Category: Istanbul 2010.

Ja sam mala Rambo Čerkezkoja, posle vodke – bit ćeš samo mooojaaaaaaa

Već sam ranije u ovim putničkim zapisima napisao da pruga Çerkezköy – Istanbul nije u funkciji zbog Allah zna kojeg razloga, stoga da smo se opet morali uputiti autobusom od Istabula do Çerkezköy. Srećom pa turske željeznice organiziraju to, mi smo samo rezervirali kušet kola (10€) i to mojom nesmotrenošću do Sofije iako je cijena do Beograda također ista.
To će imati kasnije nekakve zanimljive posljedice, međutim ja sam razmišljao u datom trenutku ovako – spavat ćemo do Sofije, a od Sofije do Beograda ćemo pit pivo pa šta će nam onda kreveti. Samo razmišljanje nije loše, iako će ovaj izbor donijeti zanimljiv splet događanja u samom putovanju.

Već sam napomenio da Turci imaju prva liga autobuse (O Bože, oću, daj mi, Mercedes Benz), klimatizirane i udobne. Auto-ceste su im također jako dobre (barem od Istanbula do Çerkezköya) i to sa tri trake. Međutim, kad sam vidio kako se vozi i u Istanbulu i na auto-cestama ne znam bili se ikada i sam usudio zaploviti automobilom do Bospora. Jednostavno ta vožnja je preluđačka. 150 km od Istanbula do Çerkezköya (od čega je više od pola puta bio sam Istanbul valjda), mi smo prevalili za cca. 1 i pol vremena. Možda ne zvuči puno, ali morate uzeti u obzir da se treba izguzati od Sikirevaca do izlaska na autoput.
U Busu podijele čaj što je jako fina gesta, iako sam ja napomenuo da bi bilo dobro da poslužitelj poslije čaja nosi ražanj s kebabom, da ga okreće, reže i dijeli po busu kebabčiće.
To bi baš bilo onako pravo turski. Ja ako ikad budem ikakav faktor u Slavoniji (sultan Slavonije, ta mi se titula sviđa) ja ću u naše željeznice uvesti posluživanje šljivove rakije, potom kruva masti, čvaraka i kulina. Pa nek se zna kako se vozi Slavonskim željeznicama.

Kada smo došli u Çerkezköy, naravno ko prave zadnje seljačine upali smo u prvi kupe, tj. prva kušet kola i tamo se razmjestili kao da živimo sto godina tu. To bi sve bilo u redu dok se nisu pojavili neki Engleščići koji su gledali malo u svoje rezervacije, malo u nas.
– “Oy, mate! There’s seems to be a problem. This lads are in our seats.”
Nedorečeni i ja smo se pogledom dogovorili da idemo u nemtudom mod komunikacije. Nemtudom mod dolazi od mađarske fraze – nem tudom, što znači ne razumijem. Ukratko rečeno ponašate se kao Mađar kad ga hrvatska policija zaustavi. Apsolutno nemam pojma o čem pričate. Nem tudom.
I tako smo se mi pravili blesavi, neko bi reko pravio se Englez, al kako ću se pravit Englez kad sam upravo Engleze ignorirao. I tako smo mi šaputali, ja onako kao slučajno pogledao našu rezervaciju, a naši brojevi 52, 54, 56; a mi upali u broj 1,2,3. Fantazmagorično. Naravno, tko će biti party pooper doli prokletog Britanca koji je otišao po Turčina konduktera koji je nam je rekao na engleskom da odemo na svoje brojeve.
Odjednom mi popričali engleski i krenuli ka svojim pravim mjestima. Jedan englez mi se obratio: – “Mate! There are turkish women volleyball team in your carriage! Have fun!”
– “Fuck, no!”
– “Bloody, yeah!”
– “See you guys. If they’re ugly, I’ll send them over to you.”
A šta da vam kažem. Ne samo da nisu bile ružne, nego uopće nisu putovale. Mislim, jedino bih ja mogao pomisliti da će se turska ženska reprezentacija u odbojci voziti u ušljivom bugarskom vagonu. U Bugarsku!

Međutim, da nas pak sreća nije zaobišla govori činjenica da su tik do nas, tj. soba/kupe do nas, bile tri zgodne Škotice. Jel se tak kaže? Škotice? Škotke? Škotlađanke? Uglavnom tri trebe iz Škotske.
I bile su pravo zgodne. Inače, jel, ti otočni narodi uglavnom izgledaju svi gadno jelte jerbo je slab upliv novih genea pa su onda svi kao sa Suska, međutim ove Škotice su bile prave bombone. Kako to, ja ne znam.
Najbolja situacija od svega je bila kada sam se probudio u svojim kušet kolima. Onako idlična situacija, prve zrake jutarnjeg bugarskog sunca probijaju kroz prozor. A prva stvar koju ja vidim su najljepše noge i najljepše dupe koje sam vidio ikada valjda. U nekakvoj ljetnoj haljinici. I to iz up-skirt pozicije, zato što sam ja spavao u najnižem krevetu koji je praktički na podu.
Ne znam kako se baš dogodilo da su vrata od našeg kušeta bila otvorena, jel to bila karmička intervencija ili nas je Tuta potkradao dok smo mi spavali (što me ne bi ni najmanje čudilo), ali uglavnom to je bilo valjda najljepša prva stvar koju sam na javi ugledao. Škotska pozadina kraj prozora. To čak nije mogao pokvariti i bugarski vagon.

A bugarski vagon… Turski su sasvim pristojni. Bugarski… pa na prvi pogled zapravo to izgleda dobro. Jerbo su tri, a ne šest kreveta. Ima čak i tekuća voda, tj. nekakav lavabo. I ogledalo da se čovjek može obrijat. I tako još nekakvih zgodnih aksesoara. Uopće ne sumnjam da je to 70ih bio top of the pops putovanja istočnom Europom. Međutim, to je vrlo derutno i raspadnuto.
Posteljina je, valjda, bila čista. Može proći nekakve osnove higijenske uvjete. Valjda.
Međutuoa, deka (koja ima na sebi izvezeno BDŽ na ćerilici) je valjda zadnji put oprana u tvornici 60 i neke. Ja sam napravio katastrofalnu grešku pa sam se pokrio na 6.5 minuta. Bio sam sasvim izgrižen, sad dal bugarskim buvama ili stjenicama, ne znam, al znam da su neki hajvani se gostili po meni. Kata strofa.
Najbolje od svega je bilo što smo negdje oko Plodvina htjeli podići krevete da možemo sjediti ko ljudi. Pa smo pokvarili cijeli kupe. Pa smo nekako potkajlali da to stoji do Sofije, a kasnije nek se Tuta snalazi. Nek traže Bruxeless da im plate nove vagone.

