Ostalo je ćutanje

Riblja Čorba, Brežice, Slovenija, 22. ožujka 2024.

Svaki fan Riblje Čorbe kirurški precizno može prerezati kada je Čorba od fenomenalnog benda (po mom skromnom mišljenju jedan od najboljih bendova Jugoslavije) postala sranje. Većina će se složiti da je to bilo na nekom od albuma 90-ih godina minulog nam vijeka kada je legendarni Bora Čorba izašao iz legende. Za mene je to bio album Nojeva barka (1999.) Continue reading Ostalo je ćutanje

Paranoid vaše i naše mladosti

Obećao sam samom sebi da se ovaj blog neće pretvoriti u sredovječne tlapnje, a već sam se u barem tri posta oplakivao kao četrdesetogodišnjak. Šta ja znam, valjda je to tako pa stalno nešto računaš kad je bilo koliko je prošlo, ovo-ono, stavljaš u neke omjere pa se ne može samom sebi načudit. Još uvijek nisam našao onih deset godina iz anđeoskog tala. Continue reading Paranoid vaše i naše mladosti

Stela Rade od Zeline je dobila figu, a Filharmonija od svog grada kurcem u čelo

Neki dan sam vidio reels našeg predsjednika kojeg su pitali što misli o fenomenu Aleksandre Prijović pa je, u svom prepoznatljivom stilu, rekao da nikad nije slušao tu muziku, da mrzi tu muziku, da ga od nje bole kosti i da ju treba zabraniti svim legalnim sredstvima.

Naravno, pitanje svih pitanja je što su „sva legalna sredstva“, ali pretpostavljam da je to nešto na tragu onoga kada sam se ja osvrtao na taj fenomen pa rekao da je medijski prostor u Hrvatskoj pažljivo balansiran nevidljivom rukom šund komisije. Continue reading Stela Rade od Zeline je dobila figu, a Filharmonija od svog grada kurcem u čelo

Hajde da se volimo IV

hajde da se volimo

Neki dan je na hrvatskom RTL-u koji ima fetiš prikazivat trash uratke bivše nam države i to u produkciji braće nam Srba prikazivan prvi dio “legendarne glazbene komedije”  Hajde da se volimo, što je zapravo celovečerni zabavni (čitaj: trash) program uz Lepu Brenu. Ja sam o Lepoj Breni pisao čak jednom prije šest i kusur godina, a spomenuo sam je valjda nebrojeno puta pošto je Lepa Brena na neki način obilježila moj život.

Treba li titlovat Lepu Brenu ili trebaju li je pustiti na nacionalnu dalekovidnicu – ja o tome ne bih puno raspravljao, ali bih se opet malo dotaknuo Lepe Brene. Figurativno, jelte. Continue reading Hajde da se volimo IV

It’s only Rock’n’Roll

Million Dollar Quartet – Jerry Lee Lewis, Carl Perkins, Elvis Presley i Johnny Cash

Nisam nikad volio tzv. “YouTube” postove, zato što su to postovi koji vrlo često odu u nedogled jer tko će stat kad ima videa dok se boje ne rastope. Međutim, noćas sam spletom okolnost cijelu noć proveo na YouTubeu slušajući dobri stari rock’n’roll i nešto novootkrivno za mene (o čemu će dakako biti i riječi kasnije), pa sam odlučio da svoja iskustva podijelim sa velecijenjenim pukom i možebitnim čitateljima ovog skromnog bloga.

A sve je počelo tvitom o tome kako je Michale J. Fox na nekoj žurci (čini mi se u Chicagu) za svoju zakladu o istraživanju Parkinsa svirao Johnny B. Goode kao u prvom dijelu Povratka u budućnost. Kako mi je to jedna od dražih trilogija, a naravno uz članak je bio i priložen taj clip iz filma… uglavnom tu je počelo kratko noćno putovanje kroz rock’n’roll.

httpv://www.youtube.com/watch?v=S1i5coU-0_Q&hd=1

Ako nas je nešto filmska povijest naučila o rock’n’rollu, naučila nas je to da je to glazbeni pravac nastao u paradoksu putovanja kroz povijest (pošto je Chuck Berry čuo taj zvuk od Martya McFlya koji je došao iz 80ih).

Nakon Martya McFlya, tj. Michael J. Foxa bio je red da pogledam i “Real McCoy”, tj. original Chuck Berrya:

httpv://www.youtube.com/watch?v=UHBhJZaqSR0

Chuck Berry je ni više ni manje nego otac Rock’n’Rolla, i unatoč činjenici da ima 85 godina, Chuck Berry dan danas svira i solira uz svoj legendarni pačji hod. Vjerojatno nema muzičara koji se smatra rockerom a da nije barem jednom svirao Johnny B. Good. Također valjda nema velike rock’n’roll zvijezde koja nije nekad svirala s Chuckom: John Lennon, Eric Clapton i Keith Richards, Bruce Springsteen, Tina Turner i mnogi drugi.

Međutim uvijek kada gledam Chucka, sjetim se scene iz “Great Balls of Fire”, biografskog filma u kojem Jerry Lee Lewis (Dennis Quaid) negoduje zbog toga što treba nastupati prije Chucka:

httpv://www.youtube.com/watch?v=jgT6qvywfpY

Film inače završava tako da THE KILLER svira klavir, a potom se pojavljuju slova: “U ovom trenutku Jerry Lee Lewis svira iz petnih žila”. Ili tako nekako, ne mogu se točno sjetiti. Jerry Lee Lewis, kao i Chuck, nije otišao u penziju nego i dalje sa svojih 76 godina svira iz petnih žila:

httpvh://www.youtube.com/watch?v=3YT2OfE1GLc

Kada bih dalje secirao Rock’n’Roll, morao bih spomenuti naravno Kralja i sve u svemu, ne bi mi bilo dosta ni šest blogova. Međutim ono što sam htio podijeliti sa svekolikim pukom, to su mali rockeri. U svijetu sveopće idiotizacije glazbe, gitarskih heroja, Justina Biebera i kakvih sve ne bedastoća i budalaština, otkrio sam toplu vodu i našo na YT mlade nade Rock’n’Rolla.

Prvi video na koji sam naletio je mala sedmogodišnja Zoe koja svira Ibaneza, koji je valjda veći od nje:

httpvh://www.youtube.com/watch?v=X4Kjtp4sA9E

Na YT ima još nekoliko njenih videa nakon kojih bi se mnogi samoproglašeni gitaristi mogli poklopiti ušima.

Nakon Zoe, našao sam ovog momčića od samo 5 godina (!):

httpv://www.youtube.com/watch?v=oDbAxhV2ofM

Ja s 5 godina nisam znao dobro ni dupe obrisat, a kamoli zapamtiti tekst pjesme ili nešto više.

Ipak me možda me najviše oduševio ovaj mali delija iz Istočnog Tenesija, koji ide u drugi razred osnovne i praši Johnnya Casha ko pravi. Ja mogu za izgovor reći jedino da me rat sjebo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=68JsGV0p54o

Poslije najmanjeg “čovjeka u crnom”, naišao sam na apsolutno vanzemaljskog klinca, Lucciana Pizzichinija, malog Argentinca koji je najmlađi svirač kojeg spozorira Gibson.

httpv://www.youtube.com/watch?v=NJFRevZgCok

httpv://www.youtube.com/watch?v=cwhkG3LhZO8

httpvh://www.youtube.com/watch?v=0b9hr48bJ-A

Yuto Miyazawa je isto godište kao i Lucciano (2000. je očigledno bila dobra za Mozarte). Yuto je svirao s mnogim zvijezdama, među kojima su Ozzy Osbourne, Les Paul, itd.

httpv://www.youtube.com/watch?v=wrq5BPnbrkw

httpv://www.youtube.com/watch?v=yt2bY67QomU

Sungha Jung je virtouz na gitari iz Južne Koreje, i vjerovatno ste za njega već čuli, osim ako niste spavali ispod internet kamena zadnjih nekoliko godina:

httpv://www.youtube.com/watch?v=CgVqX0a49HM

I komunistički sjever ima svog svirača za duel:

httpv://www.youtube.com/watch?v=njG_dQC-cnk

Ovo mi je posebno bolno zato što sam ja propričao tek u 4. godini (logoped me proglasio mentalno retardiranim djetetom):

httpv://www.youtube.com/watch?v=57sfRo26fAc

I sad naravno mogli bi tako u nedogled pošto je YouTube prepun klinaca koji razvaljuju instrumente. Ako ništa, sjetite ih se kad uzmete igrat Guitar Hero ili čujete biberli dečka na radiju.

