Bosanci imaju onu odličnu izreku: „Što kokuz može nasanjati, to ni voz ne može povući.“ Normalno, život bez snova je kao poljubac bez brka. Sutra se u dalekom i hladnom Helsinkiju izvlači Eurojackpot u iznosu od 96 milijuna eura, što znači da milijuni vlakova ne bi mogli povući namaštane želje kokuznih Europljana. Ako bude sreće neki Švabo ili Finac će sutra inkasirati svoj voz, jer staro pravilo kaže da para ide na paru, a šuga na šugu. Ali to i dalje ne sprečava proletarijat s ruba Europe da sanja svoje vlakove i kompozicije. Uzgred budi rečeno, kažu da 14.5% dobitaka odlazi u Finsku i da oko 15% EuroJackpota bude uplaćeno upravo u Finskoj. S populacijom nešto manjom od dvije Hrvatske, može se reći da Finci vole kockat i da vole sanjarit svoje vozove.
Sanjarim i ja, normalno, svoje kompozicije i vlakove i zdušno igram taj Eurojackpot nadajući se da možda dogodit kakva karmička naoblaka pa para ipak padne na šugu umjesto na paru. I što čovjek može stvarno nasanjati za 96 milijuna eura (-30% poreza)? Ok, riješiš financijsku egzistenciju, vratiš kredite, ispeglaš račune, nešto para metneš negdje da se kiseli (nabaviš si „čovjeka“), normalno – riješiš svoje ljude oko sebe, vratiš njihove kredite i njima riješiš egzistencijalne probleme… ok kupiš jedno 5-6 auta, pa brzo skužiš da šta će ti to kad ionako ne možeš vozit 5-6 auta odjednom. Kupovat kuće po Kalifornijama i Švicarskama opet glupo, imaš para do kraja života možeš živjeti svaki dan u drugoj vili negdje (mislim da je Elon Musk kod Rogana prije par godina pričao da je prodao sve svoje kuće i da nema ni jednu nekretninu – što će mu, veli)- Što bi rekao George Best: „Pola para sam potrošio na cugu, mačke i brze aute, a drugu polovicu sam proćerdao“.
Ja sam tako duboko razmišljao što bi to moji vozovi trebali povući i onda sam došao na genijalnu ideju: snimio bih film ili dva, možda čak i tri! Jasno je meni da 96 milijuna minus porez ne može financirati hollywoodski blockbuster koji se vrte u budžetu negdje između 100 i 150 milijuna dolara, ali najskuplji hrvatski film svih vremena je i dalje Sedlarova Gospa s budžetom od 5 milijuna američkih dolara (nešto više od 10 milijuna u današnjim dolarima). Pa ako je tako, pa što – mogao bih ja pljunut 2-3 puta po 10 milijuna eura i snimit tri filma, imao bi toliko para i opet da živim lagodno i ja svi oko mene. I zamisli, nema HAVC-a, nema Ministarstva kulture zemalja iz regiona, nema natječaja, nema investitora, nema angažiranih tema za pare iz Brussela. Moje pare i što bi rekao Đorđe Čvarkov, jebe me se tačno za komercijalni uspjeh. Ako što zarade – zarade, ako ne, to je bila moja dužnost kao kokuza s vlakom da ostavim nešto ovoj napaćenoj kinematografiji.
Naravno da su ti vlakovi povukli i neke ideje za filmove…
Vratio bih partizanski, ili kako je to HRT prekrstio prije nekoliko godina „anti-fašistički film“ u domaću kinematografiju. Nije da nama treba partizanski film per se, ali nama treba tarantinovski inglorious basterdovski partizanski film s nepotrebno puno nasilja, heavy metal soundtrackom i western ugođajem. Gledao sam baš neki dan Guy Richiev pokušaj (The Ministry of Ungentlemanly Warfare) i onda sam shvatio da i nama to treba. Tu se vrtim oko dvije moguće tematike… najbliže što je u yu kinematografiji ranije tako napravljeno je naravno Valter brani Sarajevo, tako da bih mogao financirati remake Valtera, ali normalno u western varijanti Inglorious Basterds meets Gvozdeni krst meets Valter Perić. Početak kao Divlja Horda, ilegalac puca iz nekog garonje s minareta Begove Džamije a ridikulozan broj njemačkih trupala se slaže po kaldrmi Baščaršije. Jasno, zvao bih Kristijana Milića da mi to režira. Ja bih imao nekakvu epizodnu ulogu, recimo oficir Abwehra koji dobije metak u potiljak dok jede šampitu u slastičarni Carigrad. Kratko, jedno 5-6 sekundi. Taj film bi imao potencijalni ogroman komercijalni uspjeh jer su Kinezi ludi za Valterom, tako da bih ubacio jednu četu japanskih vojnika koji su došli na neku osovinsku razmjenu u okupirano Sarajevo, tako da ima jedno 5-6 minuta kvalitetnog kung-fua koji završava kamarom japanskih trupala. Kinezi bi to obožavali.
