Zvao me popodne drug Nedorečen da idem šnjim u seoski turizam. Ima on taj običaj, zovne u glasno doba dana da me zove u seoski turizam. Tako smo onomad pomenuti i ja poslije jednog od najnapornijih džabalebarenja po Herceg-Bosni i Rvackoj, što je uključivalo i spavanje na pumpi u Bugojnu, povraćanje na Kupresu, kavu proljevušu u Vitezu, Ožujsko pivo na Poljudu i ko zna kakve sve još nepodobštine krenemo tako, daklem nas dvojica, na seoski turizam u Staru Kapelu. Sad da ja ne bi piso kako je tamo bilo pošto je to bilo davne dvije hiljade i osme a i ne sjećam se ja baš ni najbolje kako je tamo bilo sa skromnošću i uviđajnošću na možebitnu znatiželju možebitnog čitatelja ovog teksta upućujem na blog-post, tekst, reportažu ili nazovite kako ‘oćte upravo o tome događaju iz davne dvije iljade i osme godine. Dakle upućujem upravo ođe.
Nego da se vratim na poziv. Zapravo nije mene drug Nedorečen zvao da mi idemo u seoski turizam nego smo se nas dvojica tipkali preko nekog modernog IM alata ali sad to je više manje nebitno. Zamislite da Dežulović započne svoju kolumnu sa “poslo mi Kožo poruku preko whatsappa sinoć, ima on taj običaj, šibne poruku u gluvo doba noći…”. Nego uglavnom…. gorepomenuti drug je pivski entuzijast, što zapravo u konačnici znači da je svoje pivolokstvo iliti lokanje piva digao na fiktivnu fensi razinu kada učeno govori o pivu, što uključuje degustaciju velikih količina uvoznog i raznog piva, fotografiranja ambalaže istog i pohranjivanja po raznim medijima uključujući i Interplet i tako svašta nešta. Inače seriju njegovih tekstova o pivu možete pročitati i na Fanfi pod tagom pivarstvo. Elem… drug kao učeni pivolok je na pivnica.net naišao prije određenog vremena tekst o kušaonici domaćeg piva Bošnjak u Sičicama. Inače, to je jedno ovako živopisno selo u neposrednoj blizini Nove Gradiške, a Nova Gradiška je jedno živopisno selo u relativnoj blizini (50km) jednog drugog živopisnog sela koje se zove Slavonski Brod i iz kojeg sam ja inače rodom i bradom, a i živim tude već umalo trijes godina uz one neke sporadične prekide u trajanju od 7 godina kada sam živio u jednom malom živopisnom selu podno Trebevića. Svakako preporučujem i upućujem na gore linkani tekst s pivnica.net o dotičnom seoskom gospodarstvu pošto je to puno bolje napisano nego što ću ja opisat u ovim narednim recima koji dolaze.
I tako krenušmo nas dvojica put Sičica. Kako do Sičica doć (a načina je mnogo) ja pisat neću pošto živimo u doba ipona, androjida i božmeprosti ako tko ima Nokiju, pa uglavnom se možemo lako iznavigirat preko globalnog pozicirajućeg sustava. Gospodarstvo se nalazi na broju 94 u Sičicama, naravno herr Nedorečeni i moi smo malo to poduže tražili. Domaćini još nisu stavili tablu, ali su obećali da će tabla biti do kada budemo došli izponove na pivo jer je trenutno na izradi. Ali svejedno evo ja ću na jednoj lijepoj mapi ovđe fino označiti Sičice pa si onda to možete metiti u vaš pametni telefon, il božmeprosti Nokiju:
Na broju 94 dočekali su nas izrazito ljubazni i začuđeni domaćini. Inače je praksa kada se ide na seoska gospodarstva da se posjeta unaprijed najavi. Međutim mi smo imali drugačiju sliku o tome iako kad smo i banuli u gorespomenutu i linkanu Staru Kapelu isto tako ne najavljeni baš u fazi dok su domaćini nešto spremali pa nam je gospođa, koja nas je zatekla dok smo mi cunjali po nečijem dvorištu, skuhala kavu u svojoj kući iako smo mi mislili da ima birtija koja radi non stop za putnike namjernike i nenamjernike. Tako smo i kod Bošnjaka banuli kao “eto mi došli pit pivo!”. Iako su domaćini bili u spremanju zbog najavljene grupe turista koja im dolazi sutra ipak su nas vrlo srdačno ugostili. No, da vi ne budete seljaci ko nedorečeni drug i ja, evo ovdje ispod na slici fotka vizitke na kojima imate podatke gdje se možete najaviti:
Bošnjaci nemaju još svoj web u pogonu, ali su ga najavili u skorije vrijeme. Do tada možete ih kontaktirati na fejsbuk stranici: Kušaonica domaćeg piva Bošnjak.
