Category: Bosna

Kažu da je Doboj fin grad. Onako kao da je lijep, da ima lijepih djevojaka, pa tvrđava koja dominira na brdu iznad grada… kažu neki da ni noćni život nije loš, pa se mnogi vikend ratnici iz okolnih mjesta od Žepča do Dervente, od Srebrenika do Usore odvaže okusiti svjetla noćnog Doboja.

Meni je Doboj drag samo zbog jedne stvari i to vrlo blesave pa vam neću ni zamjeriti ako mislite da sam pandrknuo. Meni je Doboj drag zbog table na kojoj piše ćirilicom: „Republika Srpska – Dobro došli!“. A piše i na latinici: „Republic of Srpska – Welcome!“. Odmah da vam kažem – nije meni drago što sam ja stupio na teritorij „manjeg entiteta“ iz nekih političkih pobuda. Iskreno rečeno više bi volio da piše DANAS JAGNJETINA – DŽABA! Nije to dakle. Nego je meni drago što ja znam kad vidim tu tablu da sam ja blizu kuće. Osamdesetak kilometara do sarme.To je recimo ugrubo trećina puta do kuće od Sarajeva. Malo jače od sat vremena vožnje. Samo što nije.
Osim toga nema stvari po kojoj je meni Doboj drag. Eto sad svi vi Dobojlije koji ovo čitate i fanovi Doboja – izvinte i oprostite, ali jednostavno kada ja stupim u Doboj dogodi mi se karmička naoblaka.
Ako se ja nalazim maskuz u Doboju – ne dakle da prolazim kroz ili kraj Doboja nego da sam se ja našao maksuz u gradu to može značiti samo jednu stvar – zapeo sam.

Doboj je kao recimo nekakvo važno prometno čvorište, pogotovo za željeznicu, nešto kao Vinkovci (sjedište Željeznica Republike Srpske je u Doboju). A iz Doboja probit se do nekih od Brodova spada u žanr fantasya. Kao da eto sad recimo Bosanski Brod je neki bezvezni gradić u slijepom crijevu ničega iz kojeg se ne može doći nigdje, a kamoli da su to, rećemo, vrata Bosne u Europu.
Elem, u Doboju sam se znao slučajno zadesiti na putu prema sjeveru možda 4 ili 5 puta. I svaki put sam zapeo na „holdu“ po nekoliko sati. Jednom prilikom tako ja kupovao kartu i kažem tamo nekoj gospođi na šalteru da mi da kartu za Brod. Pita ona mene koji Brod. Čuj, koji Brod? Pa svemirski, koji! Kažem ja njoj bilo koji. Kaže ona meni dobro oš za Brod na Drini. I sad ja vidim da me ona, jel sa oproštenjem i kažem ja njoj: „Bona daj mi kartu za Brod, Slavonski ili Bosanski!“.
Ajme majko moja. Dobio sam 15-minutnu dejtonsku lekciju o tome kako nema Bosne. A ja opet budala ko Pejaković: „Kako bona nema Bosne?! Kako bona Bosne nema, a Bosnaexpress vozi? Ide Bosnaexpress, ide Prevoz Putnika Zavidovići, ide Centrotrans. Ti ćeš meni, nema Bosne!“

Jednom prilikom tako smo isto imali raspravu jel Dubica bosanska il kozarska. Kažem ja njoj: „Bona, to si ti pobrkala. Dubica je bosanska, a kolo je kozaračko!“. Džaba joj bilo. Dolazi bus iz Sarajeva na šajbni velika tabla ko Kamčatka: SARAJEVO – BOSANSKA DUBICA, a ona na razglas: „Na treći peron stigao je autobus Centrotransa iz Sarajeva za KOZARSKU Dubicu.“

Dva puta su me recimo isterali iz autobusa u Doboju. Jednom prilikom na magistrali, otvori majstor vrata i kaže ajde ća brže van dok je crveno, odo ja u Tuzlu. A ti Jimbo, da prostiš, jel. Drugi put kupio ja „direktnu“ kartu za Sarajevo. Kadli opet: „Ajd ti dečqo, dečqo, ajde ti, sad će doć autobus pravi međugradski za Sarajevo, sam ti pričekaj, ode ova starudija u garažu.“ A jest ruku na srce i bila starudija. Lepa Brena – Hajde da se volimo model autobusa. I dobro sad, šta ću jadan sjeo na onu snježinu vani, mamuran nako (ipak sam se vraćao od kuće), hlaće okratke, niske čarape, zebu mi gležnjevi… Neki čiča prodaje neke gluposti ne možeš ga se kotarisat što bi rekli lokalci. Kad odjednom eto autobus! Izlazi Pavle Vuisić Paja, okrene se prema šoferu i kaže: „Pet minuta pauze Miško!“.
Nije na odmet napomenuti da im peć nije radila.

I tako kako bilo da bilo, poželio se ja sad prije nekoliko dana kući. U Slavoniju. I snalažljiv kakav jesam, a šta ću, ogrebem se ja za skoro džabe put do Broda. Kad kažem skoro, onda ne skoro džabe, nego skoro do Broda. A džabe u potpunosti. Uglavnom trznit će me čovjek do Doboja, a onda on ide dalje svojim putem a ja svojim. Može. I sad kako bilo to da bilo kotnam ja do Doboja, dobro došli u Republiku Šumsku, eto me skoro pa kod kuće. A ja kao da sam zaboravio apsolutne sve dogodovštine u Doboju i da je to vertigo u koji kad se upadne nema izlaska. Barem na neko razumno vrijeme.
A možda je to onaj moj blesavi optimizam. “Ma bit će to sve OK, šta sad ima buseva za gore malo malo. To je meni samo se karma slučajno naherila prije. Jedno dvajst puta.” I uglavnom dolazim ja na stanicu, samouvjereno koračajući kao ruski vojnik:
– „Dobar dan! Kada ima autobus za Brod?“
– „Af….“
– „?“
– „A ima nekad… a ne znam… za jedno 4-5 sati…“
– „Pa jel 4 ili 5?“
– „A četir… pet… šta ja znam… budi sretan ako ikako dođe… imo je Slavu!“
– „Ko?“
– „Šofer.“
– „Šta slavu?“
– „A Krsnu Slavu je im’o čovjek…“
– „Ma kakvu krsnu slavu?!“
– „Ah čovjeka, majko mila! Im’o čovjek jučer Krsnu Slavu – sveti Avramije Zatvornik!“
– „Samo malo… šofer je jučer im’o kirvaj, ovaj… slavu, i sad je pitanje dal će on uopće doć.“
– „Jah.“
– „Ma šta jah?!“
– „A jesi bolan ne bio! Pa ko da ne znaš kakve su Slave.“
Prešutio sam mu da nemam pojma kakve su Slave. Jedan jedini put u životu sam bio na Krsnoj Slavi – čini mi se sveti Nikolaj, ali onoga čega se sto posto sjećam je to da je slava bila posna i da se jela neka masna riba i da sam ja ostao gladan. Eto i kakve sam ja sreće. Jednom u životu se zadesim na srpskoj Slavi i to baš na posnoj. Izem ti život.

I sad naravno šta ću nego trk do birtije. To sam skonto u godinama svojih odiseja i ilijada – birtija je uvijek krizni štab. Produktivni plan se jedino može razviti u birtiji ili kafani.
Uglavnom tako upao ja sa svojim bundeswehr rancem u kafanu, osjetim poglede na sebi, krme u Teheranu i ostalo – uglavnom standardno. To je dobro. Bilo bi čudno da je drukčije.
Skinem onaj ranac od tristo kila sa sebe, sjednem u nešto što ću uvjetno nazvati separe kadli evo ti kelnebarice. Propupala ko majski cvet. U proljeće ’82.
– „Zdravo, izvo’lte?“
– „Pivo.“
– „Veliko ili malo pivo?“
– „Veliko.“
– „Domaće ili strano?“
– „Domaće.“
– „Jelen, Nektar, Lav?“
– „Jelen.“
– „Hladno il iz gajbe?“
– „Dem konjak.“ – rekoh joj vidno umoran dok su kraj mene neki grickali koljivo iliti žito. Bio jučer sveti Avramije Zatvornik.

Zavirite malo i na FANFO.ORG, ne grizemo 😉

Onomad kad sam bio kod svog ex-cimera Sihre na jagodama i jambu, reče mi on kako je Herr Goran Milić u svojim putešestvijama po Bosni i Hercegovini dobro ustavovio kako omladina iz RH generalno pojma nema o B&H, svom prvom susjedu iliti komšiji.
Također je rekao da je prilog o ćevapima (jeo ćevape kod Ferhatovića, pih, i još hrabro ustanovio da su to najbolji sarajevski ćevapi – zna se da su najbolji kod Zmaja u Hrasnom, a najbolji baščaršijski kod Mrkve iako bi Sihra kao deklariraniManijak bezrezervno tu titulu dao legendarnoj ćevabdžinici Željo) napravio isto u džabalesku stilu kako bih ja to napravio.
No da se vratim na početak, tj. na činjenicu kako naša omladina generalno nema pojma o Bosni i Hercegovini.
Poradi te činjenice ja sam pozvan na svoju ruku da budem samo proglašeni Goran Milić, pa već godinama i pokušavam ići u tom smjeru. Sigurno imam Milićevski stas, samo mi još fali YuTelova press kartica i bio bi isti Milić.
Doduše Milić za mene nije uzor, ali narod voli tako pa što da se bunim.