U jednom trenutku meni se jako pilo pivo, a Sofija se još nije nadzirala ni u ludilu i odem ja do Tute.
– “Šefe, imaš biru?”
– “Imam i to samo dve i još tople, majku mu…”
– “Nema veze, daj.”
Uvalim mu 5€, a on je počeo nevoljko kopat po nekoj polici da mi kao vrati kusur. Zadrži, rekoh mu i stadoh na prozor popit pivo.

U Sofiju smo uplovili, čini mi se oko 15h, a Tuta je rekao da ćemo doć u 12. Ako voz ne bude kasnio. Što bi onda očigledno bilo da je voz kasnio i to ni više ni manje, kako bi u HŽ stilu rekli – 180 minuta. Izašli smo iz vlaka i opet su nas okružili bugarski željezničarski razbojnici.
– “Beograd?”
– “Beograd!”
I počne on nas vodit kroz hodnike i pothodnike Sofija HBFa da bi nas doveo do nekakvog šaltera za međunarodnu rezervaciju karata.
– “Tuta! Idi u *****, **** te pare, **** mi se ****, koji **** me *****.”
– “Treba rezervacija”
– “Nemoj da ti nabijem rezervaciju u ****, sunce ti tvoje ****, mamicu ti *****.”
Naravno da nam nisu trebale nikakve rezervacije. Al neumoljivo iskaju pare. Daj da ti promjenim eure. Daj mi 5 Leva za informaciju. Daj ovo. Daj ono. Odvratno. Jednostavno je nevjerovatno kako gledaju samo da vas opljačkaju.
To sam već napisao u prvom postu vezano za ovo putovanje, odmah iz vlaka treba ih poslati u mp3. Nikakvu komunikaciju daljnju.
Uglavnom dok smo se mi s njim raspravljali ili tako nešto vlak za Beograd je – otišao.
Zapravo da budem iskren, nikad mi nije bilo jasno što je bilo s tim vlakom. Dali je on stvarno otišao za Beograd ili nije, jerbo kada smo mi došli na drugi vlak za Beograd, vidjeli smo prikačena turska kušet kola (Istanbul – Beograd) kao i većinu raje koja je putovala s nama od Istanbula do Sofije.

Saznavši tužnu činjenicu da idući vlak imamo za 6 sati, ja sam to vidio priliku da se vidi velebna Sofija.
Otišao u mjenilnicu, promjenio 10€ u leve i pito: “Pošto Sofija?”
Prva naša stanica u obilasku Sofije je bila – kolodvorska birtija. Jedna u nizu njih više.
Tu je radio jedan momak koji je bio sasvim pristojan za razliku od svih ostalih Bugara koje sam sreo. I onaj Tuta što mi je u vlaku prodao pivo, i on je bio korektan. Raspitali smo se kako doći do centra, on nam je rekao da ima trajvan koji vozi prema centru i pokazao nam smjer. Ali prvo da maznemo koju pivu.
Došli smo u neku bajticu gdje je neka žena sjedila i to je izgledalo kao mjesto gdje se prodaju trajvanske karte.
– “Dobar dan, jel se ovdje mogu kupit karte?”
– “Da.” – rekla je i odmahnula glavom. Ono što je ultra zbunjujuće je što Bugari to rade naopako. Tj., za negaciju klimnu glavom, a za potvrdno odmahnu, tj. rade kontra čitavog normalnog svijeta. Iako sam ja znao za to, to je svaki put kad doživite zbunjujuće.
– “Pošto?”
– “Biljet jedan smjer – 1 lev, ceo dan 3 leva.”
Inače jedan lev je 0.5€, dakle kao i turska lira.

Ukrcali smo se u trajvan i krenuli prema centru Sofije. Ne bi mi ni znali gdje izać da nam neka baba nije rekla da je to centar. Ja sam mislio da se u ni jednom gradu centar ne može profulati, kao ono tu je život i tako to, međutim u Sofiji to baš i nije tako.
Ovako naime izgleda glavna džada:

Možda to tako nije inače. Nemam pojma, ali ja sam vidio subotom popodne više života u Donjem Miholjcu. Možda je bio neki praznik pa svi ošli na more. Ili je možda neki njihov Tito umro. Ne znam, znam jedino da su ulice bile sablazno prazne, što je popriličan šok nakon Istanbula koji je gužva 0-24.
Sjeli smo u nekakav birc koji je bio sasvim solidan, da ne kažem fensi. Odlučili smo popit kavu, jerbo smo popili kavu zadnji put još nekad u Hrvatskoj tjedan dana prije. Pa bio bi red da se i kavica popije.
Došla je neka ženskica i ja sam njoj rekao da bih ja popio makijato.
– “Only coffe.”
Mislim si ja, jebote pa šta je makijato nego kava.
– “Ok, milk?”
– “Yes. Cold or hot?”
– “Cold.”
– “Ok.”
Hajd dobro, ne znaju u Sofiji šta je makijato iliti umrljana kava, ali ono što je bilo meni još zanimljivije je to da smo mi pričali na engleskom. Iako sam se dosada sa svim Bugarima pričao hrvatsko-srpsko-bugarski.
Čak u jednom trenutku kad da joj dodao čašu, pepeljaru ili nešto ona mi je rekla:“Merci.”
O tempora, o mores – Lambaša Dolores!

Srknuvši kavu krenuli smo u obilazak glavnog grada Bugarske.

Kada smo se ukrcali u vlak za Beograd bio sam nadasve sretan da napuštam ovu zemlju. Eto prvi put u životu da mogu reći da sam bio negdje gdje se apsolutno ne želim više nikada vratit. Nikad ne reci nikad… valjalo bi vidjeti crnomorsku rivijeru za potpun doživljaj.
Ali sve u svemu, Bugarska je ogromno razočaranje kao i Sofija. Ljudi su (čast izuzecima) uglavnom, ako ne pljačkaški raspoloženi, onda barem nepristupačni. Kroz svoj, relativno kratak, životni vijek sam imao priliku hodat po raznoraznim balkanskim, da prostite, vukojebenima, ali ovo je valjda vrhunac. Naravno, to je moje iskustvo, ali za našeg, iskreno rečeno kratkog boravka, nisam izdvojio niti jednu stvar kao pozitivnu. Osim što je pivo Stari Pramen na kolodvorskoj birtiji 9 kn. Što je stvarno jeftino, ako se uzme u obzir da je to kolodvorska birtija u glavnom gradu. I dobra im je pokrivenost bežičnim internetom. Što jest jest.
Ali sveukupan moj dojam je, pogotovo poslije Istanbula je da kao da pojedeš najbolju baklavu i onda to zaliješ vrućom pišaćom.
Koliko sam čuo priče o socijalističkoj Bugarskoj, čini mi se da se nije ništa promjenilo, osim što sada carinici ne pljačkaju, a to su radili u ono doba redovno. Valjda ih je tu EU dotjerala u red.