Došli smo do kraja (auto)puta


Bješe to ne tako ni davno prije jedno tri hefte ako me sjećanje dobro služi. Uglavnom tog kobnog jutra prije tri sedmice ustanem ja i skočim sa svog kreveta na kat i odmah sjednem za konfjuteralo. To onako izgleda smješno jer čitam vijesti prekriženih nogu da se ne bih slučajno upiškio. I elem tog sudbonosnog jutra prije tri tjedna otvorim ja sarajevski portal kad li tamo vijest: “Pero Defformero” u “Slogi” – Rockeri i metalci pjevali hitove Jelene Karleuše i Seke Aleksić. A meni suze na oči, jerbo ja nisam ni znao da je koncert bio. A zadnji put sam plakao kad je Hrvatska izgubila od Turske na EP. To je bilo gadno. Ležao sam u fetalnom položaju ispred televizora, dok su ulicom prolazili banditi sa turskim zastavam izvikujući pogrdne izraze spominjući majke i raznorazne fašističko-kvislinške formacije WWII. No dobro, i to je bilo prošlo ali ovo je isto prošlo a ja tamo nisam bio.
Docnije su mi rekli da je to zapravo upravo iz razloga što nemam fejsbuk profil jer kao tamo bi dobio sve relevantne obavijesti za kvalitetno bistvovanje u ovom svijetu. Što samo potvrđuje onu evoluiranu uzrečicu – od “ni kučeta, ni mačeta” do “ni fejsa, ni spejsa”.

Hm, da… Nisam ni rekao ništa o Peri Defformeri, misleći valjda da svi znaju o kome/čemu se radi. Pa to je jedan vokalno insturmentalni sastav iz Novog Sada, koji izvodi kako sam pjevač Biške kaže “ljubavničke kompozicije”. Ono klasično tipa Toma Zdravković, ili poput modernijih ovih izvođača poput Mile Kitića (Kite Milić, haha). Samo ono što je zanimljivo da su se iz meni nekog nepoznatog razloga uspjeli infiltrirati među ove “smrtače”, to su ovi klinci što se crno nose. Masovna sarana fazon.

httpv://www.youtube.com/watch?v=P9pjPIiUTVY

I uglavnom di sam stao. Dakle tužan ja, nisam bio na koncertu, ajd sad šta je tu je, kadli eto ti njih na gostovanju u velebnoj slavonskoj metropoli Osijeku. Na UFO festivalu.
E sad je tu možebitno iskrsnio jedan problem jelte. Naime, ja sam, ni sam ne znam kako, u Osijeku postao persona non grata. Što je možda i dobro. Jer i reklama je anti-reklama, ili kako bi Milić Vukašinović rekao novinaru: “Piši šta očeš, samo sliku meti.”
Ah uglavnom ja sam prije nekog određenog vremena napisao jedan tekst o Osijeku upravo na ovom vrlom blogu i onda je jedan dobar dio Osječana zahtjevao krv. Moju. I skalp mi. Moj.
Bilo je i onih koji su stali u moju obranu, bilo je i onih koji su mi pisali. Bilo je svega. Uglavnom ja sam u Osijeku neka vrsta Ratka Mladića. Wanted Man.
I upravo sam se ja sad našao to u neobranim bostanima jerbo kako ću ja ić na UFO festival ako je moja glava ucijenjena. Samo mi još fali da me razapnu ko jedro na sred onog pješačkog mosta. Mislim pješačkog mosta… kao da nisu mogli staviti neki ponton. Ili neke čamce. Al, hajd ti znaj ludoj glavi.
I pade onda meni napamet jedna genijalna ideja. Rašo Karadžić je živio u ulici Jurja Gagarina, New Belgrad godinama takoreć nesmetano jer se bio dobro maskirao u vrača. I onda je meni također palo napamet da se i ja maskiram. Tako sam ja odlučio da skinem cvikere sa nosa i metnem leće iliti sočiva!
Sad je to cijela jedna nova priča o tome kako sam ja kupovao leće iliti sočiva u Republici Srpskoj ali o tome neću sad nego možda nekad drugi put. Isuviše bi dugo bilo.

Metio ja leće i došli mi do kraja autoputa zvanog Slavonika u taj velebni grad Osijek. Ja ko krme u Teheranu. Ko četnik kod brice. Sve mi nešto čudno. Najviše me prikinilo kad sam vidio nekog čiču s užetom kako trči prema meni. Mislio sam evo ga, ode luda glava zato što si ti tjeo slušat ljubavničke kompozicije. Kadli srećom eto išo čovjek svojim putem. Baš sam bio sav, što bi rekli ovi naši NATO partneri – edgy. Nadam se da se tako piše. Došo konobar a ja ga od straha povalim na pod, uhvatim za kragnu: “RECI KO TE POSLO?! KO TE PLAĆA!!! PJEVAAAAJ!!!”
A čovjek nas došao pitati što ćemo pit. Srećom tamo nakon nekog piva sam malo smirio živce.

Možda mi je zapravo bilo najgore kad sam išao kupit pivo. Krenem ja za šank kupit pivo, to je već bilo jelte na predstavi, i odem ja tamo mislim da je bilo trideset i drugi put u šezdeset i četiri minute. Kelnebar, piće toči, sokovi su za slabiće! Natoči on meni kad mi natoči pivo viška. Reko druže, ovo nije moje. Kaže on je je, najbolja mušterijo i onako se đavolski nasmješi. A men crnjak, mislim si ja garant je nasuo nekog otrova unutra. Đes vidio da dobiješ piće đaba. Još ja pa u Osijeku! Podvalio sam to pivo nekome od ekipe, al vidim da su dan-danas svi živi i zdravi. Onda mogu pretpostaviti da je taj kelnebar zapravo isto u nekakvom pokretu otpora protiv osječkog lobija pa da me prepoznao i pićem mi dao signal da nas još ima. Nije lako biti u orlovom gnjezdu. Ako čitaš ovo, o hrabri kelnebaru, pozdrave primi!!

httpv://www.youtube.com/watch?v=ssPPKDRcrIY

Napokon su nastupili i Pero. Ja mislim da je to najbolje muzičko osvježenje na Balkanu još otkad je Toma Zdravković izdao singl “Tužno leto”. Naravno Toma i Pero su gotovo dijametralno suprotne glazbeno-muzičke pojave, ali je osjećaj meraka i muzičko-glazbena revolucija gotovo identična. Iako su ambijenti drukčiji. Onaj bradati sarajevski skriboman što živi u Zagrebu je jednom napisao jedan tekst kako su on i tetak u nekoj kafani željezare u Zenici slušali Tomu Zdravkovića i kako su im duše plakale i tako. Zapravo jako dobar tekst. Izašao u BH danima, a zove se čini mi se Prokleta nedelja.
E sad bih i ja kao Miljenko trebao napisati nešto u tom stilu samo što ne mogu. Zašto. E pah zato što nije meni duša plakala nego se galila. I nisam sjedio u kafani u Zenici nego mas’an vrišto iz prvih redova.

httpv://www.youtube.com/watch?v=JXc5aEhdeHA

Ja se baš ne razumijem u tehničku narav glazbe i tako te stvari, ali moram reći da je po mom skromnom dojmu bilo slušat PD kao s cedeja. Fantastično.
I eto šta ja mogu reći više a da ne kažem više nego što bi rekla slika a kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, a jedna sekunda ima 25 slika u pokretnom filmu a pokretni film ima preko nekoliko minuta onda su to zapravo zilijoni riječi.
Ima Ivo Andrić jednu fantastičnu misao o pisanju, tj. o umjetnosi pisanja i opisivanja ali sam ju sad zaboravio ali ću se prisjetiti.
A do tada evo par filmića s Youtube
Heavy metalac, to sam jaaaa,a aaaaaaa

httpv://www.youtube.com/watch?v=g60rCVA_mQo

httpv://www.youtube.com/watch?v=P4msW6cTe5A

httpv://www.youtube.com/watch?v=8dfGtRX1-Zo

ŠTO ME OSTAVI!!!!!