Druga tema za partizanski film, koju nisam baš dobro nasanjao bi mogla biti neka undercover tajna misija u kojoj protagonisti kao 12 žigosanih nisu službeni. Dugo sam razmišljao o tome… nije baš da su partizanima bitna ratna pravila i običaji ratovanja, pa oni sad moraju biti rouge, a nisu rouge… napravio bih to neku političku intrigu, nešto recimo kao Hebrang ih kao šef hrvatske partije šalje na neku ubilačku misiju ali Tito ne smije znati jer, a nemam pojma, ima neki dogovor sa Švabama. Onako malo unutar partijskih nekih intriga, borbe za utjecaj u narodnofrontovskim čarkama. Stavio bih ja tu i Staljina i Churchillova sina, bilo bi to onako dosta komplicirano s puno krvi i njemačkih leševa. Ali moram to još malo promisliti.
Drugi film (ovo gore je jedan film – samo dvije teme koje se nisu još iskristalizirale) bi bio nuklearna post-apokalipsa. Znači, godina je 1983. i u Zapadnoj Njemačkoj NATO ima vojnu vježbu Able Archer, Andropov u Moskvi kao paranoični KGB-ovac to pomno promatra, i da sad puno ne kompliciram dođe do nuklearne apokalipse. Rusi misle da je vježba napad, padne prva bomba, Ameri odgovore, bum-bam nuklearna razmjena i zapadne civilizacije nema više. Osim, pazite sad ovo, Jugoslavije. U svoj toj nuklearnoj razmjeni Jugoslavija kao nesvrstana zemlja ne dobije ništa. I jedina zapadna zemlja na svijetu koja je ostala na životu je Jugoslavija. Koja proživljava svoju apokalipsu jer je država bankrotirala, nema kave ni detergenta, a sad više nema ni doznaka od gastarbajtera iz Njemačke, nema ni farmerica u Trstu. Zapravo, nakon završetka razmjene jedan oklopni bataljun JNA ulazi u Trst, iz transportera izlazi zastavnik u ABKO odjelu i zabija jugoslavensku zastavu na tršćanskom trgu koji je nuklearna pustinja. Film bi bio strašno tmuran, bio bi gori od Threadsa jer Jugoslavija se nema više ni gdje zadužiti, jer više ničeg nema. A sad trebaju obnoviti civilizaciju. Bilo bi tu i malo Mad Maxa sigurno.
I treći film koji bih zdušno financirao s 10 milijuna dolara/eura bi bila Bitka kod Sigeta, ali u suvremenoj postavci. Osmanlije napadaju s Barjaktarima, Altayima i onim svojim avionima, a mi i Mađari se branimo Rafalima i Gripenima, M-84kama i što već Mađari imaju od tenkova. Sultan u camo uniformi. Puno turskog heavy metala. Epski film kako i dolikuje, sa suvremenim oružjem. Geopolitičke postavke bi bile iste kao iz 16. stoljeća – Osmanlije, Habsburgovci… samo s modernim oružjem. To bi bio dosta dobar film, jer bi to nužno morala biti međunarodna kooperacija, a Turci su dosta jaki u filmovima, a pogotovo oni vole tu tematiku hrabrih turskih sinova u pravednim borbama za slavu Türkiye. To bi s obzirom na tematiku moglo koštati i više od 10 milijuna eura, ali možda bi mogli nagovoriti Turke i Mađare da ubace koju forintu i liru u projekt. To bi bio sjajan film.
Zapravo, bili bi to sve sjajni filmovi.
Jebeš mi sve, ako mene ne bi trebalo posrat tih 96 milijuna (-30% porez) sutra. Da ostavim i ja nešto ovoj našoj napaćenoj kinematografiji.