Put do Beograda je prošao u veseloj atmosferi, tim više što smo drug nedorečen i ja na hodniku napravili Šengen, pa je svatko tko je prolazio do WCa morao popit rakije s nama. Najjači je bio jedan srpski kondukter.
– “Majstore, jestel za rakijcu?”
– “Ne pijem dok Paja vozi!”
Fantastična fora (kamiondžije).

U Beograd smo došli ujtro mrtvi umorni, jedva smo se popeli do Zelenog Venca gdje smo našli neku zalogajnicu otvorenu gdje smo naručili XL pizze. Koje su bile S veličine, al hajd šta sad.
Vesela je bila tu ekipa, neki momci su vodili filozofsko-političke rasprave (u 6 ujtro) valjda poslije neke žurke (ipak je to bila nedjelja jutro). Neki drugi lik je spavao.

Najbolja fora se dogodila u WC-u. Upadnemo nas trojica u WC i počne se onaj deda Sera derat:
– “Alo bre momci, dvadeset dinara!”
Tio ga ja pitat kolko košta kad unutra plačem, al sam mu samo odbrusio da ću plaiti kad obavim posao. I uglavnom peremo mi ruke, kad odjednom upada neki Amer u WC, a deda Sera odma: – “Aloooo bre, kud ćeš!? Dvadeset dinara!” I počne njemu Amer objašnjavat kako je on kupio kartu (za vlak). Naravno, Amerikanci ne poznaju instituciju plaćnja klonje. Tako se on raspravljo s njim, i kad mu je pripizdilo krene ući u WC. Na to deda Sera: – “Jebem ti sve!” i izvadi partviš i prijepreći mu ulaz.
– “Twenty dinars!” – dere se deda Sera, a Amer popizdi, pokaže mu srednji prst i kaže– “Fuck you!”
– “Fuck you, sestru ti jebem!” – upadne deda Sera u bezerk i natuče Amerikanca partvišom. Odere ga par puta dobro po leđima i dupetu dok je ovaj bježo ča. Mi smo se valjali od smijeha.
Vidim ja, nema sa deda Serom zajebancije pa izvadim 20 dinara. Nedorečeni mu se obrati: – “Vidiš šta ti je Ameriknac, cccc…”
– “Sestru mu jebem! Gde je on bio, kada smo mi u podrumima drhtali od njihovih bombi?!”
Nas dvojica se opalismo smijat i produšismo dalje do kolodvorske birtije.

Ukrcali smo se u vlak za Zurich i to u švicarski vagon. Koji je nakon bugarskog bio pa… Švicarska! Problem je bio u tome što je to bio ultra moderni vagon u kojem se ne mogu otvoriti prozori pa smo se kuvali do Tovarnika. Kada je prikopčana HŽova lokomotiva proradila je i klima. Inače, vlak se do Šida kretao puževim korakom, zašto – pojma nema.

Kući smo došli smrdljivi kao nikada u životu. Smrad sam iz tijela isteravao dobra tri dana.
Ludo putovanje, ludi provod, svakako preporučujem.
Istanbul – magičan i predivan, grad u koji ću se sigurno vraćati.
Ali avionom.
Bugarske jednom dosta.

Ovaj put smo se odlučili za “normalnu” Aziju, tj. za liniju koja ide od Sikirevaca do tog Harema na azijskoj strani. Prva stvar na listi je bila doručkovati nešto i popit čaj, stoga smo se bacili u potragu.

Nakon duge potrage našli smo neku bajticu gdje se prodaje burek, ili kako bi Turci rekli börek. E sad ja nisam najbolje skontao, ali mislim da Turci također sve pite zovu burek kao u Hrvatskoj (burek s mesom, s krompirom, sa sirom…), a kao što znamo takvo što je u Bosni nezamislivo. Jer – sve su pite pite, a jedino je burek pitac!
E sad, dali Turci kažu börek za sve ili ne, ja nisam sto posto siguran, ali znam da mi je čiča iz bajtice pokazivao ovako – “Dis börek – patato! Dis börek – čiiiiiiiz! No more börek – meat. Sorry.”
Po toj logici kod njih su sve pite böreci, a možda mu je i samo tako lakše bilo objasniti. Da je on meni govorio – e ovo ti je peynircha, ovo ti je šta ja znam kako već, ne bi se ja nikad kod njih najeo.
Žao mi je, osim kolača koje sam već ranije oplakao, što nisam probao kumpir u Turskoj. Ne znam kako mi je to promaklo. To je u biti ona pola što bi mi rekli što se ispeče ako sam ja dobro shvatio. Samo u Turskoj stave gore svega. I to se zove KUMPIR. Baš zanimljivo. Ali eto, popularni turski fast-food mi je promakao, mislim da ću slijedeći put otić u Istanbul samo u kulinarsku turneju. Ništa kultura, samo klopa.

Burek, tj. börek sam po sebi i nije bilo loš. Naručili smo kombinaciju sirnica/krompiruša pošto nije više bilo s mesom (sad bi ja reko da nije bilo bureka, ali kako nije bilo bureka ako mi upravo jedemo burek, a nije to burek, burek je nešto drugo, ali kako sad… uglavnom moguće su samo komplikacije). NIje bio loš, samo brate ne može se mjeriti s pitom što nana ispeće kod Alagića u Šopingu na Grbavici. Niti blizu. A ako neko zna šta je pita, onda sam to ja. Čak sam spjevao pjesmu jednu o tome:
“Obišo sam sve buregdžinice – od Ilidže do Viječnice”

Od Taksima pa prema recimo jugozapadu prostire se jedna ulica koja se zove Istikal Caddesi i to je takoreć centar modernog Istanbula. Zajedno s Taksimom jel. Vrlo dugačka i široka ulica kroz koju prolazi starinjski tramvaj kao iz San Francisca.