Uglavnom, tako smo drug nedorečen i ja dobili priliku probati mnoštvo finih stvari među kojima su:
Inače nisam imao priliku piti nepasterizirano pivo do relativno nedavno kada sam probao Vukovarsko pivo. Koje je meni osobno, kao i Bošnjak, fantastično. E sad ako se sjećate biologije ilimorebit kemije iz osnovne škole a možda čak i srednje ili ste možda tolko ludi da ste studirali nešto od tog dvoje onda jamačno znate šta je pasterizacija. Pasterizacija je proces u kojem se u mlijeko ili pivske proizvode ubrizgava sintetički dobiveni genetski materijal Louis Pasteura u cilju sprečavanja razvoja bakterija ili tako nešto. Možda nije baš tako nego zagrijavanjem dolazi do ubijanja bakterija i tih ostalih malih hajvana. Uglavnom, pasterizacija je nešto kao sterilizacija samo manje učinkovito ako me moje sjećanje na vara, a mrsko me googlat. Daklem, industrijska tj. konfekcijska piva se pasteriziraju u cilju toga da imaju duži rok trajanja, otprilike kao što je razlika između svježeg i trajnog mlijeka. Nepasterizriana piva imaju takoreći puniji i bolji okus ali kraći rok trajanja. Upravo iz tog razloga proizvodnju takvog piva si mogu dopustiti mikro pivovare zato što imaju ograničenu i malu proizvodnju.
Nefiltirano pivo valjda ne treba objašnjavat, jer o tome bih ja znao samo reći da je to pivo koje se ne filtrira (zbog toga je ovo pivo mutno). Inače, kao što ste imali priliku vidjeti na dalekovidnici propagandu poruku Zagrebačke pivovare, sad oni reklamiraju ponosno NEFILTRIRANO pivo. Kad naručiš/kupiš pivo onda tek vidiš da se zapravo radi o pšeničnom nefiltiranom pivu. Okus tog famoznog ožujskog daje hrvatskoj riječi “ogavno” jednu novu dimenziju. Ali Bošnjakovo pivo je mene zaista oduševilo. I nefiltirano i nepasterizirano, a tipični sam Rvat kojem je bitno da je pivo svijetli lager i da je vel’ko!
Sad ne mogu se ja baš točno sjetit dal se to baš zove mlado pivo, al eto meni je to zgodno da nazovem. Evo, konkretno se radi o pivu koje je odležalo samo 15 dana i koje još nije gazirano. Vrlo zanimljivog okusa i istančanim osjetom hmelja.
Od piva se svašta nešto pravi i mi smo to svašta nešto probali (ja naravno zaboravio slikat), među tim stvarima bila je i rakija od piva (Beer Schnapps) i maltoza. Što je maltoza ima totalno nezanimljiv članak na hrvatskoj wikipediji. U suštini radi se o srcu piva kako mi je objašnjeno, daklem (ako se ne varam) pojednostavljeno rečeno to je rezultat ukomljavanja žitarica i slada. No kakao ja ne volim te učene riječi i kako sam od malih nogu izgradio averziju prema prirodnim naukama (osim prema fizici) onda ću se tu zaustaviti. Maltoza izgleda poput meda a i okus se najbolje može opisati kao “pivski med”. Preporučuje se slabokrvnoj djeci i općenito je energetska bomba.