Ono što sam htio napisati jest fenomen Kiseljak.
Po čemu je Kiseljak poznat? Poznat je po svojoj geostrateškoj poziciji, u relativnoj blizini grada Sarajeva (40km razdaljine). Najpoznatiji proizvod je svakako mineralna voda Sarajevski Kiseljak koji nosi pridjev sarajevski iz meni nepoznatog razloga. Kiseljak nije u Sarajevu, čak ni administrativno ne pripada pod Sarajevsku županiju. Pretpostavljam da je to marketinški trik. A možda je u pitanju i pravljenje razlike sa Tuzlanskim Kiseljakom (naime, kraj Tuzle također postoji Kiseljak, nikad bio, a ko bi išao u taj Kiseljak pored velebnih obližnjih mjesta – Kalesije i Živinica).
Možda bi se Zelinsko Kiseljo Zelje trebalo tako preimenovati u Zagrebačko Kiselo Zelje. Iz markentiških pobuda. Možda bi i bolje konkurirao Ogulinskom Kiselom Kupusu. Iako mislim da ogulinski kupus nema dostojnog konkurenta.
Eventualno semberijski kupus sa sjevero-istoka Bosne.
Druga najpoznatija stvar su kiseljačke pogačice. To su pogačice punjene kajmakom i baš poput ogulinskog kiselog kupusa nemaju dostojnog konkurenta. Doduše, ne treba zaboraviti ni famozne pogačice iz pekare u Ostrožcu.
Evo još jednog ‘tipa’ za omladinu. Ukoliko putujete recimo na velebni Jadran preko teritorije Bosne i Hercegovine, prije Jablanice (iz smjera sjevera, tj. Sarajeva) stanete u Ostrožcu, na magistrali ima pekara, ne možete je profulat i obavezno pojedite pogačicu-dvije. Taman da vas drži tih nekoliko kilometara do Jablanice gdje ćete stati na najbolju janjetinu na svijetu koja također poput Kiseljaka, kupusa i pogačica nema dostojnog konkurenta.
Ili recimo, šta ja znam, idete iz Ljubuškog u Sarajevo na ekstradicijsko saslušanje u Sud BiH, onda poslije janjetine stanete da zasladite pogačicom.

No da se vratim na velebni grad Kiseljak poslije ovog bloka reklama.
Ono što je također bitna činjenica je to da je Kiseljak, da se tako izrazim, najbliži “hrvatski” grad kraj Sarajeva. Naime u Kiseljaku živi oko, po nekakvim predratnim popisima, nešto više od 50% Hrvata koji su dominantna etnička skupina, pa tako Kiseljak ima jaki pečat, da se tako izrazim – hrvatstva.
Zašto iznosim ovu činjenicu.
Pa upravo iz tog razloga postoji fenomen Kiseljak.
Naime i Zaime, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini postoji izražena homogeniziranost etničkih skupina, što oće reć prevedeno na normalni jezik da se hrvatska mladež, te srpska i bošnjačka omladina ne druži međusobno. Tako kad dođete recimo u Žepče ili Novi Travnik odmah će vam reći koji kafić je “bošnjački” a koji “hrvatski”.
Baš sam nedavno gledao nekog čiču na teveju koji pokazuje u Glamoču koji je kafić hrvatski, koji bošnjački, a koji srpski. Pa pokazivajući tako kaže: “E vi’te, ovdi svira Mišo Kovač, prekoputa Tomislav Ilić, a tamo malo niže Halid Bešlić”.
Opet moram naglasiti da svako pravilo ima iznimku, tako da se ta homogeniziranost ne dolazi do izražaja u nekim većim urbanim središtima, najprije u Tuzli i Sarajevu. Međutim i tu treba spomenuti, na primjeru Sarajeva, da je Sarajevo grad s dominantim bošnjačkim stanovništom, kao i činjenicu da je Sarajevo podijeljen grad između dva entiteta – između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine i da istočni Sarajlije ne izlaze u Slogu (FBiH Sarajevo), ili da federalni Sarajlije ne izlaze u XXL (RS Sarajevo).
E upravo zbog te homogeniziranosti postoji fenomen Kiseljak kojeg ću nadam se ubrzo izložiti ukoliko opet ne odletim u digresiju.
Srednja Bosna je, gledajući po etničkom sastavom, mješana regija s gdje je omjer otprilike pola-pola bošnjačkog i hrvatskog stanovništa. A fenomen Kiseljak je to da vikendom Kiseljak bude prepun hrvatske omladine iz Kiseljaka i ostalih gradova srednje Bosne poput Novog Travnika, Kreševa, Fojnice, Busovače, Viteza, itd.
Kiseljak nije jedini takav grad, čini mi se da je velika koncentracija ‘rvacke omladine i u Vitezu vikendom, ali nisam sto posto siguran.
Ja osobno kada izlazim, kada to fiskalna situacija dozvoljava, izlazim u Sarajevo. Prvi razlog je čisto pragmatične naravi – živim u Sarajevu, pa što bih izlazio negdje 40km odavde. Pa kad se popije sjedneš ko dingospo u taxi i kažeš taxisti: “Care teraj do Grbavice i ne štedi gasa!” Naravno u to spada i činjenica da ja nisam mobilan u smislu osobnog automobila ili recimo oklopnog borbenog vozila.
Drugi razlog leži u tome što sam ja vrlo konzervativan i staromodan čovjek pa tako slušam onu starinjsku glazbu s bubnjevima, pojačalima, distorzijama i ostalim glupostima dok u mjestima poput Kiseljaka apsolutni je zakon ova napredna moderna turbo glazba s orijentalnim stihom. Balkanska MTV kultura, popularno poznata pod imenom turbo-folk.
Treći razlog leži u činjenici da se ja generalno ograđujem od homogeniziranosti i da ne samo da ne volim nacionalna sterivanja u jedan tor, nego mi i nacionalna mješanja, pogotovo po pitanju izlazaka ne predstavljaju problem.

Ipak jučer sam bio u Kiseljaku jer sam dobio izvrsnu priliku da sudjelujem u fenomenu Kiseljak, odnosno saborskim rječnikom rečeno, da se uvjerim u stanje na terenu. Pozvao me jedna od mojih bivši cimera, Ramac Drugi, državni podanik u službi očuvanje krhke Bosne i Hercegovine. Pa on tako kao čovjek od države je mobilan, nema oklopno borbeno vozilo, al ima solidnu Boru. To je onaj Golf s guzicom.
I tako pojavio se on s bocom rakije na vratima i kaže: “Cimeru, ajmo u Kiseljak!”
A ja mu na to kažem: “Kiseljačke djevojčice rumene ko jabučice!”, potegnem rakijcu i sjednem s njim u kola. I krenusmo mi tako put Kiseljaka via Ilidže, željni provoda, a nadali smo se u duhu MTV (ne)kulture da možda se ogrebemo i za snošaj kakav. A znate kako kažu, Nada umire zadnja, a Nada je žena i radi na Stupu kao prostitutka. (Stup – predgrađe Sarajeva).
Čitav noćni život Kiseljaka koncentiran je na Kreševskoj cesti, a to je put koji vodi, pretpostavljam, do Kreševa.
Došavši na tu famoznu Kreševsku cestu moj komentar je bio: “Jel ovo kirvaj?”, jer ovolike gužve sam ja jedino vidio kad je kirvaj pa auti budu naslagani po cesti i po kanalima. Kirvaj – kirvaj, jedino fale licitari.
Kreševska cesta je prepuna kafića – prepunih kafića. Kao što sam nekad gore spomenio – turbo-folk je tu zakon, tako da se Balkanska MTV kultura tu manifestira u svojoj punoj veličini. Žena ko salate, da se ne izrazim vulgarno pa kažem pičke ko salate. To grudi vrište iz dekoltea, kratke mini-suknje, u narodu poznate kao “dopičnjaci”.
Alkohola, piva i svega teče u potocima. Srednjobosanska Sodoma&Gomora.
Ono što je mene začudilo, da se tako izrazim je to da nisam primio niti jedan mrki pogled. Jamačno se pitate, a što bi mene netko mrko gledao. Jamačno se opravdano pitate.
Pa… već sam gore spomenio da sam ja konzervativni mladić stare škole, pa tako je i moj imidž staromodan i konerzvast. Imam kao neku podužu kosu svezanu u rep i nosim one odvratne staromodne vojne jakne u narodu poznate još kao i vijetnamke. Pa tako malo ispdam iz kanona imidža, ili još bolje rečeno dress-coda turbo kulture.
U nekoliko navrata, nevoljko to moram priznati, u alkoholnim eskapadama znao sam završiti na turbo mjestima gdje sam bio uvijek u centru pažnje, kao krme u Teheranu. Međutim u Kiseljaku sam bio, kao krme u Beravcima. Normalna stvar.

