Volio bih da sam bestidnik pa da se uslikam kako kucam ovaj tekst i objavim ga, jer ovaki pretil (debo) sjedim u gaćama ispred računala sa sto litara ledenog čaja i istresam svoj bijes protiv novog Star Trek serijala, baš poput onog stripadžija iz Simpsona. No, iako ljeti znam obući crokse još uvijek nisam odustao od života kao takvog pa onda neću ni razveseliti sveopće čitateljstvom takvom fotografijom.
Novi Star Trek dakle. Uglavnom sam sve rekao u naslovu, ali kako volim svoj bijes kao svaki trol ispoljavati preko tipkovnice onda ću i natipkati pokoju misao zašto je Star Trek Discovery (koji ubr. ima kraticu STD, ono do jaja su to smislili) sranje. Pa da počnemo.
Dakle novi serijal Star Trek pravi trekiji i trekkeri iščekuju od naprasnog prestanka emitiranja Enterprisea i katastrofalne finalne epizode koju je režirao Johnatan Frakes, u ST svijetu poznat kao komandir Riker iliti broj Jedan. I eto nakon sto milijuna godina čekanja (12) dočekasmo nove avanture utopističkih terana i njihovih jarana izvascijele galaksije u vasionu. Nakon što je najavljen Star Trek prije godinu-dvije, bilo je raznih teorija kakva će to serija biti. Neki su rekli da će biti CSI Star Trek što bi bilo super otprilike kao čvarci na lešo ili pak se čak i spominjalo nekakvo medecinsko osoblje koje ide i spašava elijene po svemiru (Star Trek ER) što bilo super otprilike kao Goran Višnjić u ulozi napaćenog brodskog liječnika čiju su familiju pobili svemirski četnici na SAO Orionu. Tu se u tim nagađanjima šta će biti novi Star Trek negdje na margini pojavila i teorija da će se raditi o brodu koji će se nekim transwarp nešto-nešto sustavom moći stvoriti bilo gdje u svemiru. E tu je taj dokoni pisac uspio ubost (ili su scenarist recimo ukrali tu ideju od njega?) nešto, samo što taj famozni brod Discovery ne skače po svemiru nekim transwarpom (Transwarp? Pif! That’s so Borg and 90’s!) nego nekakvim micelijima i gljivama i ima neka svemirska lignja (Ivo Josipović bez klavira) koja je jako agresivna ali je jako dobra u duši pa onda upravlja brodom đe joj narediš. Koncept je totalno užasan kao i rečenica u kojoj sam ga opisao, ali ajmo prihvatiti i to jer jebiga, Star Trek, je ipak SF, a šta u SF-u nije moguće? Pa jašta. Prihvatit ćemo to, Bože moj danas ljudi putuju autima na struju koji sami voze, ko kaže da u budućnosti nećemo voziti gljivičnom svemirskom autocestom? Ja kažem, al nema veze. Continue reading Star Trek Discovery je sranje
Category: TV
Crno bele telenovele
(NAVODILO ZA UPORABO: Ukoliko ste ovdje došli zbog osvrta na “Crno bijeli svijet”, i mrsko vam je čitati moje opservacije o nekoj srpskoj sapunici od prije sedam godina, slobodno preskočite do naslova “Crno bijeli svijet”)
Prije jedno sedam godina pročitao sam vijest koja veli da, pajz sad ovo, Haški Sud Radio televiziji Srbije zabranjuje prikazivanje nekakve igrane serije jer je “anti-haška” i veliča ratne zločince – tada tek nedavno uhićenog Rašu Karadžića i tada još uvijek u bekstu Ratka Mladića. Ispostavit će se vrlo brzo da je vijest bila – ili totalni bullshit ili da je Serge Brammertz malo ishitreno izletio s diktiranjem haške demokratije državnoj televizijskoj kući Srbije, pa je haški PR nakon nekoliko dana demantirao vijest: “Mi? Uplitali se u uređivačku politiku nekog medija u regionu? Ma jok brale!” Continue reading Crno bele telenovele
Bol bolujem pred Gorenje aparatom (u boji)
Kažu da je ironija kad čovjek umre od žeđi a ima vodu u koljenu. Ili da je ironija kad vam ovca kaže da budete čoban. Ili je to cinizam? No, to sa vodom u koljenu me podsjetilo na jedan vic: Bio neki engleski aristokrat koji je imao problema s koljenom, stoga ode kod doktora. Dobar dan – dobar dan. Boli me koljeno. Pogleda doktor, lupka onim čekićem malo i kaže napokon našem arisokratu da ima vodu u koljenu. A na to mu ovaj odgovori: “Doktore, ali to je nemoguće! Ja pijem samo čisti whiskey, bez leda!”
Dobro, vic nije smješan ali znam šta je još ironija. Ironija je kad čovjek ode maksuz (hrv.: drito) kupit šunku i onda dobije svinjsku gripu (bos.: H1N1). I to se, konj bi rek’o – kobili se nad’o, dogodilo upravo meni. Naime, u nadi da moj vrli cimer i ja napravimo patišpanju (intr.: pizza) ja se odlučim spustiti u grad kupiti šunke. I tako je i bilo – odem ja po najvećoj gužvi po šunku, i naravno po najvećoj gužvi se opet vratim. A u busu naravno, kako to biva, ljudi šmrcaju, bale, kišu, pljuju, i ostalo, ali ja sam bio siguran u svoj imunološki sustav. Ne može nam ništa KGB, FBI, H1N1 aj-ja-jaj, vozimo se sto na sat! I tako ja siguran u sebe i svoj imunološki sustav, sa pola kile šunke u đepu svoje jakne veselo putujem ja kdomu svome.