 

 

Bele ruže

Onomad kada sam stanovao na velebnoj Grbavici, bio je u neposrednoj blizini moga stana jedan kafić, onako jedna opskurna birtija vrlo dvoznačnog naziva, ali neću reć kako se zove da ne pravim reklamu, ali pravi Grbavčani (?) će znati o kojoj se birtiji radi u podnožjima shopingovih nebodera.
To je tako jedan bircuz lokalni sa možda i malo širom reputacijom. Visoki strop, kafana sva u brodskom podu, lamperiji, ili kako se to već kaže, široke ugodne stolice, ali sve u svemu interijer negdje zapeo u osamdesetima (iako je birtija vjerojatno osposobljena krajem devedesetih, pošto se rat vrlo snažno odigravao baš na tom području). Uglavnom iste face sjede, postoji grupa srednjoškolsko-studentska koja po vazdan igra jamba. Dok oni zveckaju s kockicama, za drugim stolom je grupa penzića, oni uglavnom gledaju tekmu na TVu (to je apsolutno zanimljivo, svaki put, ama svaki put kad bih ja ušao u birtiju na TVu bi netko gonjo loptu, sad dal Bosna, il Premier Liga ili netko treći al uglavnom uvijek neka utakmica, i to baš na Federalnoj, kao da je sportski kanal a ne javna televizija). I onda na kraju tu su lokalni tipovi koji uglavnom sjede i diskutiraju tekuću problematiku.
Sam kakav jesam, ljubitelj sam opskurnih lokalnih birtija jer smo mi birtijaški narod pa uglavnom boravimo po kafanama, što je naš social networking od vajkada valjda, da ne kažem od stoljeća sedmog. Bilo lokalne zajednice se ispipava u lokalnoj birtiji. Eventualno tržnici, ali to je rezervirano za ranoranioce, noćne ptice ipak preferiraju birtije.

Daklem ta naša birtija, osim što je lokalna, imala je još jedan fantastičan feature, a to je vrlo jeftin alkohol. Pivo pola litre (u narodu poznata kao ‘klipača’, ‘teretna’…) – 2 marke (kasnije pod utjecajem recesije poskupili na, još uvijek prihvatljivih, dvije i pol marke), loza – marak. Što je za Sarajevo, morate priznati, poprilično povoljno.
Moj vrli cimer i ja smo tako nekada, ne često doduše (student-standard), znali otići na po čašicu razgovora u birtiju.
– „Oć’mo cimeru?“
– „Na po jednu!“
– „Ma jah, sam je’nu.“

Jedna. Vrla laž. Ali eto, mi smo uglavnom imali namjeru da popijemo jednu, a sad to završi na jedno pe-šes-osam piva… hah, šta je tu je. Ne pita merak za mjeru.

Prvi put kad smo mi ušetali u tu birtiju (iako sam ja bio par godina prije, spletom okolnosti, s jaranom autohtonim Grbavčaninom i Manijakom da gledamo prijateljsku utakmicu Hrvatska-Brazil, kada sam zapravo i upikirao ovo mjesto) nastade tajac. Osjetiš poglede na sebi, kao što kaže pjesnik u „Karabaji“. Tako je to kada dođe novajlija u lokalnu birtiju. I tako nas dvojica, onako dosta samouvjereno smo zamarširali ka slobodnom stolu ko ruski vojaci. Nije se nitko bunio, doduše rijetko tko se i buni na naše pojave – onako dva vozača malo jača, rusih kosa i teških koraka. Kad skupa idemo ulicom noću, ljudi prelaze na drugu stranu ulice i tako. Ljudi nose ćakije, peper-sprejeve, utoke, handžare, sablje, švicarske noževe, boksere, ko zna šta sve ne… kao opasan je grad Sarajevo. Nas dvojica povedemo jedan drugog pa nam se i uglavnom lokalni šaneri sklanjaju se puta.
Sjedosmo mi tako za stol, konobar nas ljubazno upita mi naručismo dos cervezas i tako dos po dos mirno prođe nekoliko klipača i mi se kasnije zaputismo kući.
Drugi naš dolazak je već bio manje napetiji, treći gotovo bez napetosti, a četvrti put kad smo došli već smo se pozdravljali s rajom kao da smo tu odrasli. I tako sjedimo nas dvojica, pijemo pivu i raspravljamo o temama od krucijalnog značaja kad eto ti ponesenog dokolicom konobara.
– „Zdravo momci šta se radi.“
– „Eo“ –
 (univerzalni odgovor na svaki upit o stanju duha i/ili radnji)
– „Šta kažete na utakmicu?“
Nas dvojica apsolutni duduci u sportu, pratimo jedino reprezentaciju, sad dal Bosna il je Hrvatska, nebitno, i to iz patriotskih pobuda, ali sport ne pratimo osim toga nikako. A ja sam i naučio da se ne trebam petljat u sport jer sam imao dva gafa, jednom kad sam izjavio da je po meni najbolji golman Lothar Matheus (a izgleda da taj nikad nije ni bio golman, njega se sjećam iz nekog albuma nogometaša iz 90ih… njega i onog nekog Ruud Gullita koji je imao neku ludu frizuru pa ga se zato valjda i sjećam). Ta moja izjava je izazvala salvu smijeha, ali drugi put sam napravio gaf svojstven gotovo nacionalnoj izdaji. Naime, bili tako u jednoj drugoj birtiji ,sjedismo baš za šankom iliti jaslama, kad na teveu neka tekma. Naravno, kad god ja dođem u birtiju mora bit tekma. I sad… otišao cimer tamo di i car ide pješke, ja sam za šankom, konobar pere čaše i sad valjda da probije led i neugodnu tišinu počne on naravno o sportu.
– „I kog voliš od klubova?“
– „Ma nisam ti ja jaro za sport…“
– „Pa moraš imati neki klub koji ti je drag.“
– „A šta ja znam…“ 
– pogledam na TV, zaškiljim se u ugao i vidim da igra Werder protiv Manchester Uniteda – „eto recimo, Manchester mi je drag klub“
Tajac. Meni nije ništa jasno… aj da sam rekao Željo, a ovaj pitar pa hajd. Ili Hajduk, Dinamo, Partizan, Zvezda… nešto… nego izvuko klub iz tamo neke Engleske sa kraja svijeta i opet sam ko, da prostite, prstom u govno pogodio. I sad ja gledam TV, kao da mi da prosvjetljenje di sam ja to pogriješio, kad viče komentator: „Ide Džeeeekooooo!!!“. Kad eto ti stvarno bosanski dijamant, nacionalni heroj, Ćirin sin Edin Džeko goni onu loptu prema golu, pogledam bolje – kad on u dresu Werdera! Šta je sad gora sramota? Što ja ne znam di Džeko juri loptu ili što naizgled provociram. Međutim nekako sam se ja iskopeljao tako što sam rekao da volim Manchester al da navijam sada naravno za Werder jer igra Džeko ovo-ono… nekako mi je konobar valjda halailo ispad.