Ne mogu se sjetiti imali još što sam zaboravio. Sigurno da ima al sam zaboravio tako da eto. Ali zašto bih ja i sve napisao kada možete sjest u svoj automobilček, na bicikliček ili drugi ilček i odvest se do Sičica na pravo odlično domaće pivo. I naravno naučiti o pivu i prodiskutirati o razvoju pivske svijesti u nas Hrvata, koja je u začetcima.
A evo sad za kraj još par slikica sa gospodarstva:
Mjesto gdje nastaje magija:
Mjesto gdje magija spava:
Mjesto gdje se magija konzumira:
* “Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi” je moto kušaonice piva Bošnjak, a moj moto je “Pijem pivo briga me živo!” (ovo briga zamjenim nečim drugim, al nema veze). Što bi reko švaba, prus, barjetar, švajcarac i austrijanac: Prost!
Dakle ako ipak ne znate doć do Ješevika ili Oriovčića, ja ću vam reć kako. I to odma sad. Dakle u Ješevik (ili Ježevik kako svuda piše, a svi kažu JeŠevik) dođete tako što dođete u Bukovlje (izlaz iz Slavonskog Broda ISTOK) i onda preko Vile Igrača dođete u Ješevik (u Bukovlju postoji putokaz za Ježevik).
Na putu kroz šumu našli smo na štenca, tri mjeseca starog koji se izgubio ali smo ga uspješno vratili vlasnicima – u Crni Potok. Iako sam napisao da je Crni Potok napušteno mjesto, u Crnom Potoku ipak ima ljudi.
Od nekad, kažu lijepog sela, ostalo blato do dupeta.
Derutna kuća, uz Crkvu naj “očuvaniji” dio sela, na fasadi piše 1941. Misli smo da je škola u pitanju, ali konzulitiravši se sa svojim starima rekoše mi da Crni Potok nije imao školu. A gdje su mali Crnopotočani sticali osnovno obrazovanje ostaje i dalje ne razjašnjeno.
Ipak sam ja napravio i svoju kartu kretanja koja je možda bolje vidljiva. Žutim strelicama označena je biciklistička staza (ili bolje rečeno “trasa”) Slavonski Brod – Gajna, a ovom nekom magenta T-Com bojom moja povratna ruta kroz posavska sela.
Biciklistička staza je obećavala puno na samom početku, no to nije potrajali dugo jer nakon jedva pređenih stotinjak metara ovako je naprosto završila u travi. I tih stotinjak metara je sve što se može pričati o “stazi”. Jer staza bi trebala, barem po mojoj nekakvoj izopaćenoj logici, podrazumjevati poseban put za bicikliste. Međutim taj poseban put je dugačak, kao što sam rekao, stotinjak metara a ostale kilometre “staza” se dijeli s ostalim sudionicima u prometu, odnosno odvija se po državnoj i nekoliko županijskih cesta.
Ovo je bila moja prva zamjerka. Iako je biciklistička ruta lijepo zamišljena da vodi kroz razna pitoreskna sela u brodskoj okolici, jednostavno mi nije jasan onaj koji je rekao da ruta treba ići nadvožnjakom preko autoceste i to nadvožnjakom, dijelom magistrale, tj. državne ceste, kada nešto niže dolje ima perfektno dobar pješački nadvožnjak koji skrati put za nešto sitno ali je mnogo manje opasniji od ove prometne prometnice.
Evo zar ovo nije puno ljepše. Tim više što s druge strane nema ovakvih prepreka pa se može zafurit nizbrdo fino bez kočenja u podnožju.
S onu stranu autoceste nalazi se pitoreskno selo Bukovlje, gdje sam kao klinac često išao na kirvaj, a tud se slavi sv. Terezija. Razlog tomu je što mi je pola familije iz Bukovlja, pa meni onda Bukovlje dođe skoro kao hometown. Iako sam rođen i odrastao u dalekom Slavonskom Brodu koji se nalazi velikih 6km južnije.
