godišnjica prvog leta MiG-21. Normalno da sam ja odmah morao to staviti u vremenski lenjir da mjerim od-do, da bih došao do zanimljivog fakta da je od prvog leta braće Wright do prvog leta MiG-21 prošlo manje godina nego od prvog leta MiG-21 do tog dana 2019. S obzirom na to da se naše zrakoplovstvo tada još uvijek oslanjalo na dva i pol ispravna MiG-21 lovca-bombardera (ili kako bi rekao jedan drug iz mase: nek se odluči što da radi – il nek lovi, il nek bombardira!) ispada da smo zapeli na negdje ispod polovice puta razvoja zrakoplovstva.
Ima tu još zanimljivih primjera, recimo od izlaska igre GTA: VICE CITY (radnja smještena u 80-e) do danas prošlo je više vremena nego od 80-ih do Vice Cityja. A tad su nam 80-e bile nešto vrlo vintage. Ima to valjda još neku težinu za čovjeka rođenog sredinom te dekade.
Napisao sam u prošlo postu da sam za big 40 dobio elektrotehničku gitaru i pojačalo da lijepo čuje na struju. Normalno, uštekao sam gitaru u pojačalo i odvrnuo onaj gumb na over drive 2 da distorzija reže zrak kao nož slaninu nedjeljom ujutro na Sljemenu da bih dobio onaj reski ĐĐĐĐĐ zvuk metal zone iz mladosti. Na žalost, pojačalo nema volume do 11 kao Spinal Tap pojačalo, tako da sam ga navukao na sredovječnih prihvatljivih tri. I normalno, šta sam išao pokušat svirat – Paranoid od Black Sabbatha. Ja mislim da je to regulirano nekim kozmičkim zakonom da se na električnoj gitari prvo mora naučiti svirati Paranoid, kao što se na akustičnoj gitari prvo mora naučiti svirati Balkan od Azre unatoč tome što se izlažete velikom riziku da vas Johnny B. Štulić tuži za povredu autorskih i izvođačkih prava. Imam osjećaj da Johnny svoj dan počinje tako da si skuha kavu, pripali jednu masnu eindhovensku frulicu i onda sjedne za komp – prvo pogleda na internet bankarstvu je li Croatia Records uplatila 999 milijuna eura za otuđena autorska prava. Nakon razočaranja što pare još nisu legle, sjedne na YouTube lovit klince koji su okačili covere njegovih stvari. Današnji ulov – 3 Balkana, 2 Poljske i 4 djevojke iz Hrvaca. Od kojih ni jedna nije Snježana Banović.
No, vratimo se Paranoidu. Uglavnom počeo ja to nešto drljat po gitari, i vratio se onaj moj signutare zvuk kojeg je moj veliki muzički mentor legendarni Neno Seletković krstio imenom fulja-bulja. Onda sam se i sjetio zašto moja rock’n’roll karijera nikad nije na zaživila – zato što sam grozan. Možda bi ja bio iole bolji da sam u mladosti sjeo pa drljao po instrumentu duže od 15 minuta, a danas možda kad i imam volje, nažalost nemam vremena. Sjećam se da sam davno negdje pročitao da je Jimi Hendrix vježbao gitaru oko 10 sati dnevno u prosjeku i da sam tad shvatio da ako želiš u nečemu biti baja moraš to raditi barem osam sati dnevno. Navodno je i Hemingway pisao od ranog jutra, već od šest pa negdje od podneva. Onda se mogao posvetiti na miru kvalitetnom alkoholiziranju.
Prilikom učenja sviranja Paranoida, konzultirao sam se, jasno, s YouTubeom. Ono što je zanimljivo, svi YouTubeu učitelji, a ima ih zaista izvrsnih, svi govore isto – vježbajte ove vježbe 5 minuta dnevno i bit ćete Slash za mjesec dana. Od sveg smo napravili TikTok – 5 minuta dnevno i bit ćeš ono John Petrucci. Nitko da kaže, vježbaj svaki dan osam sati! Od Dida Tonija više nitko nikad nije rekao: vježbaj, pizda ti materina!
I stojim ja tako u stavu mirno s gitarom ispred sebe i gledam tamo nekog lika kako prebire: give a little hammer to that chord. Kakvo čekićanje, šta pričaš ti, je l’ šalujem oplatu il sviram gitaru?! I uglavnom tako, ajd nešto sam kao naučio, al treba mi još jedno 160 sati pa možda to i bude zvučalo na nešto.
Nakon pogledanih nekoliko tutoriala, i nekoliko dana fulja-bulja zvuka i šalovanja po gitari odlučio sam otići na izvor, ad fontes što bi rekli u renesansi pa sam ukucao u YouTube originalni spot da vidim kako Tony Iommi šalung na gitari lomi. Paranoid je izašao u rujnu 1970. i spot produkcijski izgleda kao ratni slikokaz Drugog svjetskog rata. Osim što je spot crno-bijeli, Ozzy je tako mlad i smiješno retardiran. Čitavi proto-metal band izgleda da kao hipiji koji su se umračili. Kao Bebek koji nije htio biti pekar nego grobar. Apropos Bebeka, je l’ on na kraju ikad kupio onaj top, zna li se šta?
Rujan 1970. Normalno, morao sam ja to staviti u vremenski lenjir, pa sam došao do zanimljive brojke da je od izlaska Paranoida do mog rođenja prošlo nepunih 14 godina. Što zaista nije puno za spot koji izgleda kao nešto iskopano iz kongresne arhive. Nije mi dao vrag mira, pa sam pogledao billboard od prije 14 godina odnosno iz 2010., kada sam ja imao 26 godina, četiri godine više nego su Sabatovci imali kada su snimili Paranoid. Na cijelom billboardu iz 2010. porazno je da ja nisam prepoznao niti jednu pjesmu osim Alejandro od Lady Grge. Vjerujem da sam i ostale čuo, ali nisam po naslovu prepoznao ni jednu. Očito su godine iz anđeoskog tala isparile tu negdje od 2010-ih.
Iako se možda čini da je Paranoid snimljen u nekom eonu davno kao izgradnja Keopsove piramide, originalna postava Sabbatha koja je snimila Paranoid još uvijek je, hvala Bogu, živa. Tko zna, možda i ja za 14 godina naučim svirat gitaru. Kada budem star kao Paranoid danas.
