Ovako je to počelo prije točno 20 godina:
Obilježiti dvadesetu godišnjicu bloga je kao obilježiti dvadesetu godišnjicu MySpacea. Da prostite, koga boli kurac? Blog je nespektakularno crknuo pod naletom širokopojasnog interneta, društvenih mreža, podcasta, TikToka i vegana. Kakav Fahrenheit 451 – YouTube i TikTok su spalili više blogova nego nacisti knjiga. Nije to ništa za žalit, ionako je preko 90% blogova bilo čisto smeće, ali postoji žal za onih manje od 10%. A već sam to nekad i ranije rekao, šteta ljudi koji imaju šlif za reći i napisat, a samo su to napravili u tom kratkom periodu kada je blog bio popularan. A možda je to i žal za mladosti – u Austrougarskoj se bolje prdilo.
Pisana riječ dakako nije umrla, umro je samo blog. Društvene mreže – prije svega Facebook i u bastardnijoj verziji Twitter (odnosno X druga Elona) dali su plebsu puno širi digitalni forum ili Hyde park od bloga koji su pokazali dvije grozne stvari: prva je totalno anti-demokratska, a to je da mišljenja širokih narodnih slojeva apsolutno irelevantno i drugo (što je direktno povezano s prvim) da je naše predobro školstvo jače od glupih Amerikanaca totalno podbacilo. Na stranu chemtrailovi, ljudi gušteri, teorije zamjene, 5g čipovi u cjepivima i ostalo… ljudi su kronično nepismeni. Reći ću ovo vrlo snobistički, ali ako nisi bio u stanju se naučiti izražavati (konkretno pisati) na svom materinjem jeziku, dakle nisi u životu dao minimum truda da se izraziš kako Bog zapovijeda, onda sve tvoje tlapnje, projekcije, geopolitičke igre, filozofije nemaju težinu crnog ispod nokta. To je minimum – ne, znati slova, nego – znati se izražavati na svom jeziku. Da, možda je snobistički – ali to pokazuje dvije stvari: a) morao si proći s osnovno i srednje školstvo s minimumom i b) morao si NEŠTO pročitati u životu. Ne, čuti – pročitati.
Zašto je pisana riječ važnija od izgovorene odnosno poslušane? Prije nego pokušam dati odgovor na to pitanje, jedna mala štorija iz moje kratkotrajne novinarske karijere. Uglavnom počeo ja raditi novinarski posao, i to u pravom smislu riječi – odlasci na novinske konferencije, istraživačko novinarstvo, lokanje jegera po izbornim stožerima političkih partija i tako sve ostale čari koje donosi lokalno novinarstvo. Moram priznati da mi je to bio odličan posao i jako sam ga volio: bio sam (relativno) mlad, dinamično je, u žiži si stvari, imaš auto s ogromnom žutom press naljepnicom, maturantice se na norijadi vješaju po tebi jer imaš foto-aparat i press iskaznicu: živiš život Pavla Svirca. Novci su sranje jer ih nikad nema i kad ih ima zapiješ ih s kolegama novinarima, jer normalno svi ločete kao nespašeni i uglavnom tako… skužiš nakon nekog vremena da ipak voliš pare i otputovat negdje dalje od Korduševaca ili Sikirevaca u kojima je seoska olimpijada „Kravlja Čorda 2012“. Uglavnom – moja prva šefica, glavna urednica, je bila skroz kul ženska koja je bila (još uvijek je) 15 godina starija od mene (mas o menos) i bila je, ajmo reći – stara novinarska kljuka. Znala je sve trikove zanata i ne mogu reći da nisam naučio dosta stvari od nje. Plus sve je bilo nekako easy going, nije bilo ko ono u američkim filmovima kad stari urednik puši kubanku za velikim orahovim stolom i lupa šakom o stol: „Deadline, deadline!!“. Međutim, njezini tekstovi su bili kriminalni. Teško je tu bilo naći glavu i rep, još teže je bilo naći novinarsko 5W (Who, what, when, where, why) a pravopisa nije bilo. Mene je to toliko izluđivalo, da bih ja čekao da ona objavi tekst, pa bih se ja onda spojio i editirao tekst barem da pravopis poispravljam. Nije to stvar OKP-a ili nekog gramar nacizma / snobizma (dobro – je) nego, jebiga, pokušao sam držati nekakvu razinu tog medija, ako je uopće ikakve razine bilo. Kasnije sam joj rekao, daj jebote pošalji meni tekst da ti to lektoriram prije objave, što je ona rado prihvatila i nije joj bio uopće povrijeđen ego. Gruntao sam si, kako je moguće da budeš dugogodišnji novinar i to dobar novinar, a grozan pisac? Odgovor je zapravo vrlo prozaičan: ona je cijelu svoju karijeru radila kao radijski novinar. Radio trpi nepismenost. A šta ti je danas podcast nego radio?