U Kiseljaku smo bili čitavu noć i kada smo došli u Sarajevo već je zora dobrano rudila, Božmeprosti, tad pošten svit ustaje, a kući se vraćaju taksisti i žene sumnjiva morala.
I što reći na kraju. Ono što je mene iznenadilo a to je količina omladine odnosno mladeži koja se sjati subotom u Kiseljak. Kod nas u kozmopolitanskom Slavonskom Brodu najveći udari budu kada se studentska stoka vrati za Božić/Uskrs i opet ne bude toliko milijunsko mnoštovo kao u Kiseljaku. Ovdje ljudi ko u Kineziji kad se druže poslije izbora.
Druga stvar – pošto nisam pobornik Balkanske MTV nazovimo je kulture – to nije moj štih. Opet ko voli – bujrum i svakako je nešto što treba vidjeti.
Osim mamurluka, postoji još jedna, gora stvar – cijelo vrijeme mi je ona stvar od Mile Kitića u glavi:
Šankeru noćas budi drug/cijele noći piće toči i tako u krug/ Šankeru prijatelju moj/ ako je zaboravim,bit ću dužnik tvoooooooooooooooj
Najjači mi je dio u toj “pjesmi” stih: ide negdje sa ekipom, brže bolje mojim džipom
Odakle mi džip, jadan ne bio?! I onda kažu: “Diraju me narodnjaci, nađem se u njima…” Ma odakle ti džip, pitam te ja, jadan ne bio?!
Toma Zdravković je one and only. Kafana je moja sudbina, Tužno leto, Ej Branka, Branka… to su bile pjesme.
Danas je samo nalij se džina, vozi džipa i reži vene.
Zato sam ja nazadan i konervast, a ne progresivan.

Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak.

Post scriptum kao dodatak na sve gore – ova priča će dobti svoj nastavak, kako je dogovoreno s mojim ex-cimerom nakon osamdesettreće pive u Kiseljaku, i to u formi – Fenomen Pale.
Pa da vidimo kako braća Srbi derneče.
Šankeru…

Za koliko se može prijeći 230 km?
4 sata? Možda 3? Modernim autocestama za ispod 2?
Pa… kako kome, ali ja se moram pohvaliti da mi je jučer, 2. siječnja nove 2009., dakle u 21. stoljeću u Europi trebalo ni više ni manje nego 10 punih sati!
10 sati za put od Sarajeva do Slavonskog Broda. A moram reći da mi je jednom trebalo isto toliko vremena za put od Zagreba do Washingtona D.C-a. Onog Zagreba u Hrvatskoj do onog Washingtona u Ameriki, tamo gdje će Obama živjet.
10 sati. Što bi reklo da smo se ja i moj drugar nedorečeni kretali prosječnom brzinom od 23 kilometara na sat. Da smo se vozili mopedom u rikverc brže bi došli. Da smo splavarili od vrela Bosne do ušća Bosne u rijeku Savu na komadu masnog burečkog papira brže bi dosplavarili.

A što ja ne bih opričao kako je to sve zapravo bilo…
Dakle, 2. siječanjsko jutro u Sarajevu, vani fino zapo snijeg do dupeta, minusa dovoljno da nije prohladno, vrijeme sunčano i bez ikakvih, fala Bogu, oborina.
Trebao bih pripomenuti vjerojatno da smo drug nedorečeni i ja spletom okolnosti završili na proslavi nove godine u Sarajevu koja je protekla jako odlično usprkos mom inače krajnjem negodovanju glede proslave tog poganskog praznika.
Prijevoz koji nas je doveo u Sarajevo, nećemo imenovati tko je reći ćemo samo da je doktor veterine i moj bivši cimer i buduće lice naslovnice novog izdanja Murphyevih zakona trebao nas je vratiti nazad u našu prelijepu Slavoniju. Međutim pod još nerazjašnjenim okolnostima dotični doktor je parkirao automobil u jednom pitoresknom planinskom selu u Sarajevskoj županiji na malo takoreć neortodoksan način. Na krov.
Ide lola i vozi renola.
Tako da nas je takav rasplet situacije prinudio da se pouzdamo u javni prijevoz na putu do Slavonskog Broda čime se vraćamo na lijepo drugosiječanjsko jutro.
Drugi siječanj je inače u Bosni uz prvi siječanj neradni dan tako da su ulice bile prazne jer su ljudi mamurali od raznih after-partya koji će sad potrajati tamo nekad do korizme odnosno ramazana. Samo što će većina dana ipak biti radni.
I uputismo se tako moj drug i ja ka autobusnom kolodvoru u nadi da sjednemo u autobus i za 3 sata pijemo kavu na brodskom korzu. Kako smo većinu novca popili i ostavili taksistima (drug nedorečeni je ipak bio najbolji… on je plaćao u kunama uporno i taksistima i ugostiteljima na što je jedan taksist sarkastično pitao dal će to Sarajevo bit uskoro Hrvatska) morali smo dići love za kartu na bankomatu.
Ali 2.1. u Bosni i Hercegovini ne radi nitko pa čak ni bankomati. Tražeći bankomati koji nije «nažalost trenutno izvan funkcije», propustili smo autobus za Slavonski Brod.

Srećom pa u podne postoji autobus za Bosanski Brod (koji je, srećom, udaljen samo 2km od Slavonskog Broda).
Na novogodišnjoj proslavi sam konstatirao kako cijela atmosfera ima nekakvu nadrealnu notu kao da smo u Kusturicinom filmu. Jer bilo je tu nevjerojatna količina rakije, Titovih slika i jugoslavenskih trobojki, igralo se kolo, harmonika je treštala, samo je nedostajalo da uleti prasad u restoran, a da se sa stropa naglavačke spuste cigani trubači koji će svirati Ševu.
Po tipičnom novogodišnjem poganskom praznovjerju kažu da će ti godina biti onakva kako je započneš… iako sam ne vjerujem u taj BS moram priznati da se stvar kretala u tom smjeru, odnosno da će cijelo vrijeme dan više ili manje imati pečat Kusturicinog filma.
Ka-la-šnji-kov!
I sam taj autobus je najčešće Kusturicin teatar balkanskog apsurda, nekakva mješavina Šijanovog busa firme Krstić, zatim autobusa Lepe Brene iz «Hajde da se volimo part. 1» s Kusturicinim likovima. Bivši borci, veterani, nadriliječnici, četnici, partizani, špijuni, travari, čudotvorci, lažni Mesije… ma, pun paket.

I već sam se ja psihički pripremio na susret s cijelom svitom likova u autobusu a i na to da će autobus vjerojatno kliziti po cesti zbog snijega i guma koje su promijenjene zadnji put ’89. u proljeće. Hej, pa ove godine te gume će proslaviti 20. rođendan!
– «Dobar dan, dvije karte za Bosanski Brod molim vas.» – rekao sam teti na šalteru. Teta na šalteru kao i gotovo svi uposlenici Centrotransa na autobusnom kolodvoru u Sarajevu pak spadaju u grupu likova kao da su ispali iz pera pokojnog Ephraima Kishona.
– «Autobus nikad nije došao u Sarajevo.» – reče teta
– «A trebao je doći jutros u 10.15 iz Bosanskog Broda i vratit se nazad u 12.15?»
– «Da, al nikad nije došao. Evo sad je pola 12, busa nema.»
– «Fala ljepa.»
2. siječnja u Sarajevu ne rade bankomati ni kooperacija Centrotrans-Bosnaexpress na liniji Sarajevo – Bos. Brod.

Kasnije će nekad na kraju ovog našeg road tripa po Bosni, i to dosta kasnije gotovo na samom kraju drug nedorečeni reći kako barem sa mnom nije dosadno putovati, da se od toga može napisati uglavnom uvijek dobar putopis. A što jest jest, ljetos smo lutali vrletima Bosne do Splita i nazad, kao srednjoškolci smo lutali raznoraznim linijama do Zagreba itd. I to valjda po onom receptu – «kad se dva zlatoroga sretnu zazivaju trećeg», samo u našem slučaju – «kad se Jimbo i nedorečeni sretnu zazivaju belaj».