Kraj Dolca i znak da se skreće lijevo prema selima Šušnjevci i Korduševci, a i dalje prema jezeru Ljeskove Vode.
U Šušnjevcima znak kraj crkve sugerira da se ide ravno, iako su jedina dva moguća pravca lijevo i desno, u ovom slučaju desno jer se tako pruža glava cesta. Inače u Šušnjevcima sam zaradio svojih prvih sto kuna od fizičkog rada jer sam kupio šljive kod prijateljevog rođaka. Il je to bilo u Korduševcima? Davno je to bilo.
Sada znak sugerira da skrenemo nekom baji u dvorište, jer moguća dva pravca, kao što je vidljivo, su lijevo i ravno. Međutim ovo ravno zavija ka desno nešto dalje, pa valjda zbog toga desno.
Selo koje se zove – Vrhovina. Krajnje sjeverna točka rute, staze ili kako već. Ja moram priznat da nikad nisam čuo za to selo. Eto sramota, znam, ali ne sjećam se da je iko ikad spomenio ovo selo, niti sam ja tu ikada bio. Ali za sve postoji prvi put.
Idilična slavonska panorama. Sijem žito raste vjeverica.
U Klokočeviku znak nam pokazuje da treba skreniti desno i spustiti se turbo ravnom cestom u selo koje se zove Trnjani. Jedna od ljepših relacija inače koju nažalost nisam slikao jer da sam stao slikati izgubio bih inerciju koja me pogonila dolje.
U Garčinu nisam mogao a da ne stanem i da ne slikam spomen ploču Vjekoslavu Klaiću koji se ovdje rodio. Eto još jedan zanimljiv detalj za sabrane gluposti moje malenkosti. Ja sam donedavno mislio da se u Garčinu rodio Bratoljub Klaić, autor meni najzanimljivije knjige u Hrvata: “Riječnik stranih riječi”. Da bi stvar bila gora, uvjerio sam sijaset ljudi u to. Ali evo, da se riješi jednom za svagda – Bratoljub Klaić, iako također Slavonac, nije se rodio u Garčinu nego u Bizovcu, poznatim po toplicama, a inače u blizini Valpova, ili za one kojima još nije jasno, relativno blizu Osijeka.
U Garčinu, kao što znak sugerira, skreće se desno prema Bickom selu.
Slavno Bicko Selo presjekla je žila kucavica ovog dijela Europe, autocesta Bratstvo-Jedinstvo ili danas autocesta A3-samo-što-je-nismo-prodali-turcima.
I zamislite ovo, dođete pred sam kraj rute, staze ili kako već i nema znaka na raskrižju kuda da idete! Ne znam kako je to uspjelo promaknuti realizatorima ovog projekta. Srećom pa sam ja u Oprisavcima kao kod kuće. Dakle na raskrižju kod Crkve skrenuti desno u smjeru Poljanaca i drugih sela. Ravno cesta vodi do Svilaja pa i dalje do Babine Grede ako ste baš uporni.
Pa i nije nešto, ha?
I na kraju moj pokušaj slikanja židovskog groblja koje je opasano visokim zidom.
Tenk M-84, ponos jugoslavenske vojne industrije, najvećim dijelom rađen i sklapan u tvornici Đuro Đaković Specijalna Vozila u Slavonskom Brodu.
Spomenik zapovjedniku obrane Borova Naselja, legendi domovinskog rata general-bojniku Blagi Zadri koji je najzaslužniji za organiziranje obrane Borova Naselja, i time najzaslužniji za nevjerovatne uspjehe na Trpinjskoj Cesti. Prvi je vodio svoje suborce u borbu, a u zadnjoj borbi je je stradao od rafala puškomitraljeza s jednog oklopnog vozila JNA.
Kuća preko puta spomenika Blagi Zadri i “Groblju tenkova”.