I tako šetajući se najednom pred nas iskoči nakav karneval, madri gras ili tako nešto.

httpv://www.youtube.com/watch?v=a4ulR7p6m_0

Ono što se svakako u Istanbulu ne bi trebalo propustiti je Nevizade sokak. Taj sokak je jedan turbo sokak u kojem je brdo restorana, birtija i klubova. Ja sam ga slučajno našao čitajući Lonley Planet na nakvoj livadi u Aziji, a vidim da i Rough Guide preporučuje isti ovaj sokak. Inače kod Lonley Planeta oprez. U širokom luku izbjegavat birtijie i restorane koje oni preporučuju zato jerbo su puni glupavih Amera i cijene su nabijene do neba. Samo gledat dakle di brko sjedi. Mene su upozorili, a eto sada i ja to znanje širim dalje.

Nevizade sokak je malo zajebano za pronać jer se skrijo malo pored ove Istikal Caddesi, međutim danas većina putnika namjernika ima GPS, a evo i ja sam se potrudio to označiti na ovoj karti koju prilažem dolje.

Birtija u koju smo mi sjeli mi se pravo svidjela. Kao prvo zato što je imala sjedalice s naslonjačem, što sam dočekao ko ozebo sunce. Turci ko i Bosanci vole sjedit stalno na nekim skemlijama, šamlicama u nekom čućećem položaju od čega meni otpadaju leđa. Stoga kada smo vidjeli kafanu u kojoj ima sjedalica gdje se moš naslonit: “Sjedaj!”
Inače i ova žirafa, tako se to zove, ova menzura u kojoj je pivo je koštala 20TL (cca. 80kn). To je 2.5L pive. I ono što nam se svidjelo da nam konobar nije donio nekih kirikija i tih drka koje u drugim birtijama redovno donose i revno naplate. Ali nam je donio krastavce i mrkvu (!) umočene u limunov sok, i moram prizanti da je to odlična kombinacija uz pivo. Za rubriku vjerovali ili ne.
I nije nam naplatio te povrćke. I WC im je sasvim pristojan. Eto, iako nemam običaj reklamirat, reći ću – birtija se zove BIDIRIK.
Pivo u Istanbulu je inače poprilično skupo, i cijene se uglavnom kreću oko 5-6TL za pola litre piva (20-24 kn).

I tako cugamo mi pivo, razgalimili se pravo kad odjednom upada neki lik nama za stol. Onako fino obučen, fensi košuljica, fine ‘lače, uredan i fin i kaže on nama da kako je on čuo da mi pričamo neki slavenski jezik i dal smo mi slučajno rusi ili ukrajinci. Reko nismo mi smo Hrvati. Kaže on, e baš super idem za Dubrovnik uskoro, a vi ćete biti za 2 godine u Europskoj Uniji. A ja na to njemu – a vi za 5. On se jadan stištio i rekao kako Turska neće ući u EU ni za 25, ali da nije bitno da Turska ima industriju, da napreduje i da nikada neće biti Pakistan i tako nešto.
Momak se inače zove Džumur i advokat je u Istanbulu i ima curu i Kijevu, Ukrajini. Zove se Oksana. Međutim ona slabo priča engleski/turski, a on slabo ukrajinski pa eto on bi nju nazvao da ja popričam s njom (?!). Džaba sam ja njemu pokušao objasniti da ja ne pričam ukrajinski, on je rekao da su svi ti slavesnki jezici isti i da ćemo se mi već nekako razumjeti. Sreća i Bog pa je Oksana spavala ili radila nešto drugo, ali uglavnom nije se javila na njegov poziv.
I pita potom nas Džumur šta da radi u Ukrajini, tj. gdje da ide i to. A ja o Ukrajini znam otprilike isto kao i o Tadžikistanu. Al ne da se Džumur smest – svi smo mi slavenska braća pa valjda znamo. Pa reko, dobro Džumure, hajd ti 5 dana u Kijev, lijep grad znaš kako, pa onda hajd ti malo na Krim 5 dana i ajde nazad u Stambol, neće se sam narod branit pred sudom.
Kaže on na to – a kako da je dođem tamo. Kao eto mi smo slavenska braća pa znamo kad vozi svaki transport od tramvaja u Krasnoyarsku do trajekta u Fažani.
A ja još ko zavraga na sebi imao svoju Aeroflot majcu ćerilićnu i kažem ja Džumuru:“Džumure brate, imaš Aeroflot u Beogradu, oni letaju po svim tim ex-sovjetskim republikama” i pokažem mu logo na majci.
Na to on: “Jes ti Srb?” A ja: “Džumure brate, Allah ti dao pameti, šta pričaš to? Kroat!”
Kadli se on opet raspriča. Vi ste katolici, Srb je ortodox, a ja sam musliman, iako ne baš dok je ramazan – to je dodatno gestikulirao mašući cigarom i pivom. Onda se raspričao kako je sve to kulturno uvjetovano, svašta nešto, moram priznat da ga baš nisam pratio pričao je kao da je na stereoidima. Zahvalio se i rekao da ga prijatelji čekaju u kafani pored i da smo welcome da se pridružimo ako želimo. Fala ti brate Džumure, ali mi odosmo dalje. Davno burek bio.

Isto recimo dobra je stvar za one koji se odluče sami ići u Istanbul (kako sam ja skoro otišao) da zapravo nikada ne moraju biti sami i da vrlo vjerovatno neće biti sami. Turci su vrlo susretljivi i druželjubivi, stoga ne morate se brinuti da će vam nedostajati društva.

A sad malo o klopi:

Ovo je jedan od mojih obroka, standardna turksa čorba, nakve džigerice s krompirom i ovo je najbolje. Puding s pilećim prsima! I moram priznati da je jako ukusno. Skonto sam da Turci vole plazmastu hranu, tj. slastice. Onaj sladoled njihov, koji nisam slikao jer mi je prisjeo nakon što smo ga platili 25TL, se razvlači ko guma. Još oni to nešto teatralno razvlače sa sabljom, u Istikal ulici smo gledali kako je neku trebu lik zafrkavao s tim sladoledom, kao da joj ona krene da uzme on okrene sablju, pa joj izvuče sladoled iz korneta, uglavnom komedija. Ima na jewtubeu – link.

Ćevapi sa pire krompirom?! Pa to je svetogrđe neviđeno. A sam ćevap ko ćevap… bah… na pola je puta sarajevskom.