Bitno je da je moving i u maniri svi partijanera predložio sam da mi krenemo dalje na bogati sjever pa nek nam je Bog na pomoći.
I tako je bilo.
Nismo se ni okrenuli a već smo sjedili u otpisanom mađarskom vagonu lokalnog vlaka Sarajevo – Zenica na putu prema krajnjem odredištu.
Nije trebalo ni sumnjati u to da će se u priču ubaciti kozmički Kusturica koji će tako fino režirati sudbinu.
Mađarski otpisani vagon bez kupea bio je gotovo pun i apsolutno su svi, ali svi pušili i zadimili tako da je atmosfera bilo kao u 2 ujtro u folkoteci ili barem diskoteci.
A bila je tu cijela suita likova, mladi automehaničar bez prednjih zubi, lokalni hillbiliji spaljeni od loše šljivove rakije, šibicari, prosjaci ali ipak najviše pažnje nam je privukla skupina hrvatskih aktivista. Da su hrvatski to sam ja dešifrirao po naglasku, iz Zagreba nisu, nisu ni iz Osijeka, Dalmoši definitivno nisu… možda Riječani, Karlovac ili tako nešto… Nije ni bitno na kraju krajeva. A to da su aktivisti je dešifrirao nedorečeni temeljem njihovog izgleda. Kasnije će to biti vidljivo i iz njihove kvaziintelektualne priče.
Zaboravih reći, ta grupa se sastojala od dvije djevojka (kaže nedoređeni – od zla gore, ja nisam vidio, leđima im bijah okrenut) i jednog gejpedera. Gejpeder je pričao kao gejpeder a i jedna djevojka mu je morala otvoriti prozor pošto on nije mogao. Teški su prozori u vlaku.
Hrvatski aktivisti koji su 2.1. krenuli put Visokog iz Sarajeva da gledaju piramide, osim što očigledno nisu normalni, su raspravljali kako jedino mi pogani Hrvati Nizozemsku zovemo tako, odnosno «niska zemlja» dok ostatak normalnog neoliberalnog i oslobođenog svijeta nisku zemlju ne zove niska nego Holland ili Netherland.
Nether land inače znači, pazite sad ovo – niska zemlja! Iako dosta ljudi u svijetu misli da je i za Hol Land ista stvar, ipak je tu nešto drugo po srijedi.
Talijani za Nizozemsku kažu Paesi Bassi a vi pretpostavite što to znači.
Poslije rasprave su se slikali za profil slike na facebooku.
Bosna je sve samo nije niska zemlja, vlak je veselo grabio uz korito rijeke Bosne. Idiličnu atmosferu zadimljene folkoteke na šinama prekidao je kondukter s cigaretom u ustima koji je proizvoljno naplaćivao karte bez izdavanja iste i to otprilike u granicama od 1 – 2 konvertibilne marke spremajući plijen u svoj džep a ne službenu konduktersku pederušu.
Sigurno mogu tvrditi da su u našem vagonu pravu kartu platili aktivisti i nas dvojica čime je naš vagon napunio budžet ŽFBiH za sigurno čitavih 15KM.

Zenicom mrzim svaki kamen tvoj, zbog tebe ja mrzim život svoj.
Došavši u Zenicu uputismo se odmah u traženje linije za daljnji prodor na sjever. Vlakovi kao da su umrli kao i ideja o omladinskim brigadama tako da smo potražili možebitni spas u autobusnom prijevozu.
Kako živimo u 21. stoljeću, vremenu kada komunikacije nisu najbolje riješene (kako pokazuje i ova priča) objasnio sam gospođi na šalteru da autobus za Bosanski Brod nikad nije došao u Sarajevo tako da zna pošto ipak tu radi.
Rekla nam je da ima bus za nekih 2 i pol sata za Tuzlu koji staje u Doboju što je predstavljalo našu iduću vezu za bogati sjever.
Spletom okolnosti moglo bi se reći da smo putovali u etapama od 77km, jer Sarajevo – Zenica je 77km, a Zenica – Doboj isto toliko. U metar.

Ovo me podsjetilo na vic kad su mumije izašle iz piramide u Visoko pa u čudu pitale: “Jel to vrijeme išlo unaprijed ili unazad?”

Dva i pol sata odlučili smo utući u gradu Zenici odnosno u zeničkoj čaršiji. Nakon određenog lutanja našli smo se u jednom kafiću. Kozmički Kusturica se opet pojavio sa svojim scenarijem. Dva stola pokraj nas sjedilo je 5-6 ljudi, srednjih godina, viših-srednjih godina takoreć. Jeli su ogromnu platu s ćevapima i pili margarite.
Moram bit iskren pa sam tek tada i prvi put vidio čašu za margaritu, ali nikad nisam čuo za kombinaciju margarite i ćevapi. E, to je zenički jet-set!
Kasnije smo u čaršiji pojeli anemični burek, prvu stvar koja je ušla u recesiju u 2009. Bio je vrlo zanimljiv, burek nako, zvrk gotovo pa klasične veličine samo težine otprilike 20% normalnog zvrka, jufka tako moderno razvijena da se kroz nju vidi kao kroz pleksiglas a mesa nešto manje nego u vegetarijanskom meniju.

 

Grad Zenica inače ima vrlo zanimljivu strukturu, leži na rijeci Bosni koja zavija više nego vuk u ponoć tako da smo moj drug nedorečeni i ja prešli rijeku otprilike 6 puta i napravili barem 6 kilometara nepotrebnog puta što je umalo rezultiralo našim kašnjenjem na autobus.
Na autobusnoj stanici-kolodvoru u čekaonici je spavao pas, neki cigo je paćeničkim braco glasom fehtao kovanice, drugi zajebaniji je prodavao ukradeni Levisov kožni novčanik. Na novčaniku toliko kože da bi ga i prijatelj životinja nosio. Treći neki lik je gađao čikovima psa koji je spavao. Pas se nije obazirao pa mu je ovaj pokušao objasniti (psu) da mu je čik pod rebrima na što je pas samo lijeno odmahnuo nogom.
Osvrtao sam se gledajući kada će kozmički Kusturica još ubaciti trubače i krmače u naletu.
Čekajući trubače, gospođa na šalteru nam je rekla da se famozni bus za Bosanski Brod ipak pojavio u Zenici te nas je optužila za dezinformiranje i kontrarevolucionarnu aktivnost. U bijegu pred prijekim narodnim sudom uskočili smo u autobus Transturista Tuzla.

Šofer je na semaforu gdje famozni koridor Beograd – Banja Luka ili Beograd – Knin prekida cestu M-17 otvorio stražnja vrata od autobusa i bukvalno nas istjerao na magistralu.
Doboj… nešto kao kod nas Vinkovci, željezničko čvorište, samo ponešto veći od Vinkovaca, ako ne veći grad i od Broda. Ili tu negdje.
Uputili smo se na stanicu gdje je bila ona ista žena koja je mene prije jedno godinu-dvije optužila za rušenje srpstva kada sam pitao kada ima bus za Bosanski Brod. Poučen starim iskustvom pitao sam kada ima bus za Brod. Bez ikakvih prefiksa.
Rekla nam je da nema do kasno navečer ništa.
Stoga smo odlučili da ćemo na bus za Derventu koji je kretao za otprilike sat vremena.
Pa od Dervente dalje na bogati i hladni sjever.
Kada smo htjeli kupiti karte, teta čuvarica srpstva nam je prodala samo kupone za ulazak na peron jer kaže: «Sarajlije (centrotrans, op.a.) neće da primaju naše karte»
Na pitanje što je s busom za Bosanski Brod iz Sarajeva, odgovorila nam je da nije viđen u Doboju. Fantomski bus je zasad viđen samo u Zenici.
Autobus je kasnio, pao je već debeli mrak a i temperatura je poprilično pala.
Nisam nikad čitao Murphyeve zakone, ali me zanima dali su ovakve situacije definirane jasno. Recimo da ovakav niz pehova i putešestvija se mora događati zimi, neradnim danom, kada je snijeg do dupeta.
Zašto nikad se ovo ne može dogoditi na lijepi svibanjski dan kada stvarno nije problem čekati autobuse i šetati po gradovima?
Autobus je kasnio ni 45 minuta. Sarajevo – Bosanska Dubica pisalo je na šajbi, a teta čuvarica je rekla na razglas: «Na 2 peronu je autobus Sarajevo – Kozarska Dubica, preko…»
Šofer je izašao iz autobusa, pogledao u nas pola tuceta jadnika koji smo izmrzli čekajući ga i pitao: «Jel imate karte?»
«Nemamo!» – odgovorismo unisono.

Ušli smo u autobus, šofer nas je pokrenuo, a kondukter je pitao: – «Nisu vam htjeli prodati karte?»
– «Nisu!» – opet odgovorismo unisono, a nedorečeni se još ubaci pa reče:
– «I teta je bila bezobrazna!» – zapravo i nije, al eto, pa sam onda i ja dodao:
– «I gradove nam je prekrstila! Dubicu iz bosanske u kozarsku, a Brod iz bosanskog u srpski!» – to je bila istina.
Kondukter nam je objašnjavao da oni primaju karte iz Doboja, pa da mu nije jasno čemu zbrka.
Pitali smo i njega znali što je s busom za Bos. Brod, nije znao al su nam putnici koji su sjedili ispred nas rekli da taj bus nikad nije došao u Sarajevo.
Fantomski autobus je dakle viđen samo u Zenici.

 U Derventi su nam rekli da bus za Brod imamo tek nekad poslije 21h što je zapravo isti onaj koji smo mogli čekati u Doboju.
Na Trgu Pravoslavlja, tamo preko puta hrama sv. Save u pekari gdje je ljetos bilo sjedište srpske radikalne stranke dr. Vojislav Šešelj (ovo sve što sam napisao je apsolutna istina i nije sarkastično preuveličavanje) pojeli smo nekakve pice na komade.
Agoniju višesatnog putovanja završio je spas iz Slavonskog Broda, veliki i nezaboravni Babihno koji je doplovio sa svojim autom po nas i vratio nas relativno zdrave i u jednom komadu kući u Brod.

21. stoljeće.
230 km.
10 sati.
Bosna i Hercegovina.