Vukovarski vodotoranj je, ne samo simbol ratnog Vukovara, nego i simbol domovinskog rata. Impozantna građevina, moram priznat, najveći vodotoranj koji sam ikada vidio. Dugo se debatiralo što sa vukovarskim vodotornjem i mislim da je odlučeno da se neće obnavljati, nego da će ostati uspomena na stradanje Vukovara.
Samostan i franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova su u ratu teško stradale. Danas je samostan obnovljen, a u crkvi radovi i dalje traju, koliko sam uspio vidjeti – pri kraju.
Na Dunavu.
Rijeka Vuka, po kojoj je i Vukovar dobio ime.
Brodica usidrena na Dunavu koja se zove “Tufna”! Genijalan naziv za brodicu. Iako brodica nije tufnasta, ili barem koliko sam ja vidio, nema niti jednu tufnu – ime je čista petica. Meni je riječ tufna sama po sebi zanimljiva jer je zapravo nisam nigdje niti čuo izvan Slavonije, ali opet ne mogu reći da je to neka naša riječ. A iskren da budem nema niti Klaića u kući.
I dalje na obali Dunava, ova zgrada me podsjetila na jednu 
Silos Đergaj kod Bršadina.
To su dakako, Gundinci, centar svijeta, vrelo civilizacije, prvo mjesto pored omražene Babine Grede.
Ovo je roditeljska kuća mog kuma, naravno u Gundincima. Pa šta vi mislite da bih ja uz’o kuma od bilo kud. Je, al ma’unu.
Dakle krenete sad ovom državnom cestom D ne znam koji broj s kojom možete do Zagreba a možda čak i dalje ako vam se ne plaća cestarina za auto-cestu. No prije nego što dođete do Zagreba ili možda čak i dalje dođete u jedno živopisno selo koje se zove Batrina a meni je poznato samo po dvije stvari a to je da tu vlak Zagreb – Vinkovci staje na stanici koja se zove Batrina – Nova Kapela jer je to veza za Požegu valjda, i druga stvar je da je to selo u kojem se uzgajaju lubenice (barem tako reklamira neki lik – BATRINSKA LUBENICA 2KN). Al ja lubenice ne volim, tako da je za mene bitniji ovaj dio s vlakom Zagreb-Vinkovci i obrnuto.
Državnu cestu D ne znam ni za ovu koji broj država je svježe napravila, asflatirala, uredila i sve to lijepo napravila tako da se sad milina vozit od Batrine do Pleternice.
Do samog sela vodi mala uska cestica koja je u selu i glavni šor, a ovo je kraj sela, i prvi put u životu sam vidio da jedna cesta ovako završava. Odnosno da završava uopće. Inače ceste ne završavaju tako da je nema više. Spoje se na drugu cestu, vode u Rim… nešto… ova ovdje staje. Ili možda počinje?
Dobrodošlicu u selo su nam zaželjeli lokalni pesi
Cijelo selo je osvijetljeno ovakvim stupovima, a ono što je zanimljivo su ovi natpisi drveni na rasvjetnim stupovima…
… naime na svakom stupu je po pjesma nekog od velikih hrvatskih pjesnika. Matoša, Šimića, Cesarića, Tadijanovića, Kozarca…
Lijepo je što su kuće obojane u živopisne boje tako da Stara Kapela malo podjeća na ona šarena sela iz pera ruskih klasika.
Možda nema signala ali ima govornica, tako da ipak selo nije komunikacijski odsječeno sa svijetom.
Kapela u Staroj Kapeli.
E moj šore ušoreni.
Like a bird on a wire…
U Staroj Kapeli su čak i vrtni patuljici cool.
U selu postoji dakle i fini smješaj, odnosno hotelčić u kojem smo popili kavu u pravoj šokačkoj atmosferi gostoprimstva.
Teško mi je zamisliti da na ovaj stol ne stavim notebook s priključenim mobitelom iako bih volio probati.
Ako se ikad nađete u blizini i mogućnosti da vidite ovaj biser naše županije garantiram vam da nećete pogriješiti.
put nas je vodio do Požege.
