Na Veliki petak u 16:08 postao sam otac sina teškog 3040 grama i dugačkog 49 centimetra.
Moja drugarica, moja žena, majka i kraljica naše male obitelji desetak dana prije poroda, odnosno pedesetak dana prije termina poroda uručila mi je jednu kratku listu zadataka koju bih ja kao pater familias trebao obaviti prije dolaska prinove u kuću. Prihvatio sam te zadatke isto onako kako ih je prihvatio onaj Gal Asterix od onog Rimljanina Gaja Julija Cezara – s čvrstom voljom da ih ispunim na visini zadatka. Povodeći se nepogrešivom logikom da će do tada sunce još izađi i zaći pedesetak puta, smislio sam da ću prvo pričekati da prođe Uskrs, pa ću do mladog Uskrsa krenuti s psihološkim pripremama, pa onda nakon toga bih mogao krenuti s rješavanjem zadanih zadataka. Ili kako bi njemački književnik Christian Felix Weiss započeo svoju pjesmu „Der Aufschub“ – „Morgen, morgen, nur nicht heute! (Sprechen immer träge Leute/ Sagen alle faulen Leute)“.
Wie ja nein, odnosno, kako da ne!
Na Veliki četvrtak legao sam u krevet vođen mišlju kako ću se napokon naspavati. Naime, večer prije sam kasno legao završavajući nešto na računalu, a ustao sam se rano ujutro zbog nekih neodgodivih obaveza. Kako mi je nedostajalo između 2-4 sata sna, nadobudno sam mislio da će tu to nadoknaditi na Veliki petak kada ionako više nitko ne radi, a i nešto sitno obaveza koje sam imao tempirao sam nadobudno oko podneva.
Rekao bi narod da čovjek snuje, a Bog odlučuje, pa je tako Bog na dan svoje muke odlučio da ja više ne snujem – u 4.30 probudio sam se, a kraj mene je stajala moja drugarica obučena i s koferom koji je bio na krevetu tik do mojih nogu. „Krenulo je.“ – rekla je u strahu, a ja još snen i bunovan nisam shvatio što je krenulo. Putinova invazija? Opet 1991., opet cijeli život u jedan kovčeg? Kud danas kada sam se mislio naspavat. Gdje mi je putovnica? Gdje mi je vojna knjižica?
Vidjevši da sam snen i bunovan, drugarica je nastavila: „Voda je krenula….“ De nemoj me jebat – pomislio sam – pa kud opet voda, pa rekao sam sam sebi da ću navući tu jebenu hidroizolaciju u podrum odmah poslije Uskrsa, pa je l’ opet morala past kišurina. Kako sam razmišljao o građevinskom pothvatu, mozak se počeo buditi i ulaziti u svijet logike i svijesti en général, počeo sam shvaćati da se zapravo radi o nečem bitnom i životnom, a ne o nekakvim trivijalnim prodorima elementarnih nepogoda u podrum ili balističkim raketama s onu stranu Urala.
„Mali?!“ – uskliknuo sam, a ona je kimnula glavom. Iskočio sam iz kreveta kao ofuren i savršeno budan i svjestan, što je jamačno zasluga hormona kojeg luči nadbubrežna žlijezda. Nisam često imao priliku da me rastrijezni adrenalin, tek jednom kada sam svjedočio grupnom otrežnjenju od alkohola kada smo saznali za jednu prometnu nesreću, srećom ne-fatalnu koja je završila samo automobilom na dnu jednog jezera Sjeverne Hercegovine.
„Come on people, this is not a drill!“ – odjekivao mi je glas hollywoodskog drill narednika u glavi, a smirila me smirenost moje drugarice koja je sat vremena prije mog povratka u svijet svjesnih mirno spakovala kovčeg, otuširala se i spremila se za odlazak u rodilište. Kaže – nije me htjela još buditi.