Već sam spomenio kako je meni turska klopa fenomentastična. Ovo je gore moja tacna koju sam natrpao hranom (self-service restoran) i to je zaista puno hrane, ali vjerovali ili ne ja sam tio još uzet al me bilo sramota pred ljudima. Ko da sam uteko iz gladi. A brate nije ni da me nema. Međutim klopa je fenomentastična tako da jednostavno uvijek su mi oči bili veće od želuca. I onda me pitaju kako nisam jeo kolač. Pa kako ću jest kolač kad se natrpam dolmi, čorbi, piletine, gljva i čega sve ne, jedva da pivo poslije mogu popit a kamoli da kolač pojedem.
Maznuli smo mi doduše jedno sat vremena poslije jedan kebabčić kod kebabdžije u Sikirevcima.

Tünel je, vjerovali ili ne, treći metro u svijetu. Kratki doduše, povezuje dvije stanice i moglo bi se reći da je to zapravo podzemna uspinjača. Gradnja je završena 1874., projektirao Francuz, a gradili Englezi. Više o tunelu ovdje.

TO BE CONCLUDED!

Na stanici Sikirevci, tj. Sirkeči, tj. Istanbul HBF naglo sam ožednio. Srećom pa je Istanbul tako organiziran da na svakom čošku (hrv. uglu) postoji netko tko prodaje ledenu vodu po uvijek univerzalnoj cijeni od 50 kurusa (cca. 2kn) za 0.5l. I tako žedan i gladan odem na jedan kiosk.
– “Meraba! Water, please!”
– “Algeria! Are you from Algeria?!”
– “Whaaaa….?” – tupavo sam pogledao brkatog mladića koji je razvukao te brkove po cijelom licu svojim cerekom
– “Algeria! You are from Algeria, no?”
– “Nooo… Hrvatistan!”
– “Hrvatistan! Oooooo, komši!! No Algeria?”
– “No Algeria, komši from Hrvatistan…”
Ono što me je patilo nekoliko dana, tj. pati me i dan danas je to da zašto je on pomislio da sam ja Alžirac. Mislim, ja sam u supermarketima viđao edamere koji su tamniji od mog tena. Pa ne kaže se đaba (ili što bi Turci rekli – bedava) – Visok, lep i plav ko Džimbo. A kolko se ja sjećam svojih stereotipnih shvaćanja Alžirci su ovako više crni jerbo je to Afrika i Sahara i svašta nešta.

Biti Hrvat u Istanbulu je dobro. U turskoj svijesti je još uvijek da smo mi komši iliti susjedi, kao da gledamo jedni druge s čardaka u Brodu na Savi, i s druge strane u Turskom Brodu. Kada im kažete da ste iz Hrvatistana onda odmah pitaju dal ste iz Dubrovnika, Splita ili Rijeke, pa ako ste kontinentalac kao ja pa kažete da ste iz Slavonije to im otprilike jednako znači kao da ste im rekli da ste iz Mianmarskog zaselka.
Inače turska ljubaznost i gostoprimstvo su legendarni, kao vjerovatno i na ostatku bliskog istoka ako se uzme u obzir da individualizam tamo (još uvijek) nije otuđio ljude. To je super stvar, zato što su uvijek spremni da vam priskoče u pomoć, zapnete li recimo s kupovinom žetona za javni transport, ili ako se izgubite ili bilo što drugo. S druge strane, to zna i biti naporno zato što stalno iskaču iz restorana, kafića i trgovina i stalno vam nešto nude i hodaju za vama. Što zna biti i dobro, nama je gazda lokalne birtije iskočio i rekao magične riječi: “Bira – tri lira!” Pa tko na te lijepe riječi ne bi došao u njegov establishment.

Pita mene moj drug jedan, inače vrlo ovako što bi se reklo svetski čovek, kozmpolita i to jesam li jeo kolače u Istanbulu. Jerbo kolač u Istanbulu je must have. A ja stvarno ne znam kako je meni promaklo, iako sam stalno vikao moramo poist kolač.
I kažem ja njemu njet, a on vidno popizdit mi kaže da je to kao da sam bio u Varešua da nisam jebo! Da prostite, al tak se kaže za Vareš, pogledajte u ranije priloženom liku.
Međutim, ja bih prije rekao da je otić u Istanbul a ne pit čaj u Aziji, jednako kao otić u Vareš a ne snosit se s njiovim ženama. Dabome.
Stoga smo mi odlučili da ćemo ići svaki dan dok smo u Stambolu u Aziju (jedino nismo išli prvi dan) tako da kad me netko pita: – “Džimbo jesil ikad bijo u Aziji?”, a ja ko iz topa: – “Baćo moj, tri puta!”.

I tako odlučismo mi preko vode do slobode na drugi kontinent i to ni više ni manje nego u Kad1köy koji je, vjerovali ili ne, antički Kalcedon. A Kalcedon je u povijesti važan, ni više ni manje nego zbog 4. ekumenskog sabora. U to doba Kalcedon je bio mjesto u Maloj Aziji s onu stranu Bospora, a danas je to dio Istanbula, također s onu stranu Bospora, nisu ga nigdje selili.
U Kadikoy smo išli nekakvim turbo-brzim katamaranom koji smo platitli 6TL, inače normalni trajekti dođu 1.5TL kao i sav ostali vid javnog prijevoza. Međutim mi nismo baš najbolje znali kako i šta, pošto smo krenuli iz luke koja nije glavna (glavna je pored Sikirevaca) pa smo se još malo i provozali po južnom dijelu Bospora.

Možebitna dobra stvar u cijeloj našoj kalcedonskoj ekskurziji je u tome što smo mi ispali iz turističke karte Istanbula. Dakle jednostavno nas bukvalno više nije bilo ni na mapi. Što ja smatram da je zapravo jako dobro zato što kad ispadnete iz turističke mape onda imate priliku osjetiti bilo pravog grada u kojeg ne zalaze turisti. A to se u Kadikoyu svakako i vidjelo, gdje ulice nisu uređene kao na Taksimu ili Sultanahmetu, a i dosta ljudi je bilo iznenađeno našom pojavom pošto se vrlo vjerovatno jako rijetki turisti koji zalutaju u ove krajeve.
Kako se u Kadikoyu zapravo i nema što zanimljivo vidjeti, mi smo bili u potrazi za jelom. A kao što sam rekao – samo tražiti lokalne restorane gdje sjede brkati.

