Onomad sam gledao neki dokumentarni film o Gorbačovu, inače prvom predsjedniku Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. I posljednjem ako ćemo baš mak na konac. I sad ono klasika, došao mladi Gorbi nakon serije brzo-umirućih metuzalema koji pamte još i druga Lenjina, svi su puni nade i optizma u Glasnost i Perestrojku, normalno raspad sistema na najjače: police trgovina prazne, tabuti iz Afganistana puni i uglavnom šeta Miša za potrebe agit-propa nekom poznatom moskovskom ulicom, vjerojatno Tverskom, i prilazi mu radni narod. U to prilazi neka moskovska babuška (ili sovjetska sredovječna žena – teško je to točno razlikovati) i onako kao kroz nekakav vapaj mu govori: „Mihail Sergejeviču! Morate nam pomoći! Zato smo vas IZABRALI!“
Zato smo vas izabrali… kako čudno zvuče te riječi iz usta građanina, odnosno radnog čovjeka države u kojoj nisi mogao izabrati ni kruh, a kamoli političkog predstavnika. Ali eto, privid demokracije je očito postojao, a kad je prava demokracija došla sve se rasulo.
Tako i u biografiji Stipe Mesića na stranici Ureda predsjednika piše: „U politički život ulazi 1965. kao zastupnik u Saboru SR Hrvatske, kada je izabran na listi građana.“ Pitam se samo, tko ga je izabrao?
Inače, naši dragi Jugosloveni uvijek rado ističu da je Socijalistička Jugoslavija kao najveći civilizacijski domet na ovim prostorima tako 1945. donijela emancipaciju i ženama dala pravo glasa. Novinar sarajevskog Dnevnog Avaza Danijal Hadžović je tako jednom otrovno primijetio (parafraziram): „Žene su u Jugoslaviji dobile pravo glasa 1945., a 1990. su dobile prvi put priliku ostvariti to pravo.“
Lako se sada nama naslađivati iz ugode demokracije, ali možda se za 50 godina netko (daj Bože!) bude zajebavao na račun našeg poimanja demokracije, pa će isto reći: „Hah! Oni su mislili da žive u demokraciji!“
Prošlo je sad već, gotovo tjedan dana od posljednjeg festivala demokracije u našoj zemlji, a bit će ih ove godine, fala Bogu, i još. Tko zna, možda se i ovi repriziraju.
Ne znam tko je skovao izraz „festival demokracije“, ali ja se sjećam da sam to prvi put čuo iz usta predsjednika Ive Josipovića, jednog u nizu naših tragikomičnih epizodnih političara. Meni je to bila prvoklasna zajebancija, pogotovo što „festival demokracije“ ima svoj antipod, a to je „sumrak demokracije“. Recimo: festival demokracije je kada narod na referendumu glasa za ulazak u Europsku Uniju, a sumrak demokracije je kada narod glasa za izlazak iz Europske Unije. U suštini i jedno i drugo je demokracija – jer narod vlada (odnosno bira) – samo u prvom slučaju dobro, a u drugom slučaju grozno.
Kako god, ipak možda to mogu pripisati i tome da sam stariji i nešto politički mudriji, stvarno mislim da izbori jesu „festival demokracije“ bez obzira na ishod, a svakako ako je odaziv dobar. Za mene je sumrak demokracije ako se u kontejneru pored biračkog mjesta pronađu kutije s glasačkim listićima, ili ako se netko zaigra bugarskog voza odnosno vlaka.
Inače, isto vrlo zanimljiv fenomen – ako je ishod izbora dobar – onda je to „festival demokracije“, a ako je ishod grozan onda je i demokracija grozna, pa znaju reći: „Da, kakva demokracija, kakvi bakrači, pa i Hitler je demokratski izabran!“ Zaboravljaju onda, jer im ne ide uz priču (iliti narativ kako je to sad moderno reći), objasniti da Hitler na mjesto kancelara nije zasjeo voljom većine Nijemaca, nego u jednoj izbornoj i upravo demokratskoj krizi kao nekakvo prijelazno rješenje koje se otelo na najgori mogući način. I zato je to sumrak demokracije – jer demokracije nije bilo – a ne da nije bilo dobre demokracije.
Stoga su izbori za mene i dalje stvarno festival demokracije. Možda sam staromodan, možda sam stvarno romantičar iz nekih starih vremena, ali stvarno mi je bilo lijepo vidjeti gužvu na mom biračkom mjestu u osnovnoj školi zapadno zagrebačke četvrti. Ljudi dolaze, gužva, čeka se u redu – danas je naš dan! I tad narod zaista ima moć, recite što hoćete. Tada se političari jedino iskreno boje svog poslodavca – naroda! Tada su njihove sudbine u našim rukama. I zato je to festival demokracije. Nek oni jedan dan strepe od nas, kada mi strepimo sve ostale dane od njih!
E sad… tko je dobio, a tko izgubio… pa svi što gube se ljute, to je poznata stvar – svatko gubi par ponekad, ali nikad Boža zvani Pub.
Naravno, često je i izbor takav da se čovjek zapita koga birati. Na pitanje koje izabrati između dva zla – moralisti (ne dušobrižnici nego filozofi morala) će vam reći da zlo nikad ne može biti izbor, bilo ono veće ili manje. S druge strane, real politika nije salonska rasprava profesora na Alfonzijani, nego – jebiga – real politika. Pa onda čovjek nekad mora izabrati u kakvom društvu radije ne bi živio, nego izabrati društvo u kakvom bi živio, čime je ovo potonje svakako uvijek bolje, ali često nije izbor. If you know, what I mean…
Često se citira Churchill koji je rekao da je najbolji argument protiv demokracije pet-minutni razgovor s prosječnim glasačem, što se često koristi kao nekakav argument protiv demokracije u post-svijetu. Međutim, Churchill je također rekao da je i demokracija najgori oblik vladavine, ako izuzmemo sve druge. Od tada je prošlo osamdeset i kusur godina, mi još uvijek nemamo bolju alternativu. Ja bih se usudio stoga reći i – ikakvu.
Stoga, dajte nam festivala demokracije. Jer ako nam uzmu izbor – nećemo više ni kruh moći birati, kao ona babuška (ili sredovječna žena) iz prvog pasusa. Ma koliko oni nas uvjeravali da je to naš izbor.