Probudio sam juniorku, spremili smo se ekspresno za vrtić, jeli, oprali zube, obukli se, izveo pse na pišanje&sranje, naranio ih i uspio organizirati dolazak matere iz Slavonije u Zagreb. Ili kako bi rekao moj kum – „Kada sam vidio u 6.15 poruku ‘Kume jes budan’, sve mi je bilo jasno.“
Kroz krug Kliničke bolnice sestara milosrdnica jurio je bijeli Mercedes koji je zaglušio čitavu bolnicu roktanjem anemičnog 200D dizela, cviležom servo pumpe na umoru i hroptanjem diferencijala također na umoru. Izletjeli smo iz auta i ušli u rodilište. Drugaricu su primili, a mene ostavili u hodniku s nekolicinom soon-to-be otaca koji su nervozno cupkali nogama i živčano skrolali po ekranima svojih telefona. A što sam mogao drugo i ja, nego nervozno cupkati nogom i živčano skrolati po ekranu svog telefona.
Dobio sam informaciju da „čekam do daljnjeg“ i da „ima vremena“, što je značilo da merđu sklonim iz kruga Bolnice negdje drugdje. I tako, otišao sam i parkirao na prvi slobodan parking, koji zapravo nije bio parking nego mjesto koje sam ja zamislio da bi mogao biti parking, a od bolnice je bio toliko daleko da sam skoro bio u roamingu.
Vratio sam se u hodnik ispred rodilišta nervozno cupkati nogom i živčano skrolati po ekranu mobitela.
Soon-to-be očevi su ulazili i izlazili, neki blijedi poput duhova, drugi ponosni i sretni. U jednom trenutku došla je sestra i rekla:
„Jonez?“
„Ja sam! Je l’ izašo mali? Je l’ sve OK?“ – skočio sam na nervozne noge.
„Hahahaha. Ajte sa mnom.“ – mahnula je rukom previjajući se od smijeha, a ja sam poskočio za njom.
Uvela me u nekakvu prostoriju koja je izgledala kao oveća špajza s ormarićima za stvari. Otvorila je jedan ormarić:
– „Ovdje ostavite stvari. Obucite ovo“ – pruži mi zeleni bolnički mantil – „i ovo stavite na cipele“ – pruži mi one kurtone što se navuku na cipele, što znaju dati na aerodromima da navučeš na čarape dok ko budala bos hodaš okolo između onih rengena.
Obukao sam mantil. „Ne tako! Na drugu stranu!“ – dreknula je.
Obukao sam mantil na drugu stranu. „Ok, sad ću vas svezat.“
S kurtonima na patikama i zelenim mantilom na sebi ušao sam u rađaonicu kao satnik Hawkeye Pierce, još sam i držao ruke u zraku ispruženih dlanova kao da idem na operaciju. U tom trenutku jedna žena je vrisnula vanzemaljskim krikom da su mi se ruke samo sručile ispod pasa. Opet krik.
„Žena vam umire!“ – kriknuo sam ja, a sestra me nije ni pogledala.
„Ovdje vam je supruga.“ – gurnula me u „boks“ i otišla.
Ležala je na boku. Poljubio sam je, a ona me uhvatila za ruku: „Evo, ga!“ – rekla je i utisnula moj vjenčani prsten ušarafljen na ćevapastom prstu u kosti srednjeg i malog prsta. Čovjek misli da je to na filmu uvijek onako… malo filmski. E pa, vala, nije!
„Sestro, droge nam dajte!“ – zavapio sam.
Neka druga sestra je promolila glavu i rekla: „Evo, sad će anesteziolog. Tata, jeste vi dobro?“ – pitala me, a ja sam kimnuo držeći se za prste lijeve ruke.
Nakon 5-6 trudova koji su dolazili svakih 3-4 minuta, pojavila se doktorica s injekcijom.
„Tata, jeste dobro?“ – pitala me, a ja sam kimnuo glavom. Na svako pitanje rodilji je li dobro, otac dobije tri puta više isto pitanje.