Nego da se ja vratim nakon poduže digresije u našu ex-lokalnu birtiju od ranije. Uglavnom, mi smo kelnebaru objasnili da nismo ljubitelji sporta, supporters što bi rekli naši prijatelji u Manchesteru i uglavnom tako ga nekako uspješno otkantali od daljnjih pitanja vezanih za sport i općenito tjelesnu kulturu. Međutim ne da se garcon smest. A ne. Odlučio on promjeniti temu. Vidio on naše duge kose, a kako to već ide, to ti je danas kao da nosiš žutu zvijezdu na ramenu. Narkoman, travopušac, kriminalac – odmah ti nakite jedno tristo pogrdnih epiteta, kao da jutros došao sa Woodstocka. Elem, odmah on nas počeo ispitivat dal smo rokeri iliti metalcovi, pankeri ili neki drugi momci šejtanu ispali iz ranca. Nekako smo mi njemu objasnili da mi tako slušamo ono što nam se sviđa bez obzira na žanr, ali da se to ipak kreće u nekakvom opsegu od stjenovitih do kovinastih žanrova. Recimo.
I on ni pet ni šest – „Znatel vi Acu Lukasa?!“. Kako ga ne bi znao, razmjenjivali sličice Životinjskog Carstva prije par godina. Znatel vi Acu Lukasa… kakvo je to pitanje. Uglavnom… taj Aca Lukas je pjevač s onu stranu Drine, ja sam ga par puta vidio na plakatima u gradu, pa i nekoliko puta na ovim turbo televizijama listajući kanale. Uglavnom to je pjevač ove turbo muzike, čini mi se da je i uspješan, a za razliku od drugih obilježava ga to što on ima dugačku kosu pa i onako, takoreć imidž Woodstock travopušca.

I sad je konobar počeo priču, mješavina ‘Crossroadsa’, ‘Mi nismo anđeli’ i ‘Devil went downt to Georgia’. Uglavnom jel, taj stanoviti Aca je bio roker, odnosno još uvijek je roker u svojoj fundamentalnoj opciji, da ne kažem srži međutim… ah priča stara koliko i glazba, morao se ‘preorjenitsat’ na turbo muziku zbog para. Kada bih ja to možda još dublje analizirao ja bih rekao da je to svakako logički slijed, jer rock je danas postao glazba prošlosti, odnosno retrogradni žanr dok je turbo muzika (nebitno dal turbo-folk ili MTV) postao mainstream, gdje se love koke, groupies, drogira na sve strane… uglavnom preuzeli su čitav ambijent rocka iz prošlosti dok je sad rock onako muzika pomalo zaboravljena, penzionerska, pa da ne kažem i alternativna. Uglavnom organi reda na mjestima gdje se gaji ovakva kultura nemaju posla. Ipak, stav je prema rockerima ostao isti.
Budimo realni, pa nije ni jazz u svojim počecima bio rezerviran za klubove u kojima se kvaziintelektualci lagano sjedeći njišu i ispijajući sok. Ili nešto drugo, nebitno. Tako to ide, vrijeme je nemilosrdno, a raja oće progres.

Priča on tako i kaže kako Aca Lukas svira to što svira, al kako on na svakom koncertu svira i rokericu. Purple, Zepelina i tako to šta ja znam. A pošto njega konobar zna osobno, onda on sigurno zna da turbo pjeva iz posla, a rockericu iz duše. Sve bi to bilo dobro da je na tom stalo. Međutim on je dva sata držao apologetski govor o profesiji Ace Lukasa. Što je meni apsolutno bilo nepotrebno… čovjek se bavi svojim poslom, što se mene tiče može i urlat uz šargiju žepački country samo brate dalje od mene. Međutim eto, ko mi rokeri, pa mrzimo valjda sve narodnjake, a sad se on tu našao da nas senzibilizira. Ma ne mrzimo mi nikog, pa mi smo djeca cvijeća (kao, jel…) ima mjesta za sve nas i više nego dovoljno.
Uglavnom mi kada god bi smo došli u šiftu tog konobara on bi držao vazda uvijek isto slovo o Aci. Mick Jagger je čista nula za Acu na kraju.
I napokon se bližimo kraju ove priče.
Jednom putovao ja tako u Sarajevo, i to iz grada kojem, da vam pravo kažem, ne znam ni ime, jer su ga mijenjali jedno sto puta do sad, uglavnom nalazi se preko rijeke Save, točno nasuprot Slavonskom Brodu, nekad se zvao Bosanski Brod. Ulazim ja u bus ala firma Krstić, valja se cijepit protiv tetanusa i hepatitisa pošto je bus zadnji put očišćen u tvornici hiljadu osmasto i neke u sad već sigurno nepostojećoj zemlji, kupujem kartu i sjedam na sjedalo. Putovanje ovom linijom traje otprilike 5-6 sati jer valja obići svaku mahalu koja se smjestila u blizini rijeke Bosne. Ubaci majstor u brzinu, pojuri strahovitom brzinom od 50kmph (što je zaista strahovito u tom busu), ubaci kazetu u radion kad ono – ni više ni manje – nego Aca Lukas i to pjesma „Bele ruže“. Nisam ljubitelj turbo muzike, al nije ta pjesma ni loša, pošto Aca ne zavija na mjesec dok pjeva, lirski izričaj nije kao da je ispao iz sveske pučkoškolca, a i osjetan je Acin rokerski background. Slušljivo, rekao bi čovjek. Međutim vozač strašnog stroja je valjda neki sadomazohist (sigurno da je čim vozi taj bus) koji je tokom tih 5-6 sati stalno vrtio tu stvar. Ali stalno! Na 90 minutnoj traci samo je bila nasnimljena samo ta stvar, a on je samo okretao kazetu kad god bi iscurila jedna strana. Čuo sam priče da su Amerikanci mučili Iračane tako da su im puštali Slayer i Metallicu dok ovi ne bi poludjeli. E tu priču je valjda čuo i moj vozač. Samo što ju je on lokalizirao. Nije bitno što je Aca Lukas, mogao je pustiti i Totut le Mond od Megadetha, stvar koju ja iznimno volim, ja bih opet poludio. Jednostavno kad se nešto toliko puta ponavlja izgubi smisao.
Nakon 5-6 sati izluđen belim ružama s pozadinom dizel motora i škripom trulih opruga došao sam polu-lud u šeher. Cijelo vrijeme u glavi mi zvoni Bele ruže,bele ruže,bele ruže opet cvetaju…
Tako izluđen dolazim do stana di zatičem zaključana vrata, ključ sam naravno zaboravio, zovem cimera – on u gradu, doći će za jedno sat vremena. I šta ću ja sad, odoh popit kavu malo da dođem sebi, taman i da njega pričekam da dođe.
Ulazim tako u birtiju i izluđen mumljam:
Bele ruže, bele ruže
Bele ruže opet cvetaju
A u mome srcu druže
Crne kiše opet padaju

Kad konobar iskače iz šanka s kezom od uva do uva: „Reko sam ti da je Aca kralj!“ – munjevito se okreće ka liniji i počinje nastavak torture:“ Ne pitaj me druže moj, ne pitaj o ženi toj, nemoj drugu srce slomiti…“

Dan danas mi bude zlo kada bele ruže cvetaju.