Sretno vam novo ljeto, dve iljade i deveto!
A ja ću, izgleda, morati naučiti živjeti 2009. u Kusturicinom filmu.
Ka-la-šnji-kov!

Obožavam ekskurzije.
A da bi ekskurzija bila potpuna, barem kad se radi o ekskurzijama po putešetvijama Bosne i Hercegovine, onda je potpuni uspjeh ako je autobus onaj Mercedes iz Breninog filma “Hajde da se volimo”, jer je tu avantura zagarantirana.
Tako se putnici na stražnjim sjedalima guše u smradu paljevine nekog vitalnog dijela motora dok se autobus muči penjući se po bosanskim planinama.
S takvim autobusom, svako putovanje je avantura u stilu “Tko to tamo peva”.

Uspio sam se privaliti na ekskuriju studentskog doma čiji sam ja bio stanar svojevremeno, tako da ću vas nakon dugo vremena počastiti još jednim putopisom kroz BiH.

JAJCE

Jajce je grad u i središte istoimene općine u srednjoj Bosni, Bosna i Hercegovina, na ušću rijeke Plive u Vrbas.
Najutvrđeniji bosanski srednjovjekovni grad koji je osnovao bosanki velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić.
Ime Jajca veže se za tvrđavu “Campo di ovo” (‘tvrđava jaje’) u neposrednoj blizini Napulja, za koju se pretpostavlja da je imala utjecaj na Hrvoja Vukčića Hrvatinića koji je bio napuljski vazal.
Druge teorije o podrijetlu imena vežu se za to da se u vezivni materijal koji se koristio za gradske zidine stavljalo jaje da bi taj materijal bio čvršći.
Kako bilo da bilo, Jajce je također i jako bitan grad za povijest moderne BiH, kao i svih zemalja ex-SFRJ.
Upravo je u Jajcu utemeljena Titova Jugoslavija s ovakvima granicama koje su države nasljedile do dana današnjeg, a time i naša draga RH.
Kako je svaka republika dala grad s prefiksom “Titov” (Titograd, Titova Korenica, Titovo Užice…) tako je i Jajce zbog svoje iznimne važnosti za povijest umalo postalo – Titovo Jajce.

Putokaz znamenitosti u starom gradu Jajce

Drug Tito je stvarno volio špilje

Njemci su svojevremeno nanjušili da se u Jajcu događa nešto važno pa su izvršili temeljito bombardiranje grada, međutim snalažljivi Joki Broki je uteko u katakombe Jajačkog starog grada.

Unutrašnjost kripte

Kripta je inače sva isklesana u kamenu, odnosno stijeni, kao i ovaj križ

Ostatci srednjovjekovne crkve sv. Marije i zvonik sv. Luke

Kraljevski ulaz s kraljevskim grbom u utvrdu. Kraljevski ulaz je pred dolaskom Osmanlija zatrpan, da bi se potom koristio samo jedan ulaz u tvrđavu.

Pogled na downtown Jajce s tvrđave.

Zidine tvrđave.

Najbolje ime za band… ever!

Crkva Blažene Djevice Marije.

U crkvi BDM čuva se kostur poslijednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića.

Slapovi Plive, gdje se Pliva uljeva u Vrbas.
Jajce je svojstveno po tome što je to, navodno, jedini grad na svijetu koji u centru grada ima slapove.

Upravo u ovoj zgradi 29.11.1943 stvorena je SFRJ (odnosno FNRJ) i granice zemalja proizišlih iz SFRJ kakve ih danas znamo. 

Mlinovi na Plivskim jezerima (neposredna blizina Jajca)

Veliko Plivsko jezero.

PODMILAĆJE
(nešto sjevernije od Jajca – svetiše sv. Ive)

Ova crkva je prva zidana srednjovjekovna crkva u Bosni i Hercegovini (14. stoljeće).

Podmilaćje je svetitše u neposrednoj blizini Jajca koji svake godine na dan sv. Ive (23.-24. lipanj) okuplja nevjerovatan broj hodočasnika (ove godine se očekuje brojka od preko 100.000).
Svetiše je poznato po tome što okuplja veliki broj vjernika, osim iz BiH i RH, i iz ostalih zemalja, poglavito Mađarske, Njemačke, Češke, Slovačke…
Osim hodočasnika, u Podmilaćje dolazi i veliki broj nekatolika i nekršćana koji se mole sv. Ivi koji poglavito pomaže psihičke i fizičke probleme.
Crkva iz 14. stoljeća, koja je prije rata služila kao pomoćna kapela je zajedno s velikom crkvom koje sada nema bila razrušena od strane srpske vojske s nevjerovatnom količinom eksploziva čime je svetište sravnjeno sa zemljom.
Crkva je rekonstruirana poslije rata i izgrađana na isti onaj način kako je bila napravljena i u 14. stoljeću.

Izgradnja nove crkve i kongersne dvorane.

Ajmo klasičari!
Tko može prevest što piše bez otvaranja Biblije?

RAMA-ŠĆIT

O Rami sam pisao već u nekoliko navrata, pošto bi se moglo reći da mi je to drugi dom u BiH pošto mi je cimer iz tog kraja.
Šćit je mali poluotok na obalama Ramskog jezera gdje se nalazi franjevački samostan s crkvom.

Danas, odnosno sad već jučer, bila je 65. godišnjica obilježavanja bitke na Neretvi (koja se odigrala 30km južnije u Jablanici). Upravo u ovoj zgradi su partizani na čelu s Jokijem Brokijem napravili plan bitke, a ako ste kojim slučajem gledali film “Bitka na Neretvi”, onda se i sjećate kadrova iz ove zgradove.

Muzej ima vrlo zanimljvu postavku, u podrumu i prizemlju su eksponati s prikazom života u Rami (gore vidite ovog posrnulog čiču koji peče rakiju), a drugom katu su eksponati tradicionalnih tkanina, i na zadnjoj, trećoj etaži su eksponati flore i faune specifičnih za ramski kraj.
Ipak, eksponati koji su me najviše, prvo začudili, pa onda fascinirali su ovo…:

Ovo su sve, naime… upaljači! Ovo je definitivino najveća i najluđa kolekcija upaljača koju sam ja ikada vidio u životu!
Žao mi je što sam gvardijana zaboravio priupitati da mi kaže nešto o ovoj postavi. Ali defintivno sam ostao fasciniran količinom i vrstom upaljača.

Tradicionalni čovjek iz Rame se sprema na počinak…

Među velikom količinoma prepariranih životinja ramskog kraja, najviše me je privukao ovaj lovac koji sjedi kraj vjeverice koja je obučena, ako malo bolje pogledate… u lovački outfit (?!).

Crkva i kuća mira

Diva Grabovčeva koja je upravo iz ovog kraja.

Ramski križ

I posljednji pogled na Šćit…

Ti češ s njime da ideš na Jahorinu,
Tamo je lijepo i zdravo, štaviše.
A ja ću ostati u prljavom gradu
I ustima hvatati kapi kiše
Zabranjeno Pušenje: “Kažu mi da novog frajera imaš”, album: Dok čekaš sabah sa šejtanom (ploča 2), Jugoton 1985

Mislim da sam danas tek prokontao gore naveden stihove, iako sam već bio jednom na Jahorini (vidi ovdje)
Krenušmo iz nedjeljnim jutarnjim suncem okupanog Sarajeva ka Jahorini, olimpijskom centru udaljenim nešto manje od 30 kilometara od Sarajeva.
Dolazak na Pale je značio ulazak u nekakvu mitsku maglu i snijega u tragovima.
Penjanje pak na sami olimpijski center je bio zanimljiv, zato što smo u jednom trenutku kroz gustu debelu maglu penetrirali u turbo sunačnu snježnu šumu gdje se količina snijega proporcionalno povećala s visinom tako da je to na samom kraju uzraslo u borbu između mene, volana, auta, ljetnih guma i debele snježine.

Bilo mi je žao kad smo se dopeljali dogore i gledali na maglu koja je prekrila dolinu podno romanijskih planina.
Žao mi je što inače nemam auto i ne mogu češće ovako pobjeći iz prljavog grada.
Onda mi je bilo žao kad sam gledao juniore naše ski reprezentacije (Hrvatske, jel.) kako treneiraju i kasnije kad je neki skijaš proletio kraj mene jerbo nemam ski opremu a ni vještinu.
Nedorečeni (jedna od gostiju iz Zagreba) je obečao da će kod patera familiasa lobirati za kola, ski opremu pa da se jedan vikend idemo razbijat.

Ove gore slike je slikao Nedorečeni koji mi je dao dopuštenje za kačenje slika na blog unutar CC licence koju obojica imamo na blogu (što god i kako god to značilo…)
Ostale slike su moje.

Meni su ove kućice planinske zakon.
Moram zaradit pare i kupit si vikendicu na Jahorini.

Nidžo je našao zanimljivu razglednicu na stolu gdje su sjedili spasioci iz gorske službe spašavanja.
Reći ću svom prijatelju s Kosova da mi ponese onu bijelu albansku kapicu, pa ću to obuć kad budem pravio svoj prvi spust. To će mi pomoć da ekstra pazim da se ne razbijem.

