Prije mnogo mnogo godina, dok sam još bio klinac pretpubertetlija u jednoj ladici pokojnog Dide našao sam jedan tekst nakucan pisaćim strojem. Volio je Dida skupljat raznorazne zanimljivosti, o čemu bi se dalo napisati i nekoliko tekstova: recimo, tako sam kod njega našao i jednu poluspaljenu stranicu iz neke knjige koju je on pažljivo konzervirao u plastičnom omotu. Ne bi taj komad papira sam po sebi i bio toliko zanimljiv za onoga tko ne zna priču o tom spaljenom komadu papira. 16. rujna je 1991., dan nakon što se predao se garnizon JNA „Ivan Senjuk Ujak“. Tijekom borbi koje su trajale čitavu noć i dan, među ostalim, zapaljena je i gradska knjižnica, vjerojatno granatama s položaja JNA iz Bosne. Dok je još tinjala vatra iz knjižice, kroz razbijene prozore vjetrom nošene letjele su zapaljene stranice knjiga kao oni lampioni što ih Kinezi zapale pa puste po nebu. U tom kadru crossovera Fahrenheita 451 i Apokalipse Danas našao se i Dida koji je pokupio jedan list koji je još uvijek tinjao po rubovima, ugasio ga, ulemio u plastični omot i ostavio kao podsjetnik jednom vremenu. Nešto manje od godinu dana kasnije tako je gorila i sarajevska vijećnica. Kako život piše najbolje ironije, nagorena stranica iz knjige tiskana je – ćirilicom.
Ima u tom fundusu zanimljivih stvari kao i jedno zrno avionskog topa koji je pucao po Didi u proljeće 1941., a koje sad stoji na mojoj polici pokraj dvije stare Nokije. No, o tome drugi put. Pošto moji tekstovi uvijek počinju kao slavenska antiteza, nije ni ovo, ni ono, ni ovo, a ni ono nego nešto peto, vraćam se prvu rečenicu i jedan tekst nakucan pisaćim strojem. Moguće da taj izvorni papir stoji negdje u mojim kolekcijama, ali tko bi to sad našao, neka ga nađe moj unuk ili Didin šukun-unuk. Stoga, evo rekonstrukcije teksta prema mojem krnjem sjećanju:
Hitlerov kišobran
U jesen 1938., tijekom pregovora u Münchenu, britanski premijer Neville Chamberlain susreo se s Adolfom Hitlerom kako bi spriječio rat. Nakon potpisivanja sporazuma, Hitler je, zadovoljan svojom pobjedom, primijetio Chamberlainov poznati kišobran – simbol britanske uljudnosti i, kako su neki kasnije šaptali, naivnosti.
Hitler, sa smiješkom zmije, rekao je: “Mister Chamberlain, vaš kišobran je postao legenda. Dao bih sve za njega kao uspomenu na ovaj historijski momenat. Darujte mi ga, molim vas.”
Chamberlain, uvijek diplomatičan, ali oprezan, odmahnuo je glavom i odgovorio: “Žao mi je, mein Führer, ali ne mogu. Ovaj kišobran nije moj – on je vlasništvo Vlade Njegovog Veličanstva. Ne smijem ga dati bez odobrenja Parlamenta.”
Hitler se nasmijao, ali u očima mu je bljesnula ljutnja. “Pa, onda, uzmite svoj mir – i kišobran sa sobom!” rekao je, dok je Chamberlain odletio natrag u London, mašući papirom koji je obećavao “mir za naše vrijeme”. Ali kišobran? On je ostao britanski, a legenda se proširila: simbol kako je Chamberlain prodao Sudete, ali ne i svoj kišobran.
Ovaj tekst, nakucan pisaćom mašinom, nema povijesno uporište nego spada u kategoriju urbane legende ili pred-internetske laži. Dida ga je vjerojatno prekucao iz nekog satiričnog časopisa, a možda ga je i on napisao, tko će ga znati. Nije ni važno na kraju krajeva.
