U dvorištu zgrade gdje sam odrastao u Brodu na međi tog našeg dvorišta i parkinga mjesnog suda stajalo je veliko drvo tužne vrbe. Stabla odavno nema, nestalo je nakon što je veliko i snažno korijenje počelo kidati asfalt parkinga mjesnog suda, pa je pravosuđe doslovno u korijenu sasjeklo drvo koje je obilježilo moje rano djetinjstvo. Mi klinci iz zgrade smo provodili dane pod tim drvetom, uglavnom se njihajući poput malih majmuna po lijanama, odnosno tankim granama drveta do trenutka do kada lijana odnosno grana ne bi pukla, pa bi se na radost svih ostalih stropoštali po razbacanom šoderu dvorišta. U to doba je i odgoj bio drugačiji nego danas, pa su oni malo živahniji nemali broj puta s ovog drveta birali grane kada bi ih roditelji poslali da si izaberu sredstvo za fizički odgoj. Bila je to prava umjetnost, izabrati granu – tanke grane peku i ostavljaju tanke recke s podljevom, debele grane teže pucaju i ostavljaju masnice.
Naše tarzanovanje po drvetu tužne vrbe prekinuli bi s vremena na vrijeme neki vlasnici obližnjih garaža kada bi istjeravali van svoje limene ljubimce. Kako su to bila neka druga vremena, auto se nije koristio kao danas za putovanja duža od stopedeset metara, nego za konkretne stvari – odlazak na selo, vikendicu ili na pravi put. Na pijac i u trgovinu se, normalno, išlo pješke, nešto što je danas teško zamislivo i onima koji žive u neposrednoj blizini istih. Ili kako bi rekla moja pokojna baba mom pokojnom ćaći kad joj je ponudio da ju odveze na tržnicu (cca tri kilometra tamo i nazad): „Pif braco, pa nećeš paliti kola za to malo!“ Zašto je baba ćaću zvala braco, iako je bio sin jedinac, do dana današnjeg mi je ostala misterija.
Prva garaža tik do drveta tužne vrbe pripadala je susjedu koji je živio iznad nas – čika Stevi koji je imalo smaragdno zelenu Ladu Žiguli. I to ne običnu Ladu, nego onu Ladu 1500, u zemlji porijekla poznatoj pod tvorničkim nazivom VAZ-2103, odnosno popularnom nazivu Trojka. Kromirana maska hladnjaka s duplim farovima, kromirane lajsne, velike stražnje lampe, a unutra sjedala presvučena najkvalitetnijim sovjetskim skajem. Bila je to luksuzna verzija Žigulija, export varijanta. Držao je taj auto tip-top, i rijetko ga je istjerivao, ali kada bi vidjeli čika Stevu kako izlazi iz ulaza zgrade s Nick Praskaton kapom i pravilnim držanjem milicajca u mirovini, mi bismo se mirno postrojili ispred drveta i čekali da istjera ulaštenu Ladu. Kakva su to kola bila! Prije nekoliko godina na njuškalu sam našao sličan primjerak kojeg je prodavao neki dida u blizini Dubrovnika za šest tisuća kuna, s, čini mi se, oko šezdeset tisuća kilometara na satu. Malo je falilo da se zaputim put juga po Ladu, ali, valjda je razum prevladao. Sve u svemu, čika Stevo je umro kada mi već nismo bili klinci, a i drveta više nije bilo. Nedugo nakon toga pojavila se šlep služba koja je natovarila i dalje besprijekornu Ladu koja je, nažalost, nevjerojatnije skončala pod nemilosrdnom Pripuzovom hidraulikom.
