Author: Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Hoću da budem Švabo u dotiranom filmu

Bosanci imaju onu odličnu izreku: „Što kokuz može nasanjati, to ni voz ne može povući.“ Normalno, život bez snova je kao poljubac bez brka. Sutra se u dalekom i hladnom Helsinkiju izvlači Eurojackpot u iznosu od 96 milijuna eura, što znači da milijuni vlakova ne bi mogli povući namaštane želje kokuznih Europljana. Ako bude sreće neki Švabo ili Finac će sutra inkasirati svoj voz, jer staro pravilo kaže da para ide na paru, a šuga na šugu. Ali to i dalje ne sprečava proletarijat s ruba Europe da sanja svoje vlakove i kompozicije. Uzgred budi rečeno, kažu da 14.5% dobitaka odlazi u Finsku i da oko 15% EuroJackpota bude uplaćeno upravo u Finskoj. S populacijom nešto manjom od dvije Hrvatske, može se reći da Finci vole kockat i da vole sanjarit svoje vozove. Continue reading Hoću da budem Švabo u dotiranom filmu

Prvih dvadeset

Ovako je to počelo prije točno 20 godina:

Obilježiti dvadesetu godišnjicu bloga je kao obilježiti dvadesetu godišnjicu MySpacea. Da prostite, koga boli kurac? Blog je nespektakularno crknuo pod naletom širokopojasnog interneta, društvenih mreža, podcasta, TikToka i vegana. Kakav Fahrenheit 451 – YouTube i TikTok su spalili više blogova nego nacisti knjiga. Nije to ništa za žalit, ionako je preko 90% blogova bilo čisto smeće, ali postoji žal za onih manje od 10%. A već sam to nekad i ranije rekao, šteta ljudi koji imaju šlif za reći i napisat, a samo su to napravili u tom kratkom periodu kada je blog bio popularan. A možda je to i žal za mladosti – u Austrougarskoj se bolje prdilo. Continue reading Prvih dvadeset

Festival demokracije

Onomad sam gledao neki dokumentarni film o Gorbačovu, inače prvom predsjedniku Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. I posljednjem ako ćemo baš mak na konac. I sad ono klasika, došao mladi Gorbi nakon serije brzo-umirućih metuzalema koji pamte još i druga Lenjina, svi su puni nade i optizma u Glasnost i Perestrojku, normalno raspad sistema na najjače: police trgovina prazne, tabuti iz Afganistana puni i uglavnom šeta Miša za potrebe agit-propa nekom poznatom moskovskom ulicom, vjerojatno Tverskom, i prilazi mu radni narod. U to prilazi neka moskovska babuška (ili sovjetska sredovječna žena – teško je to točno razlikovati) i onako kao kroz nekakav vapaj mu govori: „Mihail Sergejeviču! Morate nam pomoći! Zato smo vas IZABRALI!“ Continue reading Festival demokracije

Baksuz

Prije gotovo dvadeset godina slavio sam svoju prvu Novu godinu kao student u Sarajevu. Bio sam u Sarajevu nešto više od dva mjeseca, svjež i zelen i još sam živio u svojoj prvoj studentskoj gajbi s cimerima dr. Gadurom, Samoborskim Muftijom i Zokom. Bio je to stan od 100 i kusur kvadrata u potkrovlju sarajevske pivare s mnoštvom soba, galerijom na kat i bio je onako vrlo boemsko-umjetnički kako i dolikuje prvoj studentskoj gajbi. Mi smo, normalno, u takvoj stančugi odlučili napraviti novogodišnji dernek koji je za mene ujedno bio i oproštajni dernek jer sam poslije Nove godine otišao u studentski dom gdje sam živio naredne dvije akademske godine. Continue reading Baksuz

Junior je stigao

Na Veliki petak u 16:08 postao sam otac sina teškog 3040 grama i dugačkog 49 centimetra.

Moja drugarica, moja žena, majka i kraljica naše male obitelji desetak dana prije poroda, odnosno pedesetak dana prije termina poroda uručila mi je jednu kratku listu zadataka koju bih ja kao pater familias trebao obaviti prije dolaska prinove u kuću. Prihvatio sam te zadatke isto onako kako ih je prihvatio onaj Gal Asterix od onog Rimljanina Gaja Julija Cezara – s čvrstom voljom da ih ispunim na visini zadatka. Povodeći se nepogrešivom logikom da će do tada sunce još izađi i zaći pedesetak puta, smislio sam da ću prvo pričekati da prođe Uskrs, pa ću do mladog Uskrsa krenuti s psihološkim pripremama, pa onda nakon toga bih mogao krenuti s rješavanjem zadanih zadataka. Ili kako bi njemački književnik Christian Felix Weiss započeo svoju pjesmu „Der Aufschub“ – „Morgen, morgen, nur nicht heute! (Sprechen immer träge Leute/ Sagen alle faulen Leute)“.
Wie ja nein, odnosno, kako da ne! Continue reading Junior je stigao

Ostalo je ćutanje

Riblja Čorba, Brežice, Slovenija, 22. ožujka 2024.