Iako tekst nema povijesno uporište, apokrifne priče nekada otkrivaju više nego suhoparni povijesni izvori. Ili kako bi Hitlerov apokrifni Standartenführer Hansa Landa rekao: „Obožavam glasine! Činjenice ponekad zavedu, a glasine, istinite ili ne, često otkriju pravu sliku.“
Sjetio sam se pronalaska teksta nakuncanog pisaćim strojem ovih dana kada je najavljen susret Putina i Trumpa u Anchorageu. Čim je samit na Aljasci najavljen, u medijima je dobio etiketu „Münchenskog sastanka našeg doba“ i, iako sam ne bi išao tako daleko da mu dam tu etiketu, mogu se itekako povući neke zastrašujuće paralele. Kao to da je u Sudetima živjela brojna njemačka zajednica, kao ruska u Donbasu, a da ne spominjemo i činjenicu da je Donjecki industrijski bazen Rusima bitan kao i Čehoslovačka industrija Nijemcima tada.
Hoće li Ukrajina biti predana kao Čehoslovačka, ostaje nam još za vidjeti, kao i to s kakvim se poklonom Putin vratio u Moskvu. Možda je dobio specijalno penkalo kao Aleksandar Vučić onomad kad je u magarećoj klupi u ovalnom uredu potpisao nešto što ni sam dan danas vjerojatno ne zna.
Razmjena poklona među državnicima vrlo je zanimljiva, ali i bitna stvar. O tome se gotov uvijek piše i napominje se kao „simbolična gesta“ kao da je nešto simbolično nešto manje važno ili vrijedno. Ali naprotiv, simbolično je ono što je važno i što je zapravo ključ svega.
U Kući Cveća izloženi su neki od poklona koje je Drug Tito dobio tijekom svoje karijere svjetskog revolucionara. Slično postoji i na Brijunima. I dok će mnogi reći opijeni materijalnom vrijednošću „e, kakav je drug Stari bio državnik i kakve je stvari dobivao na poklon“ propusti će dešifrirati simboliku i ono što je komunicirano poklonom.
Ahmed Sékou Touré, tadašnji predsjednik Gvineje, Titu je 1960-ih poklonio zebre za zbirku životinja na Brijunima. Kao što svi znaju, Tito je obožavao boraviti na Brijunima, međutim ni to nije bez simbolike o kojoj, siguran sam, drug Stari vjerojatno nikad nije ni razmišljao. Brijuni su bili malaričan otok, nenastanjiv i bolestan dok Robert Koch nije došao i na samom početku 20. stoljeća iskorijenio malariju. Brijuni su dobili nevjerojatnu transformaciju i od malarične džungle postali vjerojatno nešto najbliže raju što se može napraviti na Zemlji. Ima tu neke utopijske simbolike, zar ne? Kasnije se tu stvara povijest mnogo puta – nastanak nesvrstanih, dolazak druga Hruščova na konzultacije oko kontra-revolucije u Mađarskoj, pad Rankovića, pad Jugoslavije, pad Republike Srpske Krajine…
Padali carevi i carstva, a Zebre ostale na Brijunima. Ili kako bi Sula i dr. Karajlić u suton svog zajedničkog stvaralaštva i zajedničke im države zajednički proročki napisali: Hadžije su sebi podijelili rejone/ Djecu evakuišu avionima
Ja se osjećam nezgodno/ Kao zebra na Brionima.
Jer simboličan je put od komarca do zebre.