Da se razumijemo – nisam protiv podcasta – naprotiv. Poslušao sam ih more, slušam ih i dalje, puno sam vremena provodio u autu i relativno dosta provodim i dalje i obožavam poslušat dobar podcast. Do prije nekoliko godina sam bio revni fan Joe Rogana dok nije počeo dovlačiti samo svoje jarane na podcast, Špelićevu Povijest četvrtkom proglasiti za nacionalno kulturno dobro (iako to, tehnički, nije podcast), Cold War Conversations genijalan (recimo priča prvog zapadnog pilota koji je letio na MiGu 29) i tako dalje da ih ne nabrajam. I u ovim našim jadnim lokalnim podcastima se dogodi da dođe netko zanimljiv i tako. Čak sam se i sam bavio mišlju da pokrenem podcast, ali ono… da sam prdim u mikrofon, to ni meni ne bi bilo zanimljivo, da lovim goste – koga zvati a da već nije bio kod pijanog Raleta… eventualno da si nađem sugovornika pa da imamo show kao Daško i Mlađa… ajde opet ulovi nekog. Tako da bolje ne… držat ću se đabalesku misli na blogu, publika je ionako više nego skromna.
I sad opet da se vratim na ono da si u životu trebao nešto pročitati a ne čuti. Evo, ako si poslušao 10-15 fenomenalnih Povijesti četvrtkom, da ga jebeš moraš na kraju uzet Volkogonovu Autopsiju za carstvo i krenut od prve stranice. Jer, koliko god taj noise background bio jebeno dobar, ako hoćeš iole nešto zagrebati ispod površine, kindl u ruke, a skije na rame pa put rajske doline. Gdje teferiči raja iz Sarajeva.
Završit ću misao s dva tvita (s dva iksa, pardon): jedan sam našao kod Olega Maštruka na fejsu a drugi sam ja objavio na X.
Prvi komentar na oba tvita, koja su nepovezana (različiti autori) jer Maštruko i ja nemamo istu publiku i zapravo nemamo ništa zajedničko osim što ga ja pratim na fejsu, su identična:
„Ali ne mogu čitati (blog/knjigu) dok vozim auto!“
Apsolutno točno, ili što bi rekao naš narod – e, tu sam te ček’o! Nisam ni ja mogao voziti svaki dan od Trešnjevke do Pakraca, obilazit turske kamione po autoputu bratstva-ubistva, gledat u retrovizor da vidim koja budala u SUVu beogradskih tablica će mi se blicajući zabit u guzicu i koji Bosanac u Passatu lubeničaru će mi izletiti iz trake u moju traku bez imalo truda da pogleda u špigl ili okrene se da provjeri mrtvi kut – i čitati knjigu. Ali sam se mogao navečer otuširati, leć u krevet, upalit lampu iznad glave i utopit se u pet stranica knjige dok ne bih zaspao. Utopit se. To ne može ni jedan podcast.
Tko zna, možda će za 30 godina netko iskopavat lešinu blogera.
Nadam se ne moju.