Vrlo jedna zgodna stvar se poklopila s našim putovanjem, a to je da je baš kada smo mi došli u Istanbul počeo Ramazan. A zgodno je zato što sam vidio nešto što mi se jako svidjelo. Naime, kada dođe iftar, odnosno vrijeme prestanka posta, kada zađe sunce, u mahalama postoji sofra, tj. trpeza/stol gdje se skupi čitava raja, svako donese nešto i onda svi skupa iftare. I tko god prođe bujrum mu za iftar. Dođeš fino i mezneš. Sad ja ne znam jel to generalno muslimanski običaj, ili je to tursko, znam da to u Sarajevu nisam nikad vidio a otkako sam tamo uvijek sam bio za Ramazan dolje. U Istanbulu je uglavnom tako.

 Uglavnom u potrazi za klopom nakon nekoliko ulica lutanja upali smo u jedan restoran (nije ovaj mekani) i koliko se moglo vidjeti po njihovim licima bili su poprilično iznenađeni što smo ih počastili posjetom. Domaćini su slabo pričali engleski, mi još slabije turski ali uglavnom smo se razumjeli. A kako se ne razumjeti kad je čorba i u turskoj – čorba!
Inače klopa je u Turskoj prva liga, barem meni. Ja inače nisam ljubitelj egzotičnih kuhinja i uglavnom se gnušam kineske i ostale istočne hrane, ali turska kuhinja je zaista prva liga.

Ovaj put smo se odlučili vratit normalnim trajektom i to u normalnu luku, tj. u Sikirievce odakle nam je lakše ići u daljnja istraživanja Istanbula.

Haydarpasha HBF je kolodvor na azijskoj strani Istanbula, i moglo bi se reći da je jedan od važnijih kolodvora Turske i Bliskog Istoka uopće. Trenutačno je u izgradnji tunel koji će povezati Europu i Aziju, ali zasada je ovo još uvijek prva/posljednja stanica u Aziji. Ovu neo-klasičnu građevinu inače su izgradili Njemci pod pokroviteljstvom kajzera Wilhema koji je želio učvrstiti političko-ekonomske odnose sa Osmanskom Imperijom.

Začina nema kakvih nema. Čajeva, čilija, ima čak i turska vijagra. Doduše ima i brdo ovih turističkih drangulija za kupiti, tako da sam ja na začinskom pazaru kupio suvenire i majcu.
Ovdje sam popio odličnu hladnu limunadu koja vraća iz mrtvih. Inače, sokovi su prava stvar u Istanbulu, ništa ova naša konzervirana sranja, sto posto domaće i ladno.

U neposrednoj blizinio Aja Sofije nalazi se ova cisterna sagrađena za vrijeme cara Justinijana I. (6. stoljeće). Inače, vrlo je impresivna zbog stupova koji se nalaze ispod zemlje, a u svoje doba sustavom akvadukta opskrbljivalja je krug od 20km tadašnjeg Carigrada. Svojevremeno je skladištila 80 tisuća kubika vode. Kroz povijest često zaboravljanja i obnavljana, za javnost u ovome stanju otvorena 1987.

Kapali čaršija iliti natkrivena pijaca je THE tržnica Istanbula. Ogromna ne znam ni ja koliko (mi smo obišli možda cca. 20%) gdje ima svega od igle do lokomitve. Najnormalnija je stvar da dok hodate da vam izleti čiča: “Leather jacket for you! 100€! 80€! 50€, for you my friend!” Ovdje je cjenkanje najnormalnija stvar i naravno ako ste vješti kažu da se cijene mogu višestruko oboriti. Dovoljno je reći da je unutra 58 natkrivenih ulica, 1200 trgovina i vjerovali ili između 250 i 400 tisuća posjetilaca. Dnevno!
Kada se cjenkate nemojte pregovarat otvoreno na hrvatskom sa drugovima pošto ih većina solidno vlada ovim našim balkanskim jezicima. Uglavnom da dođete u Istanbul ovdje bi ste mogli komotno nekoliko dana za redom dolaziti svaki dan i samo gledati. O šopingiranju da ne pričam.

Mi smo se ipak odlučili za nešto mesnije, stoga preko Zlatnog Roga do slobode, naišli smo na jednu zgodnu zalogajnicu ispred koje je bila postavljena sofra za iftar. Domaćini su bili vrlo gostoljubivi (kao i uglavnom svugdje u Istanbulu) i rado su nas primili i posjeli u svoj lokal. Neki curetak koji je radio tamo stalno nam se obraćao na ruskom, a to je radilo i dosta drugih s kojima smo se sretali. Bolji i Rus nego Alžirac na kraju krajeva. Iako mi se kelnebarica u Sofiji zahvalila na francuskom, ali o tome u jednom od idućih nastavaka.
Elem kada smo naručili, pitali smo za pivo i onda su se neki momčić koji nas je posluživao i taj curetak nešto dogovarali i dečkić je rekao: “Ok!”. Nakon 5 minuta pojavila se neka nana (valjda njihova?) koja nam je donijela 3 ladna Efesa iz trgovine. E to ja zovem uslugom. Iako moram priznat da sam se prepao kada se pojavila bakica koja je počela vaditi nešto iz kese na naš stol. Mislio sam, evo privjesaka. Kad ono ladni turski pils.

Ovo je bila moja narudžba, nekakav kebab-yogurt tako nešto, uglavnom bilo je vrlo ukusno jerbo je bilo i mesa i nekakvog pečenog somuna unutra.
Taman kad smo jeli oni su sjeli iftarit i nas su pozvali na nekakvu tikvu, lubenicu, dinju, tako nešto uglavnom što smo mi kulutrno odbili jer smo bili poprilično puni. Iz pristojnosti smo pričekali da ljudi iftare, do tada smo mi lagano pijuckali pivo, kada su završili platili smo i otišli ča. Konobarica nam je rekla: Spasiba, dosvidanja!

NASTAVITI ĆE SE…

Kad god bi se bosanski fratri zakačili s lokalnim pašom, vezirom ili kime li već oni bi jednog uprtili da ide put Stambola grada na Bosfor, dali bi mu sepet zlata i onda da ide direkt Sultanu šnjim pregovarat. Da poprave crkvu ili da izvuku jarana iz nemilosti kakog zatvora tamnog vilajeta. To bi se danas kod nas nazvalo korupcija na visokom položaju, Amerikanci bi rekli diplomatsko lobiranje, a u ono doba to je bio čisti opstanak.
Kako bilo da bilo, mnogi bosanski fratri su pisali putopise o putovanjima u Carigrad, spominje to i veliki Andrić, a svakako treba spomenuti i turskog putopisca Evliju Čelebiju.