Svaki fan Riblje Čorbe kirurški precizno može prerezati kada je Čorba od fenomenalnog benda (po mom skromnom mišljenju jedan od najboljih bendova Jugoslavije) postala sranje. Većina će se složiti da je to bilo na nekom od albuma 90-ih godina minulog nam vijeka kada je legendarni Bora Čorba izašao iz legende. Za mene je to bio album Nojeva barka (1999.) Continue reading Ostalo je ćutanje

Stodvajstrojka

U dvorištu zgrade gdje sam odrastao u Brodu na međi tog našeg dvorišta i parkinga mjesnog suda stajalo je veliko drvo tužne vrbe. Stabla odavno nema, nestalo je nakon što je veliko i snažno korijenje počelo kidati asfalt parkinga mjesnog suda, pa je pravosuđe doslovno u korijenu sasjeklo drvo koje je obilježilo moje rano djetinjstvo. Mi klinci iz zgrade smo provodili dane pod tim drvetom, uglavnom se njihajući poput malih majmuna po lijanama, odnosno tankim granama drveta do trenutka do kada lijana odnosno grana ne bi pukla, pa bi se na radost svih ostalih stropoštali po razbacanom šoderu dvorišta. U to doba je i odgoj bio drugačiji nego danas, pa su oni malo živahniji nemali broj puta s ovog drveta birali grane kada bi ih roditelji poslali da si izaberu sredstvo za fizički odgoj. Bila je to prava umjetnost, izabrati granu – tanke grane peku i ostavljaju tanke recke s podljevom, debele grane teže pucaju i ostavljaju masnice. Continue reading Stodvajstrojka

Blue Jean Blues di Trieste

Krajem 80-ih, dok je Trst još uvijek bio prozor na zapad Jugoslaviji, kao klinac, ne mnogo stariji od moje kćerke danas bio sam prvi put u Trstu. Moji starci su nešto prije redovito hodočastili u Trst, jednom u dva mjeseca po Riffle, na pizzu i legendarni tršćanski espresso. Nota bene: pročitao sam negdje da je Trst prvi grad u Italiji po konzumaciji kave, što ne čudi ako se uzme u obzir da tršćanske luka najviše „prihvati“ sirove kave i da su neki od najjačih talijanskih brendova iz Trsta (Illy, Hausbrandt). Ne čudi, ali opet bi čovjek pomislio da se najviše talijanske kave ispije za šankovima malih napuljskih kafanica. Continue reading Blue Jean Blues di Trieste

Paranoid vaše i naše mladosti

Obećao sam samom sebi da se ovaj blog neće pretvoriti u sredovječne tlapnje, a već sam se u barem tri posta oplakivao kao četrdesetogodišnjak. Šta ja znam, valjda je to tako pa stalno nešto računaš kad je bilo koliko je prošlo, ovo-ono, stavljaš u neke omjere pa se ne može samom sebi načudit. Još uvijek nisam našao onih deset godina iz anđeoskog tala. Continue reading Paranoid vaše i naše mladosti

Sirotinjo, i rock’n’rollu si teška

Za četrdeseti rođendan sam dobio elektrotehničku gitaru i pojačalo da se lijepo čuje na struju, što je ultimativni poklon za čovjeka koji kroči u srednje godine, a nema para za motor ili ne daj Bože kabriolet. Kad grčevito stisneš gitaru, kao da se grčevito stisneš za mladost koja je iskliznula i deset godina koje su negdje ishlapile u anđeoskom talu. Tako da sam se i sjetio vremena kada sam kao klinac kratkoročno i bezuspješno kročio u svijet sviračkog rock’n’rolla kao nesuđeni basista. Continue reading Sirotinjo, i rock’n’rollu si teška

Izgubljena dekada

Prije nekih godina mater mi reče da joj fali deset godina u životu. Kao kad digneš pedeset eura na bankomatu, pa ti nakon dan-dva u šlajboku ostane samo ona tužna novčanica od pet eura, a ti kako god da se zbrojiš, sumiraš i složiš – deset eura negdje fali. Uvijek fali tih deset eura koji nestanu. Kažu da se tijekom sazrijevanja alkohola godišnje izgubi pet posto alkohola, i to se naziva „anđeoski tal“ (angel’s share). Svejedno, nisam baš shvaćao kako izgubiti deset godina u rekapitulaciji životnog šlajboka. Nije život rakija pa da godine ispare. Continue reading Izgubljena dekada