httpv://www.youtube.com/watch?v=Jb2uI5SiWNg

Boro, nisi majstor

Iz popodnevnog subotnjeg sna probudio me prijatelj Krešosaur s vrlo zanimljivim prijedlogom da s njim i njegovim drugaricama odem na mali izlet u Odžake, a to je neko pitoreskno mjestašce u Srbiji, točnije u Vojvodini, još točnije u Bačkoj. Ja Bačku znam iz pjesme koju pjeva Bonko Zvongdan – “Ej, salaši, na severu Bačke” i znam je po jednom pitoresknom selu od davnina koje se zove Deronje u kojem ima festival tamburaške glazbe i iz kojih je jedan izvrstan ciganski, da ne kažem romski, band koji sam jednom slušao na nekakvom raspašoju u Vinkovcima prije sad već i nekoliko godinica. Još ni blog tada nisam pisao, a moja era se broji blog i before blog.
Moram priznati da sam imao malo premišljanje dal da idem ili da ne idem, i to više iz puke činjenice da me telefon probudio iz dosta tvrdog sna pa da nisam ni znao ni kako se zovem ni u kojoj sam državi, a kamoli bili išao u nekakve Dimnjake pored Deronja, sela od davnina.
Došavši malo sebi, obratio sam se mašini svih mašina, ultimativnom rješenju svih životnih dilema, trilema, kvatrilema i multilema (ili polilema) da vidim gdje se nalaze ti Odžaci.
Zaboravio sam dati odgovor na filozofsko pitanje, a zašto baš Odžaci. Pa dakle u Odžacima se održavao moto-susret, to je za ove koji ne znaju susret na kojem se sretnu bajkeri pa piju pivu i opuštaju se uz dobre žene i rock’n’roll, a bude i nas civila takoreć koji se opuštamo također uz pivo i žene a nemamo motore nego samo dobru volju i još bolji cug.
Bajkeri i ljubitelji kulture istih znaju da je sa prvim znacima proljeća počela i sezona moto-susreta po vascijeloj vasioni, pa tako se postavlja pitanje opet pa zašto od svih susreta baš i ne baš tako blizu Bačka?
I reći ću vam zašto! Zato što je najavljena svirka legendarnog srpskog rock banda Riblje Čorbe.
Sada bi trebao jedan tekst koji objašnjava zašto sam ja ljubitelj tog banda (za koji smatram da je najbolji na ovim prostorima svih vremena) iako je frontmen Bora Đorđević deklarirani četnik i budaletina svoje vrste.
Međutim u ovom postu nemam tu namjeru, a bit će vremena da se razluči Bora Četnik od Bore Rokera, koliko je god to zapravo nemoguće.

No dobro.
Da se vratim na priču.
Dakle, obrativši se ultimativnoj mašini za rješenje svih već navedenih dvojbi, trojbi, četverojbi i punojbi, dobio sam mapu po kojoj sam se otprilike mogao orjentirati. Otprilike.
Moram priznati da je mapa malo čudna, ali mapa ko mapa, označava gdje je šta, kao da su bitni popratni elementi kao na ovoj. Pa stoga donosim i ovu mapu da se i vi možete orijentirati glede geografskog položaj grada Odžaka:

I tako krenusmo.
Genijozna vladavina naše genijalne vlade našom lovom nam je sagradila suvremenu autocestu čitavim dijelom do Osijeka (auto-cesta se zove ‘Slavonika’, i ne znam zašto s tim sufixom “ika”, vjerovatno su željeli da bude u stilu osječkog slenga, nemam pojma, ako netko zna volio bih da me ispravi).
Osijek ko Osijek, velebni grad na Dravi, opjevan herojski jednom od strane moje malenkosti, međutim, hah, ni veliki Neron nije bio shvaćen svojevremeno, a kamoli mali ja, pa je eto i svojevremeno izvršen zbog tog teksta i svojevrstan linč na mene da sam vaki, da sam naki, debil, osjekofob, seljak, bosanac, provincijalac, slobodni zidar, EMO, fan Maddone, Bože sačuvaj što mi sve nisu natovarili na vrat, kleveta do klevete.
Upravo iz tog razloga više neću ništa reći o Osijeku. Barem ne u ovom postu.

Malim gubljenjima po raznim geografskim regijama kojih na ovom relativno malom prostoru ima ko orasa – te hoćeš Slavonije, te hoćeš Baranju, pa Srijem, pa Bačka, pa Banat, pa Vojvodina, pa Papua Nova Gvineja, sve kod nas ima na istoku – uspijeli smo ipak preći velebni Dunav da se i ja po prvi put u svom životu nađem na teritoriji Republike Srbije. Iskreno da vam velim, malo sam se požurio, jer kako se počelo cepat pobojao sam se da neće više što ostati di bi mogao doći.
Kako je već bilo gotovo 23h po srednjeeuropskom vremenu, a rasvjete je malo po cestama Bačke (po tome ne bi čovjek nikad rekao da je Srbin izmislio struju) nisam mogao mnogo vidjeti, ali ono što sam vidio otprilike je izgledalo kao naša sela prije dosta godina, možda svježe poslije rata.
Grad Odžaci, ovako veličinom naše Požege doima se kao pitomi pitoreskni panonski gradić.
Međutim, motorijada nije bila u Odžacima (mala napomena: Odžak – grad u Bosanskoj Posavini, Odžaci – pluralia tantum u ovom slučaju – grad u Bačkoj) nego u obližnjem pitoresknom bačkom selu koje se zove Ratkovo. Put smo našli uz pomoć gospođe kojoj je moj drug Krešo bukvalno upao u kuću, zatim prateći Tomos iz ’62 bez stražnjeg svijetla, a vozač je držeći lijevu ruku iza leđa u kojoj je bio upaljač sa bijelom led diodom manje-više uspješno kompenzirao nedostatak istog i na kraju naravno uz pomoć policije koja je samo rekla da idemo “tamo gde ima mogo vozila”.
Došavši do “mesta gde ima mnogo vozila” uputili smo se na lokalno igralište, ili kako bi mještani rekli – stadion – lokalnog kluba FK Radnički (koji je, btw., osnovan 1918., ukoliko nekog zanima, dakle prije Dinama. Haha. Ali poslije Hajduka. Haha.)
Došavši na igralište ili “stadion” moram priznati da nisam mogao skriti razočarenje sa svoga lica.
Naime, ni traga ni glasa Ribljoj Čorbi!
Naime, Naime, crni Naime!
Zašto se Riblja Čorba nije pojavila u Odžacima, odnosno u Ratkovu, meni ostaje misterija do pisanja ovi redaka. Sitne duše bi rekle, a rekao bih i ja kao sitna duša, da se garant Bora napio, pa da je pao u šamac kakav ili raku, međutim Bora već neko vrijeme, pa vjerovali ili ne – ne pije. Doctor’s orders, što bi rekli naši NATO prijatelji, a čini mi se da nije imao drugog izbora.
Obavještajni izvori i operativne analize upućuju na to da je lokalno stanovništvo znalo za nedolazak Čorbe u Ratkovo (navodno se par dana prije moto-susreta ova informacija vrtila na lokalnom radijonu) međutim da su to mudro odšutili ne bili im ipak raja potegnula iz dalekih krajeva i napunila “stadion”. S druge strane, prije samog kretanja na put ja sam pogledao službene internetske stranice Riblje Čorbe gdje je uredno pisalo da Riblja Čorba nastupa 18. travnja u Odžacima na moto-susretu.
Boro, nisi majstor.

Drugarica je izvrsno pjevala, možda isuviše tiho. Il je frajer na misketi zasp’o.

Gorčinu s mojih usana donekle je ublažilo svijetlo&tamno pivo za koje nisam bio siguran dal je bilo Jelen u čašama od Nikšićkog ili Nikšićko u čašama od Nikšićkog ili neko treće u čašama od Nikšićkog. Sve u svemu, nije bilo loše, bilo je hladno i ne mnogo razvodnjeno (što zna biti gotovo redovno boljka moto-susreta) i ono što je najvažnije koštalo je čini mi se 60 dinara što je oko 6 kuna, što je poprilično povoljno.
Ono što je ipak najviše ublažilo gorčinu i zbog čega se možda isplatilo prevaliti ovoliki put je bio nastup tri benda koji su stvarno bili odlični, nijednima nisam zapamtio ime, možda bih zapamtio da su se predstavili ili da je postojao barem jedan plakat.
Prvi su bili nekakvi metalci što lamataju kosama i momci su dobro prašili, poslije njih su bili bluzeri i nakon njih nekakva rock komercijala koji su isto bili genijalni.
Putem eurovizijskog prijenosa donosimo komadić atmosfere iz Ratkova:

httpv://www.youtube.com/watch?v=kmKjT9El5Lc

Ako mislite da je prikolica od kamiona neortodoksan (ipak je bio Vaskrs tu noć) oblik pozornice, moram vas upozoriti da je moj prijatelj Bob nastupao na labudici, a to nije žensko od labuda ptice, nego je to također prikolica za kamion samo još malo neortodoksnija jer to služi za prijevoz velikih tereta, tenkova i šta ja znam čega sve već ne.

Konkluzija slijedi upravo sada.
Iako je pivo bilo jeftino, a bendovi dobri, moto-susret u Ratkovu ipak ostaje jedan seoski moto-susret na koji su došli ljudi koji su potegnuli iz dalekih krajeva da bi dobili ma’unu a ne ono po što su došli. Među njima sam bio i ja.
Krivicu možemo tražiti u organizatorima, administratoru Čorbinog sajta, Bori Đorđeviću, Vuku Jeremiću, Sorošu, Sanaderu, članovima foruma Osijek031, onom šupku što piše Jimblog, Borutu Poharu i ko zna kome sve već ne.
Na kraju krajeva nije ni bitno. Kao što bi rekli u Odžaku (bosanskom): “Nad prosutim sutlijašom se ne pekmezi”. Živa istina.
Šta je tu je. Ipak, možda nije ni zgoreg potegnuti put do Bačke na jednu običnu seosku motorijadu.
Zbogom Srbijo.

I naravno za kraj…
Valjalo bi završiti bajkerskom himnom.
We can climb so high
I never wanna die!

httpv://www.youtube.com/watch?v=E08NYUJXZbs

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Umire li turbo-folk?!

Za ilustraciju se zahvaljujem cimeru.

Ili se još samo nije vratio s godišnjeg?

Prije mjesec dana bio sam kod svog druga Boba i spletom okolnosti prebacismo na prekosavski program neke lokalne republičkosrpske televizije. Take lokalne televizije uglavnom odlikuje muzičko-zabavni programa kojem uglavnom fali glazbe a o zabavi, ha, kako kome. Uz zabavno-muzički program tu su i proroci novog doba, sve sami plagijati jednog neponovoljivog Vidovitog Milana.
No ono što je bilo čudno za jednu takvu TV stanicu što su u svom zabavno-muzičkom programu prorijedili turbo-folk repertoar koji u pravilu čini 95% sadržaja. Narodnjak, zabavnjak, narodnjak, zabavnjak, zabavnjak, zabavnjak, narodnjak.
– “Turbo folk umire. Sve manje i manje narodnjaka puštaju, a sve više zabavnjaka. Nešto se čudno događa…” – rekao je Bob a ja nisam puno davao do njegove smjele izjave.
Umire li turbo-folk? Pif… Turbo-folk nije bio nikad jači.

U ultimativnom hrvatskom nacionalnom trash programu “Pod lipom 35” koji se redovito vikendom vrti na nacionalnoj TV postaji koji je ujedno i vlasnik ovog našeg vrlog blog servisa, turbo-folk je pomalo bez velike pompe zagazio i u nacionalni eter. I to pravi prekodrinsko/savski turbo-folk ™ – pohapane turske melodije, napaćeni momci, kraljice noći, zavijanje na mikrofon, techno-sound i trileri.
Pa je i u ovu našu zabavnu “glazbu” koja je u pravilu uvijek bila stidljivo melodijski lišena orijentalong štiha (ali s jednako zabavnim tekstom) uplovio zvuk oznojenih kafana, razbijenih piva, jeftine rakije i janjetine (s mladim lukom dakako) i to ni više ni manje nego zaslugom godfathera turbo-folka (c), jednim jedinim i neponovljivimGoranom Bregovićem.
Brega je uspio dovesti cijelu Guču i ubaciti je u album naše nacionalne zvijezde, estradne umjetnice, bivše glumice (filmske i kazališne) – Seve Nacionale.
I dok si reko keks, svi smo zapjevali: “Turbo je mašina!”

Punk je umro, rock’n’roll je na aparatima i vijeća se već dugo tko će napraviti sudbonosni “pull the plug”.
Ali turbo-folk da umre? Ne još…
Turbo-folku je ime dao Rambo Amadues, ali mu nije kumovao. Ako ćemo biti realni morat ćemo reći da je turbo-folk samo lokalizirana balkanska verzija MTV kulture. Na kraju krajeva to nosi jednaku poruku hedonizma i konzumerizma našeg doba.
Malo viski, malo koka-kola – lepe žene oko moga stola
Američki reperi voze Hummere i oko njih su lepe guzate plesačice, a naši turbo-folkaši u benveu i narcedesu okruženi sisatim plesačicama. Ista stvar, drugo mjesto.
Da o pištoljima ne pričam.

Ipak mnogo se stvari dogodilo u zadnje vrijeme na veselom nam istoku Balkana. Dobili smo još jednu državu, 7 baklju, naša slavenska braća Rusi su počeli sve glasnije i glasnije zveckati oružjem pa i ovdje na Balkanu.
A gorespomenuti Rambo je rekao da je turbo-folk “izgaranje naroda”.
Riječ “turbo” inače dolazi od istoime latinske riječi:
turbo (lat) – uznemiriti, unijeti zbrku
(Princip rada turbo-motora radi upravo na principu silom induciranog untrašnjeg izgaranja, dakle uznemiruje se smjesa potrebna za izgaranje dovođenjem još zraka. Neka me strojari slobodno isprave.)
Gledam na teveju tako kako izvjesni Tomislav Nikolić u narodu poznat i kao Toma Grobar napušta srpsku radikalnu stranku, najradikalniju instituciju u kojoj je turbo-folk kultura imala svoje političko uporište u Srbiji, otadžbini turbo-folka.
Pa se pitam, ako je turbo-folk zaista izgaranje naroda… dokle narod može goriti?
Da nije ovo posljednje tinjanje dok turbina ne izbaci ulje i završi u ropotarnici povijesti?

Gledam i tako dalje teve, ovaj put omiljeni mi program uz čašicu rakije a zove se DM SAT. Satelitski program koji 0-24 sata vrti turbo-folk spotove. Ponekad se zalete pa puste kakav novovalni klasik, zabavnjak i tako… a repertoar radi po vrlo jednostavnom principu. Mobitel u ruke, pošaljite poruku s glazbenom željom i pozdravom. Dakle repertoar diktira publika. Vrlo demokratski ako mene pitate.
Skraćenica DM ne krije iza sebe kako bi možda neki pomislili ime njemačkog lanca drogerija drogerie markt ili lokalnu oznaku za nikad ne prežaljenu njemačku marku.
Ne, DM ovdje označva inicijale Dragane Mirković, po nekima najveće turbo-folk zvijezde ikad koja je izgradila diskografsko-televizijski imperij pod imenom DM SAT.
I tako ja gledam DM sat uz čašicu rakije i komentiram turbo-folk uratke sa svojim vrlim cimerom kad on izjavi isto i što Bob prije mjesec dana.
– “Turbo folk umire. Sve manje i manje narodnjaka puštaju, a sve više zabavnjaka. Nešto se čudno događa…”
I kako ono kažu? Jednom je slučajnost, dvaput je koincidencija?
Svejedno ovaj put sam malo pokušao obratiti bolje pozornost na repertoar.
Sve više i više zabavnjaka, starog rock’n’rolla i klasičnih narodnjaka poput legendarnog i neponovljivog Jimija Hendrixa narodnjaka(r) Tome Zdravkovića. Naravno turbo-folk je tu, ali izgleda da gubi primat…
Pa zar je ovo posljednje tinjanje turbo-folka?

