Krajem 80-ih, dok je Trst još uvijek bio prozor na zapad Jugoslaviji, kao klinac, ne mnogo stariji od moje kćerke danas bio sam prvi put u Trstu. Moji starci su nešto prije redovito hodočastili u Trst, jednom u dva mjeseca po Riffle, na pizzu i legendarni tršćanski espresso. Nota bene: pročitao sam negdje da je Trst prvi grad u Italiji po konzumaciji kave, što ne čudi ako se uzme u obzir da tršćanske luka najviše „prihvati“ sirove kave i da su neki od najjačih talijanskih brendova iz Trsta (Illy, Hausbrandt). Ne čudi, ali opet bi čovjek pomislio da se najviše talijanske kave ispije za šankovima malih napuljskih kafanica.
Od mog posjeta Trstu, ostale su mi dvije slike u pamćenju: loptica iz automata u koji se ubaci kovanica od 100 ili 200 lira, tko bi se više sjećao, zavrti se onaj mehanizam, pa ispadne plastična loptica u kojoj je nekakva igračica. Normalno, ja sam i ko dijete bio smotan, pa mi je ta loptica ispala tako da sam je naganjao po Ponte Rossu u gomili tršćanskih piljara, jugoslavenskog proletarijata i švercera. I to je dosta mutna slika, koja je vjerojatno više iskonstruirana prepričavanjem staraca, nego koliko se ja toga sjećam. I druga slika, koje se sjećam kristalno jasno, da su mi starci kupili Bburago diecast model žutog Range Rovera koji je imao na sebi sponzorske naljepnice, Camel Trophy oznake i na krovu rezervne kotače, lopate, krampove i kanistere za gorivo i ulje. I sjećam se kako su mi govorili kako moram prijaviti auto na carini, i kada se ukazao strogi jugo-carinik u smeđoj odori s pitanjem: „Imate li što za prijaviti?“, ja sam u strahu pokazao na kutiju s overland terencem, na što je on ozbiljno rekao da se to mora ocariniti, pa je kao carinsku naknadu uzeo neku voćku kupljenu na jednom od štandova tršćanske pijave, i pustio nas da se vratimo u zemlju pred raspadom u bijelom Fićinom kombiju Zastava 900, također pred raspadom. Sad kad razmislim, vjerojatno sam bio diverzija da se u samoupravni raj ilegalno unese koji gram kave ili detergenta više preko kvote.
I prođe od tad nešto manje od 40 godina, a ja se u Trst nisam vratio iako sam mnogo puta bio u Italiji. Do jučer.
Otišli smo obiteljski u Sloveniju, odnosno, odvezli smo mater familias na jednodnevni gig, a moja malodobna kćer i ja smo morali ubiti nešto više od devet sati do povratka nazad u Zagreb. Kako je Trst relativno blizu (realno, bilo gdje iz Slovenije Trst je relativno blizu), odlučio sam da dan ubijemo kratkim izletom u Trst. Moju malodobnu predškolsku kćer nije trebalo dugo nagovarati kako sam spomenuo pizzu. Sjeli smo u kola i pitoresknim cestama se zaputili u Italiju.
Trst je najbezvezniji talijanski grad. Znam da sad yugo-boomeri padaju na guzicu, ali realno – pored svih ostalih talijanskih gradova, austro-italski Trst je masivna Rijeka u kojoj duva jaka bura. Nevertheless, i dalje je to Italija. To je kao da za neki model kažete da je najbezvezniji Victoria’s Secret anđeo. I dalje je Angel, kako god da uzmeš.
Pisao sam nedavno o Istanbulu i kako volim ići u Istanbul. Također smatram da je za mentalnu higijenu vrlo bitno jednom godišnje popiti espresso na piazzi u nekom talijanskom gradu. A možda je to samo neka moja furka, ionako sam nekad davno ovdje napisao da sam ja mediteranska duša zarobljena u tijelu pretilog Slavena. S druge strane, nisu valjda sve one horde jugo-proletarijata išli samo po traperice u Trst. Uostalom, koliko čovjeku traperica treba u životu? Treba popiti kavu na talijanskoj piazzi jednom godišnje, makar i na burom poharanoj Piazza Unità d’Italia u Trstu.
I dalje je to Italija. Dok smo se probijali kroz strme tršćanske ulice do pizzerije, između nas su kao rojevi pčela zujali talijanski motorini ignorirajući sve moguće zakone prometa i fizike. Iako, moram primijetiti, da su i pčele postali bumbari, pa kako su automobili narasli zadnjih godina, tako su i famozne talijanske Vespe postali veliki Beverly skuteri. Talijani s druge strane, i dalje uglavnom vrlo fit – ili kako je jedna moja bosanska drugarica prije 15 i kusur godina pitala jednog našeg talijanskog druga: „Kako vi Talijani stalno nešto žderete, a niko nije guzlat?!“
Ostavili smo auto u jednoj od garaža i s pomoću moderne tehnologije u vidu navigacije probijali smo se do pizzerije ocijenjenom kao broj jedan pizzerijom na TripAdvisoru. Ne znam zašto sam ignorirao prvo anti-turističko pravilo koje kaže: na koristi TripAdvisor. To redovno pišu Amerikanci kojima lokalci prodaju muda pod bubrege. U Turskoj je pravilo: jedi tamo gdje brkati Turčin jede – u Italiji je pravilo – jedi tamo gdje ima mali stol ispred neugledne bajte za kojim sjede Toni Soprano i Silvio Dante koji se prepiru i mašu rukama po zraku ne ispuštajući malu šalicu za espresso.
Pizza je bila u skladu s prvim anti-turističkim pravilom: iako, istini za volju, ja mislim da u pravilniku za jugo-proletere stoji da se u Trstu mora pojesti loša pizza. Nije baš da je bila loša, ali Gordon Ramsey bi se sigurno potukao s gazdom.
Nakon pizze, napokon je došao i red na kavu na piazzi, a na putu do trga naišli smo na aparat u koji ubaciš kovanicu Eura, zavrtiš mehanizam, a ispadne plastična loptica s nekakvom igračkicom. Juniorka je bila oduševljena, kao da sam sebe vidio prije 35 ili koliko godina kada sam ubacio 100, 200 ili koliko već lira i zavrtio mehanizam koji je izbacio plastičnu kuglicu. Tad sam shvatio da je djecu potrebno voditi na ona mjesta na koja su nas starci vodili. Tek onda se cjelokupno iskustvo zatvori. „Znaš, kad sam bio malen kao ti, možda malo veći, mene je baka ovdje dovela i kupila mi lopticu…“
Juniorka je piljila u YouTube kids, a ja u novu generaciju turista koji kupuju Drnde po tršćanskim trgovinama. Espresso je bio, naravno, odličan.
– „ Tata, pričaj mi opet o baki i loptici.“
Prtljažnik smo napunili mozzarellom, mortadelom, pršutom, kavom i detergentom. Pala je noć a mi smo se vozili autocestom nazad prema Sloveniji. U jednom trenutku font na prometnim znakovima se promijenio. Nema više carinika u smeđim odorama, pa se neka i iskustva ne zatvore. Hvala Bogu da je tako.