I dalje mislite da simbolika nije važna? U suton drugog Svjetskog Rata kada je već bila zapečaćena sudbina i Hitlera i Europe na konferenciji u Teheranu (čime li su se samo tamo darivali?) Winston Churchill grozničavo juri u Kario na dogovor sa saudijskim kraljem Ibn Saudom. Glavna tema – nafta. Britanska Imperija počela se rastakati i došao je trenutak da se sredi što se sredit može. Churchill je u Kario donio sanduk pun francuskih parfema kao poklon kralju Saudu uz riječi, parafraziram opet: „Evo nešto malo za vašu ženskadiju.“ S obzirom na status žena u Islamu, a pogotovo u vehabizmu, kralj to nije baš najbolje primio. Prva loše poslana simbolička poruka. Kralj je, pak, Britancima poklonio mačeve i sablje ukrašene dragim kamenjem, vrijedne Bog te pita koliko. Churchill, uvidjevši grešku, pegla situaciju i Kralju govori da se njegov „pravi“ poklon priprema i da će doći u Rijad. Vrativši se u London, Churchill organizira da se kralju pokloni najbolji automobil na svijetu – Rolls Royce (i to, vrlo lako moguće, prvi poslijeratni proizvedeni). Engleska je u tom vremenu, sjetite se, zemlja na rubu bankrota i gladi, izmučena šestogodišnjom borbom s fašizmom i čak se spekulira da je Churchill prodao sablje i mačeve kako bi mogao kupiti Rollsa. Rolls odlazi u Rijad, Kralj u početku s oduševljenjem prihvaća poklon. Odlučuje sjesti naprijed – i još jedna simbolika – naime, kralj se smatrao vojnikom, ratnikom – a ratnici se voze naprijed – iza se voze državnici. Kako britanski auto ima volan na desnoj strani, kralj može jedino sjesti na lijevu sjedalo koje se u u tom dijelu svijeta smatra prljavom stranom. Kralj se navodno vozio samo tad u tom Rollsu, nakon čega je poklonio nekom svom bratiću. Velika Britanija nikad nije došla do saudijske nafte.
I ne mogu da ne spomenem još jednu priču o simbolici državničkih poklona koju sam pročitao ne na papiru kucanom pisaćim strojem, nego u nekim našim novinama. U travnju 2008. američki predsjednik George Bush mlađi došao je u posjet u Hrvatsku. Prije toga, posjetio nas je Nixon davne 1970. i Bill Clinton koji je usput kratko stao nakon povratka iz Tuzle 1996. Uglavnom – tadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić gostu je poklonio bocu kutjevačkog vina (to je valjda neka simbolika pošto je Mesić od tih krajeva) i, ono što je bitnije – dva pištolja HS 2000. Zašto je bitno? HS 2000 je tada (a možemo reći i sada) jedan od najvažnijih hrvatskih globalno prepoznatljivih proizvoda (u SAD-u se navodno proda 90% proizvedenih pištolja). Zašto dva pištolja? Zato što je Stipe Mesić slao simboličku poruku George W. Bushu. Nije tajna da Mesić baš nije fan Busha, s obzirom na to da je ovaj i Amerikanac, pa k tome još i republikanac, pa k tome još i naftaš, i još kao šećer na kraju stao je na žulj skoro svim renomiranim Mesićevim međunarodnim prijateljima poput npr. Gadafija. Stipe Mesiće je Georgeu Bushu, poklonivši mu dva pištolja, dao do znanja da ga vidi kao teksaškog šeširdžiju revolveraša, poput Yosemite Sama ili onog stereotipnog šeširdžiju naftaša Teksašana iz Simpsona koji uvijek puca iz dva revolvera. On the other hand, Amerikanci su galantni (barem bili do Trumpa) pa je neka tamo debela crnkinja što sjedi u NSA-u u Marylandu došla do podatka da Stipe Mesić vozi Paula Anku, pa je teksaški šeširdžija revolveraš Stipi Mesiću poklonio nekoliko ploča Paula Anke (od kojih je jedna i potpisana). Neimenovani izvor s Pantovčaka je rekao da je Mesić bio oduševljen pločama i da ih je slušao svakom mogućom prilikom. Pa recite sad vi – tko je tu šeširdžija, a tko Bog?
Apokrifne priče i simbolika – pa vi recite da sad to nije bitno.
Putin je sletio u Moskvu, nisam upratio je li padala kiša, je li imao kišobran ili možda dva Smith & Wessona za pasom. Ali, kad pogledate povijesnu snimku Nevillea Chamberlaina, prije nego je zamahnuo onim papirom, on izlazi iz aviona British Airwaysa, a za njim izlaze dvojica iz pratnje. Oba gospodina imaju kišobran. Chamberlain nema.