Ipak, postavlja se pitanje, a što je sa ekspanzijom turbo-folka u Lijepoj Našoj?
Sve velike seobe su se događale s istoka na zapad što logičnim slijedom znači da i turbo-folk ide na zapad.
Kum turbo-folka već i duže vrijeme zapadnjacima prodaje istok.
A kod nas polako ali sigurno iskače u mainstream.

Red je na nas da gorimo i da držimo još neko vrijeme turbo-folk na životu.

Ej, što volim miris aviona!

Pilotskih gostiona,
Uniforma do plafona.
Pilota tona
Ratna je sezona!

Ej, što volim miris od kerozina
Ej, Gruzija, Irak, Iran!
Hop, hop, malo, malo pa mina.
Ljulja se kabina,
Tomcat je mašina!

Razigrani doro

Kad sam bio jako mali, iako ja znam da je teško za vjerovat da je nekad i Jimbo bio jako mali, al eto morate mi vjerovat na riječ, ja sam jako volio tamburaše. Srećom ili nesrećom taj trend se nije promjenio ni do današnjeg dana kada sam ja jako veliki.
I tako mladi dečkić ja imao sam nekoliko kazeta, jer je to bilo davno vrijeme prije CDova, koje sam jako volio slušat. Bio je jedan, sjećam se, album Zlatnih Dukata, danas u narodu poznatim pod skromnim imenom “Najbolji Hrvatski Tamburaši” koji je bio ‘maskirni’, odnosno u nekakvoj kamuflažnoj boji koji se zvao “U meni Hrvatska”. Tu kazetu sam kupio u brodskoj turističkoj zajednici plativši hrvatskim dinarima, i to jedva jer sam jedva mogao dosegniti pult. Tom prilikom sam kupio i album “Mom Brodu, ranjenom i ponosnom” gdje su bile lokal-patriotske pjesme nastale kao moralne budnice za građane tada zaista ranjenog i ponosnog Broda. Mislim da ne moram ni spomenuti da je to bila neka ratna rana 90-a godina.
Album ‘U meni Hrvatska’ sam toliko volio da sam nekoliko godina kasnije na prijemnom za osnovnu glazbenu – smjer tambura – pjevao upravo s tog albuma pjesmu “Korak za korakom”:

Istrčale, istrčale,
zagrebačke frajle.

Korak ide za korakom,
mladi Hrvat pod barjakom,
boj se bije, bije,
hrvatski se barjak vije,
za slobodu i za dom,
hrvatski dom.

Kasnije su mi nekad objasnili da ta pjesma ima malo drukčiju povijest, pa kada bi se u originalu danas otpjevala na nekakvom prijemnom, roditelj bi riskirao kaznenu prijavu.
Srećom tad ja nisam znao originalni tekst, a bome nije bila ni 2003. nego 1993.

No sve je ovo nebitno sad, ono što je bitno je to da sam uz te dvije kazete imao i još jednu kazetu koju sam jako volio slušati. To je bio album TS Ex Panonia, koji danas više ni ne postoji, međutim ovaj album je bio specifičan što su ex panonci promjenili svoje ime za ovaj album u – Sex Panonia!
Album se zvao Sex Panonia – Razigrani doro.
Ovu kazetu ja dakako nisam kupio niti dobio na poklon nego sam je iskopao u nekakvom ormaru, a zaintrigirala me upravo zbog toga što je izvodi SEX Panonia.
Iskreno rečeno, ja nisam pojma imao šta je to sex, samo sam znao da odrasli uvijek šaputaju o tome ako se to spomene slučajno pred klincima. Kako je to bilo ratno vrijeme, svašta se šaputalo, o tome kako JNA baca misterioznu paučinu iz aviona po Slavonskom Brodu, kako je stanje na novogradiškom frontu ili kako su četnici ušli u Liješće.
U ratnom vihoru ja sam sex povezao sa nekakvom misterijom vezanom uz rat tako da se Razigrani Doro dobro uklopio u patrotski audio komplet.
Pomno sam slušao taj album u nadi da nadjem taj obrazac vezanim za rat, i iako se dobrano razlikovao od tadašnjih patriotskih budnica mene to nije smetalo tako da bi se moglo reći da sam vrlo rano razvio ljubav prema slavonskoj erotskoj poeziji.
Razigrani doro je inače sinonim za erotske slavonske bećarce… doro je zapravo dorat – garavi konj a pretpostavljam da to dolazi od drevne šokače pjesme “Jaša baba dorata”.
To je nekakva pjesma o nekakvoj babi koja jaše nekakvog konja dorata koji razbija lonce. Nisam nikada skontao zapravo o čemu se radi al vjerujem da postoji nekakva duboka seksualna aluzija skrivena u tim stihovima.
Sigmund Freud bi jamačno tu našao ključ, šteta pa ja nisam vičan psihoanalizi, a ni psihologiji općenito.
Da bi stvar bila bolja prve dvije pjesme koje sam naučio odsvirati u glazbenoj školi su bile “Oj rastiću šušnjati” i naša “Jaše baba dorata”.

Punchline.
Postojala je na tom albumu jedna pjesma kojoj se ja ne mogu sjetiti imena a pjevala ju je neka šokica. Zapravo ne mogu se ni sjetiti kako je pjesma išla, ali jedan stih mi je ostao urezan u pamćenju…:

pitaju me ku’ ću sa nogama
ej na ramena, ko i svaka žena!

Kao što sam već rekao, sex kao velika nepoznanica u toj dobi, a bome i nepoznavanje poza tijekom snošaja mnogo su mi zadavali muku u razumijevanju ovog stiha.
Ku’ću sa nogama? Kakva je to kuća s nogama? Dovoljno mi je bilo teško pojmiti da kuća ima rogove, ali noge?
I onda da bi bilo najbolje drugi stih sve dodatno zamršuje. Kakve žena i ramena s nogatom kućom?!

Kad je misterija razjašnjena, ne mogu se točno sjetiti, ali sam već dobro znao da ovaj album opjevava nešto puno veselije od albuma Zlatnih Dukata.
Eto, nismo imali seksualni odgoj u školi, al smo ipak uspjeli dokučiti ključ razješnjenja misterije.

O pčelama i pticama da ne pričam.

Valjda sam naučio ko je Dejvid Koverdejl…

httpv://www.youtube.com/watch?v=sNL7hXZOwB8

Izgleda da u zadnje vrijeme moram ili otići na nekakav koncert ili moram izgubiti nešto da bih otvorio blog editor… To je zbog situacije… šta ja sad tu mogu…

Nego… Whitesnake… to je jedna američka rock, hard-rock, heavy-metal kako već grupa, za koju valjda svi znaju, a ko ne zna teško da može da se oženi kao što bi rekao Milan Tarot.
Daklem taj Whitesnake… moj drug Gitara na biciklu ™ je jednom povukao fantastičnu paralelu pa je rekao… Whitesnake ti dođe nešto kao naše Divlje Jagode, a Deep Purple kao naše Bijelo Dugme. Ovi su ko malo žešći, jedni i drugi su poznati stoga što su Dugme/Purpli poznatiji a uz cijelu tu priču oko te komparacije ide i to da su se tu članovi iz Purplea-Whitesnakea mješali i izmjenjivali isto onako nekakvim “patternom” kao i Dugme-Jagode. A da bi stvar bila bolja čak je i Zele prezimenomLipovača (Zele Lipovača… zvuči ko neka jeftina rakija od zerdelija iz Kladnja), inače frontman Divljih Jagoda, samoproglašeni bog za električnu gitaru, harmoniju i ostalo je valjda nekad trebao ić svirat gitaru na struju u Whitesnake tako da bi tako ta balkansko-američka priča dobila jednu finu cjelinu i smisao al nije nikad otišao… zašto? Ne znam.
Ali eto.. imao je priliku na ovom koncertu u Osijeku svirati kao predgurpa velikom Whitesnakeu.

