Ostalo je ćutanje

Riblja Čorba, Brežice, Slovenija, 22. ožujka 2024.

Svaki fan Riblje Čorbe kirurški precizno može prerezati kada je Čorba od fenomenalnog benda (po mom skromnom mišljenju jedan od najboljih bendova Jugoslavije) postala sranje. Većina će se složiti da je to bilo na nekom od albuma 90-ih godina minulog nam vijeka kada je legendarni Bora Čorba izašao iz legende. Za mene je to bio album Nojeva barka (1999.)

Album Nojeva barka kupio sam 13. prosinca 1999. Svako normalan, pa i ja, bi se pitao kako se točno sjećam datuma od prije gotovo 25 godina. A sjećam se dobro, jer, kakve li ironije (ili simbolike?) tri dana ranije je umro Franjo Tuđman. I kako je proglašen trodnevni dan žalosti, trećeg dana, tog 13. prosinca, mi smo iskoristili taj slobodni ponedjeljak da odemo prvi put u životu na tržnicu Arizona u Brčko Distriktu koji je u narodu bio, a i još uvijek je poznat kao „koridor“. Čisto konteksta radi treba reći da internet tada nije izgledao kao danas, nije bilo YouTubea, nije bilo pametnih telefona (nije baš bilo ni glupih telefona), nije bilo širokopojasnog interneta, nije bilo Spotifya… uglavnom nije bilo ničega osim nekih primitivnih instant messaging servisa, foruma, IRC-eva i stranica slaganih u rudimentarnom HTML-u. Shodno takvom kljakavom mladom internetu i kulturološka razmjena zemalja regiona je bila slaba i uglavnom je ovisila i dalje o tome da netko od nekuda donese nekakav CD ili kazetu. Koridor je bio idealan punkt za ponovni susret donedavno zaraćenih strana u ratovima: Ameri su to sjajno smislili (stoga i ime „Arizona“) u svojom kapitalističkom pax americana maniru: trgovinom preko pomirenja. I tako su napravili tada najveću pijacu u ovom dijelu Europe na tromeđi bošnjačke, hrvatske i srpske općine na sjeveru Bosne.
Uglavnom, došli mi na koridor (o čemu sam nešto i pisao prije 17 godina, stoga neću ulaziti u previše detalja) i meni mater dala jedno 20 maraka, njemačkih jelte, i ja normalno, odem kupiti par stvari. Dobro se sjećam dvije stvari koje sam kupio – kutiju meke Morave za pola marke (okus narendanih drvenih bojica, trulež od duvana) i piratski CD Riblje Čorbe za 5 maraka – Nojeva Barka. Sjećam se dobro kako sam uzeo CD u ruke i kako mi je čiča koji je prodavao piratske nosače zvuka rekao: „To ti je najnoviji album.“

Nisam mogao dočekati da dođemo kući (u Kadettu kojim smo putovali, normalno, nije bilo CD playera) da ubodem novi album Čorbe u player. I ubo sam ga. I bio je sranje. Pomislio sam, OK – možda mu treba dati malo vremena da uđe u uho. Kasnije sam naučio da se to nikad ne dogodi. Ako je nešto dobro – dobro je na prvu, ako je nešto sranje – sranje će i ostat. Od tog albuma Borin glas je ostario, izgubila se ona njegova magična lirika, a nestao je i onaj pravi hard i heavy zvuk Čorbe. Treba biti pošten pa reći da je na tom albumu bilo i solidnih stvari („Izgubljen slučaj“, „Princ“) ali sve u svemu – Čorba koju volim nestala je s tim albumom. S kasnijim albumima stvar je bila ista, tako da nekoliko zadnjih albuma nisam ni slušao.

Svejedno, nije mi to pokvarilo Čorbu od „Kost u Grlu“ do „Ostalo je ćutanje“ – i dalje mislim da je to (uz Pušenje od „Das ist Walter“ do „Male priče o velikoj ljubavi“) najbolje što je tada na (tada) našim prostorima glazbeno napravljeno. Kakvi novi valovi, talasi, narkomani i krugovi. Čorba je (bila) pravi rock’n’roll.

Stoga sam uvijek imao želju i gledati Čorbu uživo – to mi se obistinilo na jednom moto susretu u Srpskom Sarajevu prije 15 godina. Tada mi se Bora činio kao olinjali starac, a kada sam ga vidio sinoć u Brežicama – izgleda mi kao uskrsla mumija Tutankamona.

Riblja Čorba na moto-susretu u Kuli (Istočno Sarajevo), 20. lipnja 2009.

Bora je ostario i to ne baš najbolje. Teško je nositi rock’n’roll sa 72 godine nakon godina forsiranih konjaka i truleži duvana. S druge strane, Sting (gledao ga prije 2 godine u Areni) koji je godinu dana stariji od Bore izgleda kao da bi mogao odraditi dva triatlona, dva koncerta i još isprebijat i mene i Boru na kraju dana. Kako su vrijeme i biologija, a pogotovo u združenoj akciji – nemilosrdni – danas Riblja Čorba od originalne postave ima dva člana – jasno, Boru – i Miroslava Vicka Milatovića na bubnjevima. U to bi se mogao i ubrojati Džindžer koji je Čorbina gitara od, čini mi se, 1984 (uzgred budi rečeno, godine kada sam se ja rodio).

Koncert za hrvatsku publiku u Brežicama (zbog poznatih razloga) bio je zapravo – jako dobar. Unatoč tome što se vidilo da Bora to dosta teško hendla, i dalje je to dosta dobro otpjevao. Ono što je bilo sjajno je to – da su svirali gotovo i isključivo stare stvari i to baš ovog perioda prije Nojeve Barke (mislim da zapravo nisu izveli ni jednu stvar sa „Ostalo je ćutanje“). Od novih stvari izveli su samo, čini mi se – tri pjesme. Jedna od njih je zadnja pjesma Miše Aleksića koji je nažalost umro od COVIDA prije dvije godina (Meni stvarno nije dobro/ bolestan sam skroz na skroz/ biće da sam bostan obr’o/ pripremite plavi voz).

Ne znam je li set lista bila prilagođena za hrvatsku publiku, ali to je ono što publika želi čuti. U dva sata svirke, gotovo i isključivo su svirali – nije bilo Borinih monologa (imao je samo jednu repliku u svom stilu: ovo nije za javnost / jebe mi se za rodnu ravnopravnost) i nije ispričao niti jedan vic. Nije bilo ludog Srbina, Šiptara koji se kote, Lelek Serba, đavla s crveno-crnim šalom… osim, jasno, „Pogledaj svoj dom anđele“ bez čega nema Čorbe.

Da li se Bora grčevito vraća u mladost i legendu iz koje je izašao ili se možda prilagodio publici koja se u Brežice dovezla preko Obrežja – ostaje pitanje. Na kraju krajeva – nije ni bitno. To je ono što sam ja htio čuti. Sve ostalo je ćutanje.

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *