Prije gotovo dvadeset godina slavio sam svoju prvu Novu godinu kao student u Sarajevu. Bio sam u Sarajevu nešto više od dva mjeseca, svjež i zelen i još sam živio u svojoj prvoj studentskoj gajbi s cimerima dr. Gadurom, Samoborskim Muftijom i Zokom. Bio je to stan od 100 i kusur kvadrata u potkrovlju sarajevske pivare s mnoštvom soba, galerijom na kat i bio je onako vrlo boemsko-umjetnički kako i dolikuje prvoj studentskoj gajbi. Mi smo, normalno, u takvoj stančugi odlučili napraviti novogodišnji dernek koji je za mene ujedno bio i oproštajni dernek jer sam poslije Nove godine otišao u studentski dom gdje sam živio naredne dvije akademske godine.
Dr. Gadura koji je u našem cimeraju igrao i ulogu stanodavca imao je šlifa za organizaciju derneka o kojima se, vjerujem, i danas priča. Tako je i taj dernek za Novu 2005. bio organiziran po principu tri floora – prvi, main floor bio je, logično, najveći u glavnom dijelu stana s najvećom fluktuacijom ljudi gdje je pičila glasna partijana, kako i dolikuje pravom derneku. Drugi floor bio je u sobi koju smo inače dijelili dr. Gadura i ja, i tu je bila neka rokerica za koju sam ja slagao playlistu i tu su ljudi dolazili ako su se željeli malo povući s main floora, malo da prodivane uz pivo. Treći floor je bio u najmanjoj sobi, inače u sobi Samoborskog Muftije i u kojoj smo mi u pravilu i najčešće boravili tijekom ledenih sarajevskih zima, jer je bila najtoplija. To je bila soba s kosim krovom (kao što rekoh – stan u potkrovlju), pravokutnog tlocrta nekih možda desetak kvadrata, a jedan čitav zid je bio napravljen od ormara koji su ovu sobu odjeljivali od druge sobe, koja je inače bila Zokina soba, a na derneku je služila kao ljubavno gnijezdo za parove koji bi se odvojili od svih florova. Taj treći floor, u toj maloj sobici je bio flor za pale junake derneka, oni koji su se malo preforsirali ili umorili, pa bi se u tu sobu ulazilo skupiti malo energije. Muzika je bila nekakva ambijentalna i smirujuća, svijetlo prigušeno, a pali junaci derneka su uglavnom ležali po podu jer u toj sobi osim malog TV-a, stolića, jedne fotelje i madraca nije bilo ničega. I tako sam i ja u jednom trenutku ušao među polušlagirane pale junake derneka skupiti malo energije za dernek koji je potrajao do ranih jutarnjih sati. Kroz taj dernek je promarširalo, brat-bratu, barem 80ak ljudi, iako se neki i danas kunu da je taj broj premašio i trocifrenu brojku.
I pali junaci tako uglavnom leže, tu i tamo netko s nekim priča na šapat, a s vremena na vrijeme se otvore vrata kroz koja jurne svjetlost i dim main floora, ukaže se lik dr. Gadure koji slavodobitno dignutih ruku dubokim glasom vikne: „Bože derneka, prinosim ti ove žrtve. Bua-ha-ha-ha.“
Otvore se u jednom trenutku opet vrata, sukne svjetlost i dim, a na pragu se umjesto lika dr. Gadure ukaže figura Villeta, pokislog od glave do pete, snuždenog koji je samo uzdahnuo: „Ljudi, što se meni još danas treba dogoditi?!“.
Sjeo je na pod i leđima se naslonio na zid od ormara i počeo svoju priču koju nitko od palih junaka nije ni tražio, ali zato što je storyteller kakav je, svi su ga pažljivo slušali. Došao je na dernek debelo kasneći toliko izmučen nedaćama da je preskočio sve floorove i ušao direktno na oltar gdje je dr. Gadura prinosio žrtve bogu derneka.
„Ljudi!“ – počeo je odlučno kao Marko Tulije Ciceron u jednom od svojih govora protiv Katiline – „Što se meni još danas treba dogoditi?“
„Krenem ja u osam na dernek… hvala..“- prekinuo je priču da se zahvali nepoznatom junaku koji se sažalio nad pričom koju još nismo ni čuli pa mu pružio bocu piva. „Krenem ja u osam na dernek“ – započne ponovno – „i sjednem u auto, upalim auto i razleti mi se motor. Zvučalo je kao da je netko istresao kantu punu matica i šarafa u prazni metalni kontejner. Nazvao sam mehaničara koji mi je rekao da će me novi motor koštati dvanajst hiljada maraka i da ću morati čekati dva mjeseca na novi motor.“
Istini za volju, kako je ovaj monolog održan prije dvadeset godina, a k tome ja sam bio u ulozi polu-palog heroja derneka, moguće da svi detalji nisu baš, takoreći, najtočniji, moguće je da sam i pomiješao više priča u jednu, ali bit je ta. I uglavnom, priča Vile dalje: „Dvanajst hiljada maraka! Dva mjeseca za jebeni motor! I dobro, šta sad, nazovem ja taksi da dođe po mene. Neće ni jedan papak da dođe gore, svi mi govore ‘ma jarane ba, nema šanse po ovoj klizavici da ti dolazim gore!’“ Naime, Ville je živo (a možda i još uvijek živi) negdje na vrh brda na obroncima Trebevića i fakat ni jedan taksist nije htio u zimskom periodu dolaziti gore. Nastavlja Ville dalje: „I ja šta ću, idem se pješke dolje spustiti da hvatam tramvaj i raspem se po poledici po kojoj ni jedan taksistički papak neće da vozi i natučem ruku!“ – ispriča nam Ville držeći se za podlakticu. „Otkližem se dolje nekako i idem hvatat tramvaj, uletim u tramvaj, tamo bagra pijana svi idu na nakve derneke, dvojica se tuku, skoro se ja potučem s njima. Na to sve ulazi revizija i traži me kartu! Revizori na jebenu staru godinu hodaju po tramvajima! Ja za džep, kad skontam da sam zaboravio novčanik i da nemam mjesečnu! Revizor me izbaci van iz tramvaja! Nemam novčanik, nemam ni para da platim taksi da me doveze dovde. Ništa, vadim mobitel da nazovem nekog da me pokupi i doveze. Vadim mobitel iz džepa…“ – kako je to rekao, izvuče mobitel iz džepa kojem je nedostajala ona „lopata“ odnosno preklopni dio koji je išao preko tipkovnice i u kojoj je bio mikrofon – „… stisnem dugme da se otvori lopata, i lopata izleti ko iz katapulta s telefona i padne u snijeg! Valjda sam ga polomio kad sam pao.“ – reče mašući polomljenim telefonom.
„Krenem ja tako pješke s Marindvora i neka majmunčina u nakvom seljačkom autu proleti kraj mene i zalije me čitava.“ – objasni nam zašto je bio mokar od glave do pete.
„Promrzao, mokre čarape, strgan telefon, bez para, jedva sam se dovukao do ovdje. Ljudi, pa što još treba da se desi?! Je l’ još neki kurac treba da mi padne na glavu?!“ – zavapi glasno Ville. U tom trenutku, točno u tom trenutku, ne zajebavam se i ne pretjerujem, sobom odjekne zvuk pucanja šarke vrata ormara, gledam i ne vjerujem, u slow-motionu vidim kako vrata ormara padaju prema Villetu koji ni ne sluti što će se dogoditi, i pogađaju ga maksuz u potiljak i on pada poklopljen teškim vratima ormara prsima na pod.
Otvaraju se vrata, u sobu sukne svjetlost i dime, ukaže se lik dr. Gadure koji glasno vikne: „Sretna Nova godina, žrtve moje!“
Ville je ležao na podu potrbuške držeći pivo u visoko podignutoj ruci kao da drži pionirsku štafetu, a dr. Gadura je samo kratko prokomentirao: „Baksuze.“