Onomad sam pisao o koncertu Deep Purplea u Sarajevu, pa ovo je logičan nastavak toga. Jer ako slušaš Deep Purple onda slušaš i Whitesnake. To zapravo ne uključuje/isključuje jedno drugo ali podrazumjeva… tako da je to ono.. baš naravna stvar… iako ja volim Divlje Jagode, a Dugme mi se gadi (pogotovo nakon odlaska Bebeka). No dobro to je sad druga priča…

Moram priznat da je ulazak na teren gdje se održavao koncert bio vrlo sličan ulasku dvoranu Zetra u Sarajevu. U pravilu ulazak na rock koncerte je turbo rigorozan, odnosno osiguranje je turbo-rigorozno… nekad stvarno pretjeruju do te mjere da te skinu do gaća pa makar imo i flekicu koju na gaćama oni ti ih konfisciraju.
Međutim kad sam ja ulazio na Deep Purple u Zetru imao sam nešto lozovače, zlu ne trebalo što bi reko naš narod… da se nađe. I sjetih se ja na samom ulazu oštrih kontrola i propisa glede unosa alkoholnih derivata u prostor dvorane. I ja šta ću, strpah te dvije bočice u gaće. Ravno među muškost. Pa ako me baš budu tu pipali, vala sam zaslužio da me i izbace na startu.
I stojim ja tako u redu gledam kako sigurnosni ovi redarstvenici pažljvo pretresa publiku. Dođoh i ja na red, kad meni pruži ruku sigurnosni službenik i samo kaže: – “Jarane, bit će strašan koncert večeras!!”
Tako ja prođoh.
Danas nisam ni pazio da išta prošvercam, na kraju krajeva, šta ima pošten svit švercat, ja nikad ništa ne švercam ja samo možda eventualno imam nešto što je upitno za unos. Uglavnom, upadam ja sa svojom pederušom (moja pederuša je baš jedna turbo gejolika torba, zapravo toliko je gejolika da je se usudi nositi samo pravi heteroseksualac, čak je ni peder ne bi nosio od sramote) u kojoj ima pregršte svega… kemijska olovka, blok-notes, fotoaprat, baterije, gumice (razno-razne), tinta za naliv-pero, drugi mobitel, putovnica i ono što je najbitnije za cijelu priču… pljoska s rakijom.
Nisam ja pijanac da nosam pljosku s rakijom sa sobom, to je opet, zlu ne trebalo da se liječe raznorazne infekcije možebit nastale, a tog stvarno zna počesto bit pa onda fino samo malo tog narodnog medikamenta treba uzet oralno i sve će biti dobro… Kolko-toliko….
Kad kaže meni redar na ulazu (naravno) hajd otvaraj torbu… i ja mu otvorih pravo tamo onaj pretinac gdje je pljoska.
– “Ho-ho-ho (kao djeda Mraz na Božić) malo Whiskeya se pije?”
– “Jok… Šljive naše, slavonske!”
– “Ho-ho-ho (kao djeda Mraz na drugi dan Božića) svaka čast majstore!”
?
Al skonto sam ja… ja imam toliko benignu valjda facu da ljudi mene kad vide kao da su vidjeli malog zlatnog retrivera. S tom facom ja mislim da bih uspio unijet nuklearnu bombu u Kremlj.
– “Šta ti je to dečko, HD kamera?”
– “Jok, termonuklearnu bomba!”
– “Ha, ha, ha svaka čast momčino!”

Uglavnom, po samom ulasku na teren zasvirala je Opća Opasnost o kojoj sam pisao prije nekoliko postova što je, hah, po meni bilo nedostojno jedna Opće Opasnosti.
Jer to je bilo oko 19h, raja se tek počela onako sporadično okupljat, pola ljudi kupuje majce, neki čekaju pivo, treći se navlače sa svojim ženama (ili tuđim, kao da je bitno na kraju krajeva) a Opća Opasnost svira.
Kasnije od čovjeka iz publike saznasmo da Whitesnake nastupa u 21h po svojoj izričitoj odluci, stoga da se prefgrupe (Divlje Jagode, Opća Opasnost, Hard Time) izvole organizirati u skladu sotim. U skladu sotim Hard Time je otkazao svoj nastup.
I tako sam ja malo gledao Peru i Opću iako su mi iskreno bili zanimljiviji u Žepču na onom pričuvnom poluamaterskom školskom razglasu nego na ovoj američanskoj profesionalnoj opremi. Sedam sati, neki se tek tad ustali da se spremaju da idu na koncert…

httpv://www.youtube.com/watch?v=yodPMl63KU8

Nakon Opće nastupile su Jagode sa svojim novim pjevačem koji je valjda bio i stari, šta ja znam, nisam se nešto previše interesirao… Uglavnom Zele je nešto kenjao s vremena na vrijeme, ali, sve u svemu su dobro prašili..

httpv://www.youtube.com/watch?v=kyPDs_L8Lqc

Jedina moja je lijepa balada ali je meni toliko smješna zbog jedne stvari.
Jednom sam čitao na jednom sarajevskom forumu therad koji je govorio o stihovima koji su ljudi pogrešno razumjeli.
Pa je navodno jedna djevojka stih iz ove pjesme: “Djevojko u sutonu tihom…”razumjela kao: “Djevojko u sukobu s Titom…”
I tako kad god ja čujem ovu pjesmu, pogavito ovaj stih uvijek imam u glavi neku djevojku koju hapsi OZNA i vodi na Goli Otok jer se ona nešto pokačila s Josipom Brozom.

U 21h i nešto izašli su na scenu i napokon Whitesnake.
Bili su dobri nema šta, samo što su svirali sat i pol, rekli fala ljepo, pustili “Look on the bright side of life” i ošli kući.
Kratko i nerokerski. Al šta ću ima ja.. valjda to dođe tako s godinama.

httpv://www.youtube.com/watch?v=3eInNVHjFXE

httpv://www.youtube.com/watch?v=Bc_GLo9jJkQ

Ovo je jelte inače pjesma od Deep Purple, glede one paralele koja se vukla gore na početku posta…

Ovo je zaista lijepa gesta što je na bisu gitarist obukao hrvatski dres.
Još da su naučili da otpjevaju: “Kajo moja kajo” bili bi genijalni. Ovako jedva da su bili u rangu s Purpleima u Zetri… ma jok… daleko ispod….

httpv://www.youtube.com/watch?v=6HYoRO4tecc

Predobra stvar. Mene osobno podsjeća na Madžarsku. Zato što je bila na jednoj kompilaciji koju sam ja složio koja se obavezno slušala kada se išlo u Madžarsku.

Žao mi je što nisam ovu sliku uspio okinuti na vrijeme…
Naime na ovom transparentu piše – Whitesnake – Tešanj, a ukoliko se netko sjeća, na Purplima je također bio transparent od Tešnjaka (Tešanjaca? Teškovaca? Tešanlija?..??). Svaka čast tako revno pratit rock manifestacije i što je još bitnije tako uvijek uvlaiti transparent među izvođače…

Za kraj bi trebalo napisati nekakav zaključak….
Pa ja bih samo htio upozoriti na jednu činjenicu… pogledajte kolko je sati dolje i koji je datum. U kreiranju posta.
Uzmite u obzir da sam ja morao još izaći s terena, otići do auta, odvesti se do autoputa, popiti kavu na autoputu i vraiti se do Slavonskog Broda. I sat vremena kuckati po ovom editoru.
A tek je ovoliko sati… iskreno rečeno, po meni, sramota za jednu Rock gala večer kako se to najavljvalo.
Za svirku se pak ne mogu požalit…

Rock’n’roll!