Ne znam čija je bila ideja da se skinemo u kratke rukave na minusu.
Al znam da izgledamo kao i ta ideja.
Idiotično.

Nidžo i ja ispred našeg rentanog autića, zadnji pozdrav prije vraćanja…

I eto nas nazad u prljavom gradu
Da hvatamo kapi kiše.

Oduvijek sam imao želju da si kupim fes. I nađoh na Baščaršiji fes, međutim cijena od 50 maraka konvertibilnih potisnula je tu želju na kraj spiska sa željama.
I danas tako pričam s kolegom, više se ni sjećam o čemu smo pričali, vrlo vjerovatno ničem bitnom po starom dobrom običaju kada on meni kaže kako je njegov brat u Visokom, faraonskoj prijestolnici B&H kupio fes za nešto ništa novaca.
Srećom da je još bilo relativno jutro, pa ja dadnoh još genijalni prijedlog da odemo u Visoko kupit fes.

Stara bosanska poslovica kaže: “Ne pjevaj u Sarajevu, ne pametuj u Travniku i ne trguj u Visokom.”
Nikad mi nije bilo jasno zašto ne bi trebalo pjevati u Sarajevo, jasno mi je pak zašto ne treba pametovati u Travniku, a u Visokom nisam nikad imao namjeru trgovati.
Visoko je grad koji se nalazi nešto sjevernije od Sarajeva, a poznat je u novije vrijeme po poznatim visočkim piramidama.
Naime, ne kaže se džaba da se ne trguje u Visokom. Kako je to sjecište bitnih puteva, a uz to i grad s dugom kožarskom tradicijom, Visoko je oduvijek bilo mjesto trgovine. Međutim zadnjim ovim zbivanjima na Balkanu, ratovima i tako to jel, Visoko je izgubilo svoju ulogu koju su sad preuzeli neki drugi gradovi (Vitez, Arizona-Brčko…).
I sad kako je Visoko postalo ništa na karti Bosne, javila se naravno potreba da se Visoko vrati na kartu Bosne pošto-poto. I onda se pojavio nekakav bosanski dijasporac s puno love koji se oblači kao Indiana Jonesa i koji je servirao vrlo blesavu priču o postojanju piramida u Visokom.
Samo proglašeni znanstvenik Semir Osmanagić je proglasio brdo pokraj Visokog – piramidom!
Nažalost nisam danas uslikao tu “piramidu” pošto je već bio mrak i ne bi se ništa vidjelo, ali koga zanima neka slobodno prosurfa po strancima piramide sunca.
Ruku na srce to brdo, koje fakat ima piramidalni oblik, ne razlikuje se od stotina takvih brda kojih ima… pa ne mogu reći u Slavoniji, jerbo kod nas u Slavoniji ima malo brda, ali eto recimo dolje u Dalmaciji, Zagori ili gdje već ima brda…
Međutim da su Visočani uspjeli okreniti tu kvaziznanstvenu pizdariju sebi na ruku tako da možete pojest ćevape kod faraona, popit kavu u “Huaca del Solis” i tako dalje….
Jebeš zemlju koja piramidu nema.

Nego da se ja vratim na svoj fesić crven. Uglavnom podno piramide bosanske, u čaršiji bosanskog Gizeha kupih si fesić za nešto ništa novaca.
Jako sam zadovoljan unatoč činjenici da mi je fesić crven premal, međutim ionako ga nisam mislio nositi. Jedna želja na listi manje.
Fes je inače pokrivalo, kapa takoreć, koja je specifična za Otomansku imperiju a inače je vjerovali ili ne grčkog porijekla. U 19. stoljeću fermanom sultana Mahmuda II fes je uveden kao službeni dio uniforme carskih službenika, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
Zanimljivo je da je fes kasnije, za vrijeme Ataturka zabranjen u Turskoj, tako da je stanovništvo fesove zamjenilo za europske šešire.
Danas ako biste se prošetali Istanbulom i ako bi ste vidjeli da netko nosi na glavi fes, sa sigurnošću bi ste mogli utvrditi da on nije Turčin, nego stranac jer od vremena Ataturka Turci nikako ne nose fesove.
Fes je u Bosni postao popularan kod stanovništva, bez obzira na nacionalnu/vjersku pripadnost i tako je ušao u narodnu nošnju u nekim krajevima.

I prije nego si krenuo znao si da će to bit post, je li? Zajebato je kad te primi to sumanuto fotkanje. Kao, nikad se ne zna, možda bude dobra priča. Al bratemili, svaka druga – naslovnica. (Athena Air 15.07.2007. 20:19)

Da, čim odem negdje i ponesem fotoaparat jednostavno znam da će to osvanit na blogu 🙂

Wikipedija je zakon. Ukucao sam Derventa da se malo inforimiram o gradu koji je tema današnjeg posta, pošto sam skontao da pišem i donosim sličice svakakvih gradova a da o njima ne dajem nikakve opće informacije.
Odlučio sam da i dalje nastavim tako – ja ću donosti informacije koje ja znam i moja neka razmišljanja o gradu koja su meni pala napamet dok sam tamo boravio.
Ipak osnovno nešto, Derventa grad u Bosni i Hercegovini, nekih 20ak kilometara od Slavonskog Broda na cesti Bosanski Brod – Doboj pa i dalje dokle ta cesta ide.
I to je uglavnom to.
Ali! Na wikipediji sam pročitao tamo u sekciji “Poznate osobe” (to kao ima za svaki grad) da je iz Dervente, tan-tan-tan-tan: Mile Kitić!
I sad je odlična prilika da ispričam jedan vic, odnosno pitalicu!

Dakelm, idu Sejo Pitić i Mile Kitić ulicom.
Sejo Pitić nosi pitu.
Mile Kitić nosi ….?
(točan odgovor na kraju posta)

Zaputišmo se tako mi vruće poslijepodnevne nedjelje (Krešo, Doc., Docova bolja polovica i Jimbolimbo vaš jedini) put Dervente da učinimo našem veterinaru i drugu Dr. Gaduri, zvanom još i Doc. Gadura uslugu prijevoza njegove bolje polovice do Dervente gdje je dotična gospođica dalje uhvatila bus put Sarajeva.

Derventa, grad veleban kakav je sa gustom mrežom prometnica, ulica, sokaka, mahala, trgova, promenada i ostalog odmah nas je zatekao svojom kompleksnom mrežom već gore spomenutih javnih površina.
Izgubišmo se mi tako u Derventi i onda ja onakav kakav jesam, visok, lep&plav, uz sve to nadasve šarmantan kroz prozor Krešinog auta upitam neku gospođu za smjernice put kolodvora.
– Izvinite – prebacujem sa slavonskog na bosanski način komunikacije – kako do autobuske?

– A. Idite odma ovdje… e… – pokazuje lijevom rukom – idite ovdje… lijevo? Jel to lijevo? – pokazuje i dalje lijevom rukom

– Jest gospođo to je lijevo, hvala.
I nađosmo nekako autobusni kolodvor oliti autobusku stanicu po lokalni.

Čika konobar u autobusnoj birtiji je bio krajnje ljubazan. Tipični stereotipni ugostitelj sa kravatom koji gleda da na svaki način udovolji gostu.
Donio on kavu, ja odmah onako demonstrativno odbacio one šećer-horoskope koji su bili na tanjuriću, otvorih svoju pederešu i izvučem natren i kapnem jednu onu tableticu u kavu, a on ni pet ni šest:
– “O… trebali ste reći… imam i ja svoj da vam donesem!”
Nosim natren sa sobom uvijek pošto gdje god da dođem i zamolim da mi donesu natren konobari okreću očima ko da sam im majku opsovao i u 70% slučajeva uopće ne donesu.
Doduše jučer je bila dobra fora u Brodu u jednom bircu u kojem sam u zadnje vrijeme često prisutan, da mi je konobarica donijela kavu bez šećera u tanjuriću, a kava je bila zaslađena, daklem stavila mi je tableticu natrena kad je natočila kavu.
Respect!

Isprativši Docovu bolju polovicu, uputili smo se u centar grada, čaršiju ili kako god da vidimo malo tu Derventu.
Krenili smo se penjat tako nekom ulicom koja bi mogla biti glavna, ali nismo znali gdje ona vodi.
Doc je tada upitao neke djevojke koje su nam išle u susret:
– Oprostite, gdje je ovdje centar?
– Samo ravno.
– Jel ima gore nekakav trg ili nešto?
– Da, da… ima spomenik!
Doc i ja se instantly pogledašmo i gotovo u isti glas rekošmo:
– Baš me zanima kakav je spomenik!

Kao što je i sa ove slike vidljivo, ovdje ima i ruševina još uvijek na putu do famoznog centra.

Na putu do famoznog trga, ovo je bio prvi znak, onoga što sam ja okarakterizirao kao: “previše srpstva u Derventi”.
A u izlogu svetosavske omladinske te zajednice:

Maketa pravoslavne crkve koja se izgrađuje na sredini trga.
Ako bolje pogledate vidjet ćete i moj odraz u ogledalu.