„Tata, samo da vas upozorim, igla je jako dugačka!“ – rekla je doktorica, a ja sam zavrnuo rukav i pružio ruku: „Bodi sine, dado će robijat!“
Stalno vas pitaju kako ste, a nitko da vam ponudi nekakvu drogu.
Izvadila je iglu veličine Olega Butkovića i zarila je u kičmu mojoj drugarici. Već na drugom trudu moji prsti su se osjećali bolje.
Epiduralna je civilizacijska tekovina, i ne mogu shvatit zašto je žene odbijaju. Može se bez nje, naravno, kao i bez tople vode i automatskog mjenjača – ali to je čisti barbarizam.
Prolazili su sati i minute, netko bi s vremena na vrijeme zavirio, zapisao nešto na papir i otišao. Tako nakon nekoliko sati jedan liječnik je rekao: „Ok, idemo, to je to.“
„Tiskaj, tiskaj, tiskaj! Glavu na prsa! Tiskaj, jače, jače! Jao, koliko kosice! Tata, hoćete vidjeti kosicu?“ – rekla je sestra.
Dobio sam ranije jasnu instrukciju da gledam ispred sebe i da pogled ne spuštam ni za živu glavu.
„Ne.“ – rekao sam rezolutno.
„Ma pogledajte!“ – bila je uporna babica.
„Ne!“ – bio sam još odlučniji, kao Mujo u onom vicu kad je rekao profesoru da ga može cijeli kupe izjebat ali on prozor ne otvara.
Trajalo je to tako i trajalo, i svaki put je bilo – evo saće, dok se nije pojavila jedna babica i rekla: „Mali, ajde izlazi dobit ćeš ćevape s lukom!“
Nakon toga, babica je izvukla malenog i stavila ga na trbuh drugarice.
Ćevapi s lukom. Šta su ti geni.
Uvaljivali su mi škare da presiječem pupčanu vrpcu. Poznavajući sebe, svoju finu motoriku i svoj besprijekorni vid glatko sam odbio. Tko zna šta bih ja tu presjekao.
Sestra i ja smo otišli do vage, gdje su ga izvagali kao komad žive vage.
„Muško. 49 cm. 3040 grama. 16:08.“ – rekla je sestra, a doktor je zapisao na papir.
Vratili smo se do drugarice, gdje su malenom i njoj dali narukvicu s istim brojem.
Potom je sestra uzela malenog i pružila ga u moje naručje.
„Tata, sada ćete vi malo pričuvati malenog dok spremimo mamu.“
U rukama mi se našlo sasvim malo malo malo stvorenje široka nosa karakterističnog za galcijansku stranu moje genetike. Zijevao je i… tako, ja sam bio, kako bi rekla moja drugarica „sa sjajem u očima“. Malo sam se oznojio po očima.
Teško je to opisati, to je koktel emocija koji se mućka kao shaker u rukama vještog barmena na nekoj plaži u suton. Vrti se film, želje, strahovi, žudnje… sve u nekakvoj sinergiji i balansu ponosa i sreće. Ma ko na filmu, jebeš ga!
Dok je Junior otišao na pregled kod pedijatra, drugarica i ja smo imali još malo vremena na sebe. Taman je bila smjena, pa je novo osoblje pozdravljalo staru smjenu i bilo je nekako spokojno. Nisu se čuli ni vanzemaljski krici, ni babice koje viču: „Porod!“. Nekako je bilo sve utihnulo.
Sestra je ušla u sobu i rekla: „Sada ćemo dovesti bebu. Tata, vi morate ići.“
Pozdravili smo se, i ja sam se vratio u onaj veliki špajz skinuti mantil i uzeti svoju jaknu.
Izašao sam iz bolničke zgrade. Taman je pao mrak, a bilo je jutro kada sam ušao.
Dobro došao Juniore. Idemo na ćevape s lukom.