Silom prilika i ja sam se naišao na istom historijskom putu od našijeh krajeva do velebnog Stambola, pa sam i ja odlučio da poput bosanskih fratara ili Evlije Čelebije napišem koje slovo o putovanju u Stambol kao i o samom gradu.

Moje putovanje počinje u Slavonskom Brodu, velebnom gradu na velebnoj rijeci Savi i to u ranojutarnjim satima ponedjeljka 9. kolovoza godine Gospodnje 2010. i to u smjeru prema nekadašnjem glavnom gradu nekadašnje bivše nam države SFR Jugoslavije.
Vlak za Istanbul iz Beograda kreće inače u 07:50, što znači da iz Zagreba slobodno možete kreniti vlakom 315 u 23:55 za Beograd koji dolazi tamo oko pola 7. Inače vlak/voz u Beograd ulazi iz meni nepoznatih razloga brzinom od 3kph što onda traje dobrih sat i više vremena. Zašto je to tako, ne znam, dal je taktička varka ili je nešto drugo, samo znam da nisam vidio nikakav remont u blizini.

U Beogradu smo kupili turbo karte koje se zovu Balkan Flexipass. Štae to? E pa to je neka turbo karta s kojim imate 5 (slovima: pet) putovanja po zemljama Balkana (Srbija, Rumunjska, Balkan, Crna Gora, Grčka i Turska) u roku mjesec dan pa ožeži. Dakle ja sad mogu opet otići u Istanbul ako hoću jer imam važeću kartu samo je problem što više nemam važećih novaca, ili preciznije rečeno nemam nikakvih novaca.

Karta za mlađe od 26 košta nevjerovatnih 56€, a ako ste baš navršili 26 kao ja pa niste mlađi od 26, nego jelte stariji, onda ta karta košta malo manje nevjerovatnih 86€ što opet dakako nije skupo. Dakle to je jeftinije od same karte do Istanbula, a ako imate vremena i što je još bitnije volje možete brijati po Balkanu dok se boje ne rastope. Iako moram priznati da je meni ovo i više nego dovoljno brijačine po Balkanu za neko vrijeme.

U Beogradu na šalteru za međunarodne karte ne primaju evre (ne znam zašto, u Zabregu i Istanbulu primaju svakojake monete na međunarodnom šalteru) tako da preporučujem da promjenite evriće u dinare nego da čekate pola sata u redu da bi vam onda rekli da ne primaju evre. 100 evra je oko deset hiljada i nešto dinara, što znači da ako kupujete flexi 26+ ostane vam još jedno nešto manje od iljadarke što je razumna svota da se potroši na pivo ili ako ste pušač na cigarete koje su dosta jeftinije nego u Hrvatskoj, Bugarskoj ili Turskoj.
Elem nejs, nakon kupljene karte krenili smo ka vlaku.
E sad tu isto ima jedna zanimljiva informacija. Naime u Beogradu, nakav Turčin traži rezervaciju za kušet kola do Istanbula, inače taj vagon je jedini vagon koji će se dofurati direktno iz Beograda za Istanbul. Mi mu naravno nismo htjeli dati pare, međutim i ta priča će imati kasnije svoj nastavak. Inače taj vlak se u Nišu razvaljuje na dva vlaka, jedan dio vagona ide za Skopje, a drugi za Sofiju, tako da ako budete putovali svakako pitajte konduktera koji je vagon za Sofiju. Inače vlak koji ide za Skopje, ide za Solun i također u Istanbul samo što dolazi dan kasnije u grad na Bosporu tako da ne preporučujem tu varijantu.
Dakle od Beograda do Sofije ste mirni ako sjednete u pravi vagon, a i ako ne sjednete uvijek se u Nišu možete prebaciti u vagon za Sofiju.

Inače od Niša pa sve do bugarske granice ja sam vikao kad dođemo u Bugarsku počinje rock’n’roll vjerovatno ni sam ne sluteći razmjer tih mojih proročkih riječi. Inače ulazak u Bugarsku, tj. Europsku Uniju prošao je poprilično dobro. Taj vlak je uglavnom krcat backpakerima Europe i Amerike, te babama švercerkama cigara. A ja i stvarno ne vidim razloga zašto bi itko drugi putovao Balkan Expressom. A nikada mi vjerovatno neće ni biti jasno po čemu je taj vlak express.
Carinik je pito nacionalnost, ja mu pokazao putovnicu, a on samo kratko: “Hrvat! Šta imaš od stvari? Lični stvari?” – “Da.” – “Dobro, Hrvat!”. Potom se preselio u drugi kupe maltretirat neku babu švercerku koja je kod sebe imala više cigareta nego dobroopskrbljeni zagrebački kiosk. Inače, vagoni su toliko razvaljeni tako da se cigarete mogu potrpati u svaku moguću rupu.

Put do Sofije je prošlo uglavnom uz bugarsko pivo koje se zove Astika i koje je jednako loša kao i Osječko pivo, ali je bilo hladno a i nismo nešto bili zainteresirani kvalitetom ako se uzme u obzir da smo od Niša do Dimitrovgrada popili sepet Lavova i Jelena. Ko na safariju.