Treća garaža bila je naša, a u njoj se nalazila, na klocnama, naša crvena Škoda 1000MB DeLuxe koja je čekala neke bolje dane da se od nje napravi doličan paradni old-timer. Nažalost, Škoda nije doživjela te dane, jer joj je presudila minobacačka granata kalibra 120mm ispaljena negdje s položaja Vojske Republike Srpske na bosanskoj planini Motajici. Auto je bio parkiran „na nos“, a kako je Škoda imala konfiguraciju s motorom iza, kao Porsche, geleri granate koja je pala ispred kapije garaže su razbucali anemični jednolitarski motor. Kako je to već onda bio preko dvadeset godina star automobil, Škoda je otišla od nekog mehaničara za neku kikiriki lovu. Nadam se da je barem u svojoj smrti donirala koji dobar dio nekoj živućoj Škodi. S vremena na vrijeme prolistam češke i slovačke oglasnike. Kažu da u Češkoj u ovom trenutku ima preko 16 tisuća registriranih Škoda MB. Tko zna, jednog dana…
U četvrtoj garaži nalazio se narančasti fićo kojeg je vozio jedan dida koji je uvijek bio u Adidas trenirci s tri crte i Adidas tenisicama. Nije živio u našoj zgradi, ali je tu imao garažu. U ono vrijeme fićo nije bio neka atrakcija, ali ovaj narančasti fićo je bio također besprijekoran poput Čika Stevine Lade. Dida je od svih garažista najčešće dolazio, najčešće ujutro a vraćao bi se predvečer. Kako je uvijek nama klincima dijelio voće navečer, pretpostavljam da je s fićom išao do vikendice na obroncima nekih od lokalnih brodskih brda. Ne znam kakva je sudbina zadesila fiću, ali sjećam se da sam relativno nedavno vidio da je fićo još bio u životu. Kad kažem relativno nedavno, to možda ima i preko deset godina.
Ostale garaže nisu ni bile nešto previše bitne, niti su se nešto koristile, a i ako jesu, tu je netko od susjeda imao nešto vulgaris poput stojadina ili golfa.
Međutim, preskočio sam drugu garažu, onu između čika Steve i nas. U toj garaži nalazio predivni bež Mercedes, linija 123. 200 dizel, s onim karakterističnim mercedesovskim dizel čekić-zvukom. Njega je vozio jedan stariji gospodin koji nije živio u našoj zgradi i također nije često dolazio, a kada bi dolazio mi se pobožno postrojili ispod tužne vrbe i čekali da upali tromi 200D, makne klocne ispod stražnjih kotača i istjera auto u dvorište. Kakav predivan automobil! Ratkape u boji karoserije. Vrh krune trojstva besprijekornih auta u garažama naše zgrade. Pa kad parkira auto u garažu, otvori prtljažnik, a zasja tvornički sigurnosni trokut montiran na unutarnjoj strani poklopca prtljažnika! Linija 123 u ono doba nije bio baš egzotičan automobil, na kraju naše ulice nalazio se kultni restoran opjevan i u jednoj pjesmi Animatora – gazda restorana, kao jedan od rijetkih autohtonih privatnika u socijalizmu imao je dva Mercedesa parkirana ispred – jednu stodvajstrojku pa i jednu novu stodvadesetčetvorku, ali ovo je bila „naša“ stodvajstrojka. I bila je besprijekorna. Jedini automobil kojem bež boja pristaje kao salivena. Danas se takva slična boje u kontekstu Mercedesa povezuje s njemačkim taxi vozilom na kojem je skinuto pola milijuna kilometara. U ono doba to je bila popularna boja i savršeno je pristajala genijalnom dizajnu Brune Sacca.
Danas sam bio kod matere i ujutro sam ostavio juniorku na čuvanju. Spustio sam se dolje u dvorište i dok sam išao prema svom autu čuo sam čekićanje Mercedesovog dizela koje me je vratilo u djetinjstvo prije trideset i kusur godina. Refleksno sam okrenuo glavu prema drugoj garaži iz kojeg je izašla bež stodvajstrojka. Auto je besprijekoran kakav je bio i krajem osamdesetih, s originalnim ratkapama u boji karoserije. Za volanom je bio stariji gospodin koji je istjerao auto iz garaže i odvezao se dalje.
Došao sam popodne nazad po juniorku, parkirao auto u dvorištu i izašao iz auta. Ponovno sam čuo čekićanje Mercedesovog dizela. Stariji gospodin se vratio i parkirao svoju besprijekornu stodvajstrojku u garažu. Auto sada ima zagrebačke PV (povijesno vozilo) tablice. Nevjerojatno je da taj automobil izgleda isto kako je izgledao i krajem osamdesetih. Ali isto, bez i jedne flekice hrđe na blatobranu ili pragu.
Rekla mi je mater da auto sada vozi sin onog starijeg gospodina što je vozio auto kada smo mi bili klinci. Živi u Zagrebu, i povremeno dođe provozati merđu. A kako ja sad imam 40 godina, onda je logično da je i sin sada stariji gospodin. Stariji od mene barem, u svakom slučaju.
Tako sam danas imao mali put kroz aleju sjećanja. I lijepo je vidjeti da se neke stvari ne mijenjaju, nego ostaju iste. Osim tablica.