To je daklem real McCoy, ovo je prava crkva koja je u izgradnji.
U samom centru trga, odnosno eto možemo reći da je u samom kružnom toku pošto je trg tako nekako koncipiran.

Na trgu je i ostatak robne kuće iz socijalizma koja je u vihoru rata očigledno izgorila.

Ovaj plakat mi je zapeo za oko na zidu izgorene robne kuće.
To je plakat za obljetnicu 15 godina proboja koridora.
Naime 1992. Srbi su bili u situaciji kada su im Banja Luka i SAO Krajina bile odvojene od Srbije odnosno od Beograda. Jedini koridor koji bi im to spajao bio je – Bosanska Posavina. Međutim tada su se u Bosanskoj Posavini nalazile snage, najviše, Hrvatske Vojske, te ostalih snaga poput HOS-a i HVO-a. Uglavnom dosta politike je u cijelu tu priču uvučeno, u koju ja ne bih ulazio pošto se dan-danas o tome ne zna dovoljno, dogodilo se to da se HV povukao iz Posavine nakon borbi s Vojskom Republike Srpske i da je kontrolu nad Posavinom preuzela VRS (sem nekih krajeva poput Orašja).
Rezultat? Koridor je spojen, a sa područja Bosanske Posavine je postalo etnički čisto pošto su protjerani Bošnjaci i Hrvati kojih je u Posavini živio veliki broj.
Za Srbe proboj Koridora danas ima dimenziju otprilike onakvu kakvu za nas Hrvate imaju Bljesak i Oluja, i moglo bi se reći da im je to bila najveća pobjeda u ratu u BiH.
Dalje sam analizirao plakat:

Ova slika, napravljena u maniri sovjetskog agit-propa je zanimljiva.
Recimo dvoglavi srpske orao sa ocilima koji vatrom prži hrvatsku šahovnicu i mjesec sa poluzvijezdom.
Druga stvar koja mi je pala za oko su ovi anđeli koji nose ove bebe.
Naime, jedno od najvećih etničkih čišćenja u ratu u BiH, Srbi su pretvorili svojom ratnom propagandom u najveću humanitaru akciju u ratu.
Po njihovoj priči, bebe u banjalučkom kliničkom centru su umirale zbog ponestajanja zraka, odnosno boca sa zrakom. Jer nije postojao koridor da se boce dofuraju iz Srbije.
To je danas poprimilio toliku dimenziju da se čak priča da su iza tenkova koji su probijali koridor išli kamioni sa zrakom za te bebe.
Gledao sam prije možda mjesec-dva na RTRS-u priču o tom probijanju koridora i tom konvoju koji je išao prema Banjoj Luci i od toga je danas stvoren bukvalno mit o najvećoj humanitarnoj akciji ikad.
A svet nije htio ništa da napravi.
Kako god, rezultat je barem na kraju jasan. Hrvati i Bošnjaci su protjerani iz Posavine.

A evo i famoznog spomenika!
Za oko mi je zapao ovaj detalj kako ovaj glavni brko-četnik ima ocila na kopči od remena. Inače Republika Srpska je puna ovakvih spomenika. Recimo u Bosanskom Šamcu (za kojeg ne znam ni kako se danas zove, valjda Šamac samo) na glavnom trgu ima spomenik – šajkači!

I na kraju da slika bude potpuna, na glavnom trgu nalazi se općinski odbor Srpske Radikalne Stranke (Šešeljeva stranka oliti new-age četnici).
Na plakatima piše – za referendum.
Referendum za odcjepljenje RS iz BiH.

Nekako poslije ovog komba sve ove ikonografije, odlučili smo da ćemo kavu popiti kod kuće.
I tako smo krenili kući.
Tada ugledasmo ovog bajkera:

Nije ta Derventa ni loš grad, ima zelenila i svega, ali me čisto zanima kako se povratnici (ono malo što ih i ima) osjećaju okruženi ovom ikonografijom.
Inače u blizini su naštancane i džamija i katolička crkva koje nisam uspio uslikat zbog zgrada koje su mi blokirale.
Danas su bogomolje u BiH postale svojevrsni “markeri” teritorija.

Toliko za danas, uživajte.

Oh, da.. odgovor na pitalicu…
Pa ako Sejo Pitić nosi pitu, onda Mile Kitić nosi, bezobraznici jedni, jogurt!

Kod Kreše u autu se uvijek može naći nešto zanimljivo.
Danas sam u njegovim vratima (vozačkim, jel) našao palicu od Scorpionsa. Možda ako se potrudim, slijedeći put ispod sjedala nađem gaće Dare Bubamare.

Danas sam nešto razmišljao (čudna li čuda!) kako zapravo u ove gotovo tri godine mog studiranja u Sarajevu, nisam stavio puno slika na Sarajeva na blog.
Išli smo pješaka na Baščaršiju na ćevape, pa sam se ja sjetio ponijeti i fotoaparat da uslikam koju sličicu u nadi da ih podjelim sa svekolikim pučanstvom-čitateljstvom.

Eiffelov most.
Dobio ime po arhitektu, Gustaveu Eiffelu, istom onome što je projektirao i Eiffelov toranj u Parizu. Navodno, ali to je navodno, pošto je to informacija koju nisam uspio provjeriti, je to da je ovaj most napravljen od ostataka konsturkcije za Eiffelov toranj. Sad, dali je to istina ili nije, ne znam, ali ja svakom prodam priču da je to “rest” konsturkcije Eiffelovog tornja. I onda svi budu fascinirani.

Zgrada centralne banke.
Jednom moj prijatelj, koji je živio dugi niz godina u Düsseldorfu, vodio je jednom honorarno nekakvu mađarsku osnovnoškolsku ekskurziju po gradu. Sad se jamačno pitate kakve veze imaju Mađari i to što je on živio u Düsseldorfu. E pa, kako je on živio u Düsseldorfu, jako dobro govori njemački, a mladi Mađari iz nekog razloga isto znaju dobro Njemački (sumnjam da su i oni živjeli u Düsseldorfu).
I uglavnom, kako nisu mogli valjda naći na short-notice vodića koji poznaje mađarski, onda su pozvali mog kolegu da im pokazuje grad i objašnjava na njemačkom.
Dođoše tako do centralne banke i jedan mladi Mađar upita:
– “Ist das Gefängnis?” (jel ovo zatvor?)
Baš izgleda poput zatvora. A ko bi stavio zatvor u sam centar grada. Iako sam čuo da je navodno zgrada današnjeg ekonomskog fakulteta nekad bio zatvor. Koji je još u strožijem centru. Ali, poput Eiffelovog resta i to je neprovjerena informacija.

Titova.
Vidi se ovaj transparent za Baščaršijske noći. Prošle godine je bio Bonko Zvogdan sa nekakvim rumnjskim orkestrom, međutim ja nažalost nisam mogao nazočiti tom hepeningu. Ove godine nisam ni gledao program pošto nisam u srpnju u Sarajevu (sem ovih par dana).

Ovaj upečatljivi spomenik smješten u centralnoj sarajevskoj ulici posvećen je oslobodiocima grada u Drugom svjetskom ratu.
Popularna u gradu pod imenom “guma koja gori”, Vječna Vatra predstavlja svakodnevno sastajalište Sarajlija i posjetilaca, obzirom da se nalazi u srcu grada i već dugo je vremena jedno od obilježja grada na Miljacki.
City.ba, Sarajevo
Volim ja te vatre što vječno gore. Kao recimo ona ispred MUP-a u Zagrebu. Živo me zanima koliko grad potroši plina mjesečno za održavanje ove vatre. Ili možda imaju kakvog Peru Ložača ispod koji nabaci kakvu kladu drva na vatru ispod negdje u podrumu pa to gore gori.
Ako se pitate tko je Pero Ložač, onda mora da ste totalno neinformirana osoba. Pero Ložač je bio najpoznatija osoba u Slavonskom Brodu. Ali ne i u Brodu, nego i u cijelom svijetu.
Pero Ložač je bio ložač kotlova u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću. I svi su ga znali.
I tako došao novi direktor u firmu i dolazile mu razne delegacije. Ministri, partneri iz Njemačke, fradsko vodstvo i svi uvijek pitaju za Peru Ložača. Njemu bilo čudno da baš svi znaju za Peru Ložača i spusti se dolje do kotlovnice do Pere da ga vidi.
Spusti se dolje, kad tamo čovjek crn sav od ugljena i dima loži vatru.
Upoznaju se njih dvojica i pita njega direktro kako to da svi uvijek pitaju za njega. Kaže Pero, ma znaju svi za njega, on je najpoznatiji čovjek na svijetu.
Gleda ga direkor onako sa podsmjehom i ponudi Peri primamljivu ponudu. Kaže on njemu da ode, zajedno s njim, na njegov trošak u Rim i ako se ovaj rukuje sa Rimskim biskupom, oliti Papom, da će mu ovaj dati 10 plaća odmah. Pristane Pero na to. Ipak je on najpoznatiji čovjek na svijetu.
Došli oni u Vatikan i Pero ode gore kod Pape, a direktor ostade dolje na Petrovom trgu. Kadli eno ti Pere, zajedno na onom balkonu, njih dvojica se rukuju. Direktor gleda i ne može vjerovati! Prolazi neki čovjek trgom, slučajni stranac, direktor ga uhvati za ruku i upita:
– “Znate li vi tko je onaj čovjek gore?!”
Pogleda lik i kaže;
– “Kako da ne! Samo, ne znam tko je onaj gore kraj njega sa bijelom kapicom i štapom.”