I kako sam ja najavljivao rock’n’roll je počeo upravo ni više ni manje nego u glavnom gradu europske nam republike Bugarske. Mi smo onako uljuljani sjedili u kupeu, supijani kada je vlak stao u Sofiji. Na prozoru se samo ukazala masna bugarska faca: – “Istanbul?”
– “Da.”
– “Pa hajde van, vreme je!”
Kada izađete u Sofiji na kolodvoru okružit će vas bataljon masnih bugarskih željezničara koji gledaju način kako da vas opljačkaju. Stoga kad izađete iz vlaka, i kada vam se prvi takav naljepi na vas sterajte ga odmah u onu stvar. Evo što se nama dogodilo prvi put u Sofiji. Drugi put je bilo još tragičnije, ali to tek u jednoj od nadilazećih epizoda.
Daklem, izlazim ja iz vlaka u Sofiji kad eto masnog crnog Tute: – “Prijatelju, moraš da kupiš rezervaciju!” 
Međutim kako sam ja bio supijan nisam se obazirao na njega nego sam mu rekao da mi pokaže gdje ima piva. I odvede on mene u pothodnik i tamo neka trgovina. Izvadim ja 10€: – “Daj mi sve piva za ovo!”. I sada se teta Bugarkinja počela derat na mene kako ne primaju evriće nego samo leve, dok je masi Tuta meni trpao pivo u ruke. Kada mi je potrpao 5 dvoguza (dvolitri/krmača) počeo se derat na tetu u trgovinu i nešto sam skontao da joj je rekao da će joj on dat leve da mi samo da pivo. I uglavnom izađemo mi iz trgovine, ja s ruksaskom, torbama, pivom kad kaže masni Tuta: – “Daj pari!”, na što sam se ja gromoglasno opalio smijat. Rekoh mu: – “Ne dam!”. A on: – “Daj 5 evra za informaciju!” na što sam se ja još gromoglasnije opalio smijat. On se nemilice cjenkao samnom i kad je vidio da mu ne dam pare, ukrade mi pivo iz ruku i pobjegne. Meni je to zapravo i dobro došlo jer ih nisam sve mogao nosit.
Taman kada sam došao do vlaka pojavljuje se drugi masni željezničar, širi ruke: – “Prijatelju!” Nije mi se nitko tako nikad obradovao. I uglavnom grli on mene i govori mi kako je sve sređeno i kako će njegov jaran sve nama srediti u Dimitirovgradu i da se ne brinemo. I priča on priča, naravno ja njega uopće ne razumijem, kakav Dimitrovgrad, pa sad smo ga prošli u Srbiji (da bi se kasnije ispostavilo da ima i Dimitrovgrad u Bugarskoj). Traži i one pare. Reko nemam, al pivo ćeš popit samnom. Pa baš me razveselio, nikad mi se nije nitko tako obradovao u životu.

Ispostavilo se kasnije da je Tuta jednoj drugarici što je putovala s nama, nakva Amerikanka s violinom (mislim stvarno i ti Amerikanci stvarno nisu normalni – 20 godina, žensko, putuje sama po Balkanu… katastrofa) uzo 10€ i rekao da joj je to za rezervaciju za kušet i da će on doći po nju kondukter u Dimitrovgradu. Aha, how yes no.

Put od Sofije do bugarskog Dimitrovgrada smo proveli u nekakvom vagonu koji je bio dosta sličan onim vlakovima lokalnim, jelte bez kupeja, kao ovi naši naguzni vlakovi. Što znači da smo u jednom vagonu bili svi ko na ekskurziji. Backpekeri i opet neke babe. Babe baš vole putovat na Balkanu, to sam skontao. Uglavnom neki Amerikanac je pustio “Welcome to the Jungle” od Gunsa što je bio soundtrack i pol za putovanje.
Najluđa stvar je bila kad sam ja poslije ko-zna-kojeg qpacka otišao pišat ugledao bugarskog cigana transverstita. Prvo sam se uplašio jer je on/ona imala 2m. Onda nakon toga je jedan Španjolac nju/njega slikao i onda se dečko od nje/njega naljutio (koji je dosta niži od nje/njega) i htio je pretući Španjolca. Međutim transverstitu se Španjolac svidio tako da krv nije potekla. Ja nisam htio riskirati batine, a Španjolac mi je obećao poslati sliku na mejl tako da eto kad dođe ja je kačim na blog.
A pokušat ću ju/ga opisati. Dakle to je tip koji je visok 2m, izrazito ružan, s onom majcom što ti stomak ispadne. Ima dosta vitku liniju, moram priznat. I ima eto tog dečka kojeg drži za ruku. On je ovako niži lik. Nešto vrlo groteskno i odvratno. Proglasite me homofobom, šovinistom, vegetarijancem, što god hoćete al stvarno to je bilo nešto što ni Kusturica ne bi mogao smisliti da ubaci u svoje filmove. Zlo i naopako.
Sjećam se da su izašli u Plodvivu, zajedno sa “welcome to the jungle” Amerikancima.

Prije Dimitrovgrada opet se pojavio onaj brkati Turčin iz Beograda i pitao dal imamo rezervaciju i oćemol dat pare što smo mi zdušno odbili, na što je on rekao ok i da nas stoga ne želi vidjeti u svom vagonu kada se ovaj odvoji za Rumunjsku.
I onda se dogodilo upravo to da su nas u Dimitrovgradu isterali van iz vagona i da smo trebali preći u kušet kola za Tursku za koja nismo imali rezervaciju. Mi smo bili poprilično pjani i nismo htjeli dati nikakve pare.
Drug nedorečen i ja smo stajali vani, a naš drugi kolega je ušao u vlak i pregovarao sa željezničarem. Bili su na prozoru a mi smo ih gledali izvana.
Turčin je rekao: – “Rezervejšen! One person – ten euro!”
Na što je drug nedorečen izvana pitao: – “And 3 persons?”
– “One person -. ten euro, tri persons – thirty euro!”
– “No. Tri persons – twenty euro!”
Na ovo cijenkanje je željezničar popizdio ko pravi i počeo nešto psovati na turskom derajući se sve u šesnaest a ja i nedorečeni smo se povukli u tamu Dimitrovgradske stanice ostavivši drugog kolegu da se s njim raspravlja.
I mi njemu nismo dali pare na kraju nego smo odlučili da ćemo stajati radije na prozoru. Nije prošlo dugo da ja skontam da je to poprilična glupost ako se uzme u obzir da ćemo do Istanbula morati stajati barem 7 sati. Stoga se nečujno uvuosmo u jedan slobodni kušet.

Na bugarskoj-turskoj granici u Kapikule probudio nas je kondukter, mi smo snenovni otišli po muhur u policijsku bajticu i vratili se nazad. Tada je došao kondukter i vrlo nam smireno objasnio da vlak ide do Čerkezkoja i da od tamo do Istanbula vozi bus zbog kojeg moramo imati rezervaciju. A mi smo mu onda smireno dali pare i nastavili spavati u našem kušetu. A on se pojavio nakon koje minute i donio nam čistu posteljinu.

U tom famoznom Čerkezkoju, tj.Çerkezköyu izašli smo iz vlaka gdje su nas potrpali u buseve. Turci inače imaju odlične busove, klimatizirani Mercedesi i slično i kažu da su cijene jako povoljnje iz Turske za daljnje putešestvije po Bliskom Istoku. Pa eto ko voli – bujrum mu. Inače od tog Čerkezkoja do Istanbula, tj. do glavne stanice ima 150 kilometara od čega je valjda više od pola vožnja kroz Istanbul. Istanbul je po broju stanovništva vjerovali ili ne 5. grad na svijetu. Prije Istanbula su, redom, Šangaj, Mumbaji, Karači i Delhi.

httpv://www.youtube.com/watch?v=m-lh6zH74nQ