Ovogodišnji Eurosong, čije je finale bilo prije dvije večeri još uvijek je tema broj jedan u Hrvatskoj dok sutra vjerojatno više neće biti, ali čisto želim zabilježiti nekoliko vlastitih misli.
1. Razlika između Istoka i Zapada i dalje je očita
Kratki hladnoratovski kuriozitet: za vrijeme dok je Europa bila podjeljena Željeznom Zavjesom postojala je Eurovizija, odnosno ono što danas znamo kao Eurosong – natjecanje za pjesmu Eurovizije europske radiodifuzijske unije: Zapadna Europa (+ Jugoslavija). Također je sporadično postojala i Intervizija – odnosno natjecanje za pjesmu Intervizije što je bila radiodifizuijska mreža Istočnog bloka (+ponekad Jugoslavija… i Finska). Dakle, faktički je postojao kapitalistički i komunistički Eurosong. Rusija koja je najurena s Eurosonga prije 2 godine je najavila oživljavanje Intervizije za zemlje Šangajske organizacije za suradnju i svih zemalja ex SSSR-a, odnosno „ruskog sveta“.
Da su se kojim slučajem 1977. nekim čudom fuzionirali Eurosong i Intervizija, imam dojam da bi razlika između Istoka i Zapada bile manje nego danas. Jasno – produkcijske razlike bi bile vidljive, kao i vjerojatno žanrovske (socijalistička revijska muzika versus zapadnjački disco i rock’n’roll), ali sumnjam da bi bilo nekakvih razlika u tematici. Danas je razlika jasno vidljiva: na zapadu je to šok performans koji je izgubio svaki smisao jer ako svi šokiraju, onda to više nije šok. Na istoku su to neke životnije teme s primjesama folklora. Šteta što ni jedni ni drugi odavno nemaju veze s muzikom.
2. Europa je woke, Europljani nisu
Razlika u glasovima žirija i glasovima publike su jasni: „elitama“ su LGBTQ+ teme bitne, plebsu baš i ne. Zaista, koga briga? U Europi, gdje možeš biti što hoćeš koga briga jesi li buzorant ili „nebinaran“ (doslovno – što god to značilo)? Gole guzice, sotonistički rituali i zastave u duginim bojama. Plebsu to nije zanimljivo. Uostalom, konzervatizam je novi punk.
3. Europa je antisemitska, Europljani su islamofobični
Treba skinuti kapu predstavnici Izraela koja je u Malmöu u atmosferi Berlina 1938. uspjela do kraja nadasve profesionalno izvesti svoju točku. Što bi rekao Duško Čulina za svaku, ali ama baš svaku natjecateljicu: jako simpatična i vrlo profesionalna. Unatoč tome što je Greta Thunberg sa svojom rajom prosvjedovala protiv cionista i za Palestinu/Hamas, glasovi publike su opet pokazali da nemaju ništa protiv Izraela, dapače. S obzirom na šerijatske četvrti po nekim europskim metropolama, nije ni čudo zašto im je Izrael drag. Motivi im nisu na mjestu, ali ne mogu reći da nisu razumljivi. S druge strane uspoređivati Izrael i Rusiju je u najmanju ruku neukusno. Analogno time – Ukrajinu i Hamas. Za Palestince tko i pita.
4. Hrvatska može poslati dobru pjesmu na Eurosong
Makar i slučajno.
5. Pevaj Srbijo zemljo junaka, pevaj Srbijo – zemljo bitaka
Iako bi Srbija, demografski gledano, mogla više i jače pjevati Rim Tim Tagi Dim oni i dalje uporno ostaju zakopani u istoriji. Tako je i ispao veliki skandal zašto je Prvi svetski rat otišao u Malmö umjesto svetog Kosova. A Srbija sve praznija i praznija.
6. LGBTQ+ nije još došao do Kavkaza
Valjda zato što su ruski tenkovi blizu.
7. Bosna je i dalje failed state
Bosne i Hercegovine od 2016. nema na Eurosongu. Iako bi netko pomislio, logično, da se po etničkim linijama ne mogu dogovoriti koga poslati – treba imati na umu dvije stvari: 1. Politika nacionalnog ključa je u Bosni dovedena do savršenstva, tako da bi jedne godine poslali Bošnjake, druge Srbe, a treće Hrvate – nebitno Komišićeve ili Čovićeve. 2. Stvar je vrlo prizemnija – Bosna duguje hrpu para EBU-u (oko šest milijuna franaka).
Šteta – Bosna bi stvarno imala koga poslati. Kad sam već kod Bosne – ne podsjeća li Vas i spot i tematika Baby Lasagne na Dubiozin No Escape (from Balkan)?
8. Digitalna ABBA je failed show
Toliko su se potrudili da je dovedu Eurosong u Švedsku na 50. obljetnicu Waterlooa, a ovi su rekli: „Fuck this shit“. Kad ovaj i onaj Eurosong nemaju veze jedan s drugim.