Katedrala.
Najpoznatija sarajevska čeka. Tu uvijek neko nekog čeka. Sem naravno što je i crkva uz sve to.

Slatko ćoše.
Tufahije, baklave, hurmašice, tulumbe, kadaif – navali narode, još malo pa nestalo!

Slatko ćoše.
Tufahije, baklave, hurmašice, tulumbe, kadaif – navali narode, još malo pa nestalo!

Begova džamija (Gazi Husrev-begova džamija)
Smatra se jednom od najvažnijih džamija u BiH.
U neposrednoj blizini džamije je i sahat-kula, koja je poznata po tome što je sa nje Bata Živojinović u ulozi Valtera Perića u filmu “Valter brani Sarajevo” iz šmajsera jednim metkom ubio dvojicu okupatora.
To je najgledaniji film na svijetu ako niste znali, i to zahvaljući činjenici da se taj film bez prestanka prikazuje u Narodnoj Republici Kini već dugi niz godina. Pa su ga gledale milijarde. Nisam uslikao sahat-kulu zato što su postavili nekakve skele oko kule koje su zaštićene još kao nekakvom žicom pa se ništa ne vidi. Ukoliko nekog zanima, kliknite upravo ovdje.

Ko pravi!
Ovdje se drži nekakva ratna izložba na kojoj imam svakakvih eksponata, a ja sam uslikao jednino ovog čiku i ovo oružje:

Još jedna slika “bašlaršije”, sa viječnicom u pozadnini.

Sebilj, ili kako bi drug Karajlić rekao “okolopičeći stubić”.
Jednom sam imao i ja turiste koje sam vodao po Sarajevu, srećom nisu bili Mađari nego Hrvati pa sam ja kao bio dobar vodič pošto sam ja živio dugi niz godina u Slavonskom Brodu i jedno kratko vrijeme u Bjelovaru (oboje u Hrvatskoj) pa govorim i taj jezik.
I uglavnom došli na Sebilj a ja nisam pojma imao ništa o Sebilju ja sam rekao da je to prostorijca gdje se za vrijeme Osmanske okupacije zatvarale nevjerne žene koje su bili izvrnute općem ruglu svekolikog pučanstva.
Zapravo, kasnije sam saznao, Sebilj je izvor, fontana takoreć, gdje se žedno svekoliko pučanstvo moglo napiti vode.
Ali meni je ovo sa bludnicama prvo palo napamet, a i turisti su bili zadovoljni mojom pričom.

Ovo je stvarno tužna slika, 5 ćevapa u somunu.
Nisam bio nikako gladan pa sam naručio samo peticu. I onda sam odškrinio somun i uslikao taj jadni prizor. Nekakav lik koji je sjedio preko puta nas upita mog cimera: – “Nije on iz Sarajeva?”. Na što mu moj cimer odgovor da jesam a i ja potvrdim da sam iz Sarajeva (a zapravo nisam jel), Lik sav u čudu gleda i kaže: – “Mislio sam da si ba stranac, samo stranci otkrivaju somun i slikaju ćevape.”
A ja mu na to mudro odgovorih: – “Ma moram ovo uslikat… prvi put u životu jedem peticu!”

Evo plakat za nekakav festival, a za oko mi je zapalo da nastupa bend našeg omiljenog umornog blogera.

Toliko za danas.
Pozdrav.

Pozdrav iz Sarajeva, mala raja.
Mislim da sam u jednom od prethodnih postovao rekao da ću se vratit na par dana u Sarajevo i da ću napisati što se može putem vidjeti ukoliko putujete do Sarajeva.
Ovo je samo mali djelić onoga što se može vidjeti pošto da sam svaku zanimljivost zabilježio, trebalo bi mi 43. podugačkih postova. Ovo je jedan ovako samo kratki sliko-putokaz.
(Na slici putokaz u Doboju)

Kaže Jergović u “Rabiji i sedam meleka” da mu za pjesmu “Bosa Mara Bosnu pregazila”nkad nije bilo jasno dal je Mara pregazila bosa Bosnu zemlju ili rijeku Bosnu.
Ovaj kratki putopis kroz Bosnu upravo je vezan i za rijeku Bosnu pošto magistralni put M-17 koji vodi do Sarajeva je vezan za tok rijeke Bosne.
Rijeka Bosna inače izvire na Ilidži (Sarajevo) a uljeva se u Savu u Bosanskom Šamcu (odma prek’puta Slavonskog Šamca).
Jedina rijeka kojoj sam bio i na izvoru i na ušću.
Uglavnom put od Slavonskog Broda do Sarajeva odvija se kroz nekolicinu živopisnih bosanskih gradova, odnosno pokraj neposredne blizine istih a to su: Slavonski Brod – Bosanski Brod – Derventa – Doboj – Maglaj – Žepče – Zenica – Kakanj – Visoko – Sarajevo.

Ovako otprilike izgleda krajobraz Bosne gotovo cijelim putem do Sarajeva. Lijepo i zeleno.

Rudanka, blizu Doboja.
Ovo mjesto mi je jedino bilo poznato s etikete mineralne vode “Vitinka” kao mjesto proizvodnje iste, međutim u zadnjih par putovanja SB-SA i vice versa, zapao mi je za oko ovaj establishment.
Ribarska priča, restoran sa jezerom pokraj u kojima ljudi pecaju. Vrlo lijepo uređeno, podsjeća me dosta na Mustang u Bošnjacima.
I baš se čini kao ribarska priča.
S druge strane, negdje u blizini Bosanskih Lužana ima establishment koji se zove “Šoferska priča”. Izvana (unutra još nisam bio) izgledao kao tipična kamiondžijska balkanska birtijetina. I to stereotipna, kao da je iz enciklopedije kakve ispala. Imam osjećaj da unutra gori sve od turbo-folk žara i postera golih ženskih.
Međutim, nisam bio tako da će o tome možda biti u jednom od drugih putopisa.

Unistena oklopna kolona Vojske Republike Srpske, tokom 20-23 marta 1993. god u okolini Doboja, sada izlozena u vidu spomen parka.
(Groblje tenkova)
U nekoliko navrata sam pisao o svojoj fascinaciji tenkovima i kako bih volio obići svak tenkovska grbolja diljem ex-YU.
Pa evo, obišao sam prvo. U neposrednoj blizini Doboja, na samoj entitetskoj granici izložena su ova dva tenka i transporter.
Imao sam i želju da se slikam na kupoli ove T-72ojke međutim postoji više problema.
Prvi problem je taj što sam zaboravio kupiti poluoriginalne Tom Cruise – Top Gun raybanke za 50 kuna u Bosanskom Brodu. Pa ne bih izgledao kul na kupoli uništenog tenka.
Drugi problem je taj što je padala kiša jučer pa je sve bilo blatno, a i nekakva šikara je zajebana do tenkova i velika rupa dosta dosta velika tako da se nisam mogao približiti tenkovskoj koloni. Grozno je recimo i to što postoji nekakva tabla kraj tog spomen parka koju ja nisam s te razdaljine mogao ni pročitati.
Vjerovatno zahvale pobjedničkoj vojsci koja je razvalila tenkove, i neki historiografski podaci tipa datuma kojeg sam ja na kraju krajeva i spomenio gore zahvaljujući stranici koja donosi pregled groblja tenkova.

Zenica je najveći grad kroz koji se prolazi na putu do Sarajeva.
U narodnu poznat grad po zloglasnom kazneno-popravnom domu i po velikoj željezari.

Kakav bi moj putopis bio bez moje fotke u retrovizor?

Kako je mene drug Bidon naučio staroj bosanskoj poslovici: “Tko se jednom okupao u Bosni kod Kaknja, nikad se više nije okupao”, tako smo morali i obići Kakanj (njem. Scheissedorf)
Termoelektrana, cementara i rudnik zaslužni su za ovaj imidž.
Kako u Sutješkom (Kraljeva Sutjeska) kraju imam dobrog kolegu kod kojeg smo se uspjeli ogrebasti za džaba meze, malo smo proši i Kakanjskim krajem.
Na slici, rudarski “Ćiro” koji dimi sve u 16.

Oronulo “Druže Tito mi ti se kunemo” na zgradi rudnika.

Koridor Vc povezat će nas kontinentalce s krajnim jugom Hrvatske.
Ovo je gradilište autoputa na potezu Visoko – Kakanj.

I za kraj jedna dosta loša slika Sarajeva (slikano mobitelom i sunce je nešto iznimno blješćalo dok je zamicalo kao nezamjećeno za horizont)

I eto, ovo je dio onoga što može šmeknuti putem do Sarajeva.
A ima još puno toga.
Kao npr.
Visočke piramide!
Šoferska priča!
Prostituke prije Rajlovca!
I tako svašta nešta još.

No o tome možda nekad drugi put.
Bis bald!