Sutra dan navečer osjetih polagano treperenje u tijelu, al ne ko oni lepitiri u želucu kad se tidžineri zaljube, nego onaj poznati osjećaj hladnoće – groznica. Naravno, ja sam to pripisao hladnoći općenito, to što radijator radi kao Alija Sirotanović, to nema veze.
Ujtro je bilo nešto bolje. Ali mi je neki unutarnji glas rekao da ode kupit voća i nešto voćnog soka. To sam napravio i odmah pojeo i popio. Preventivno. Pa što bude.
Popodne je cimer pokupio stvari i rekao da ode kući na tjedan (bos.:sedmica, srb.:nedelja, esp.: semana). Kako je on taksijem odlepršao ka kolodvoru (bos/srb: stanica; de.; hauptbanhoff) mene je opaki virus prikovao za kauč, što me je izložilo nemilosrdnom utjecaju TV programa pod visokom temperaturom, bolovima u mišićima, glavi, plućima i bez apetita.
Što je još ironično! Zapravo ne znam jel ironično, ili je samo zlo: onako bolestan, prepušten sam na milost i nemilost virusima i TV programu u tom trenutku mi krepa baterija u daljinskom. I to ona kockasta baterija, 9 V. Pošto je TV neki rani model iz Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Daljinski prebacuje kanale samo ako ih prebacujete lijevom rukom visoko dignutom iznad glave. Fantastique.
Pošto lijeka za gripu (srp.:grip) ili influencu nema (pošto je to virusno oboljenje, a virusi su ti morti ko neki kristali što lete u nekim kapljicama po zraku i nemoš ih ubit jer se začahure za razliku od bakterija koje možeš porokat antibioticima jer oni nisu ko kristali neg su ko mali hajvani, zapravo nemam uopće pojma, al tako nekako su nas učili u školi, a ne bi me čudilo da to nema veze s pameti) osim što liječnici preporučuju mnogo odmora, puno tekućine, voća i preparata za snižavanje temperature i ublažavanje bolova (tipa onih paracetamolskih pripavaka što se tope u vodi, tako ja koristim neki turski, neću reć kak se zove, al ću reći da se nikako ne topi i da se kasnije ono što ostane u čaši, talog od sladila i tih ingridijenata razno raznih ne može oprat gotovo nikako, osim da se hiltovkom skida). Što sve to hoće zapravo reći. Pa hoće reći da sam bio zakucan pred TV-om, prepušten na milost i nemilost TV programa. I to u početku Behar televizije (otvaranje linka na vlastitu odgovornost, a ako se odlučite pojačajte skroz zvučnike jer se slabo čuje ugodna melodija pozadine) zato što mi je daljinski baš crko u trenutku dok sam listao kanale baš na tom. Kanalu.
Srećom, neizmjernom humanitarnom akcijom jednog mog prijatelja dobio sam neophodnu bateriju kao i voće, tekućinu i ostale potrepštine da bih lakše prebolio boleštine (tu rimu sam sam smislio ;)).
I sad kako to obično biva u mojim pripovjetkama, pričama, besjedama, novelama i divanima napravio sam ogroman i bespotreban uvod u glavnu priču koju ću loše ispričati jer sam se već istrošio na ionako lošem i nepotrebnom uvodu. Inače, ovakav zanimljiv uvod u radnju koriste, ako ste mogli skontat, Simpsoni. Kod njih svaka epizoda počinje s nečim što pretvori u nešto sasvim deseto. Samo što je to kod njih daleko bolje napravljeno, naravno. I nije ubitačno dosadno. Ko kod mene. Mora da je to neka krležovski urok. Uvijek mi napamet padne Filip Latinovicz kako stoji pred vratima one kuće i pipka onu mesinganu kvaku. I onda se on nešto sjeća, prisjeća, Karolina, pivo, vatromet, stari zidovi… ajde brate više oš uć il neš?! Šta nas, da prostite, drkaš, ima još tona knjiga koja nas čeka da se pročita. Ne nego, je on sad pametan našao pipakt mesinganu bravu. Isto ko oni Proustovi kolači. No neću više o tome, možda neki drugi put o tjeskobnom egzistencijalizmu i europskoj književnosti.
Vjerovatno nikad.
Ali, reda radi treba reći – o tome drugi put.
Nego, di sam ono stao.
Detaljnom analizom uvidio sam da nisam stao nigdje. No, htio sam se malo osvrnusti na TV, točnije na američke TV serije kojima sam bio izložen tokom nekoliko dana mog bolovanja od svinjske gripe (esp.: La gripe porcina).
Kako prilikuje svim pravim i popularnim blogerima koji se bave analizom svega i svačega, tako ću i ja koristiti otprilike istu metodologiju analize, a to je krajnji subjektivizam, stereotipiziranje i ostalo što ide uz to. Da sam dosljedan to bi bilo i kratko, ali vidim da je s ovim uvodom i taj voz otišao. Ko baba s kolačima.
Humoristične serije: sretne obitelji
To je najstariji fazon u američkoj tv produkciji. Bill Cosby i njegova familija. Ray Barone i njegova familija. Onaj debeli što vozi UPS i ima onu zgodnu žensku što je scijentologinkinja i njen stari što je glumio starog od Georgea Constanze u Seinfeldu. Pa onda buraz od Raya ima isto zgodnu žensku (pametnu ;)) u novoj seriji. Pa onda neka ženska što se zove Rita pa ima neki bend i sviraju u garaži a uz to ima naravno i sretnu familiju. Pa ona one dve užasne plavuše Hope i Faith (meni tu stvarno bude žao muža). Uglavnom shvatili ste što sam htio reći. Hollywood uglavnom voli taj kalup: svi sretni i svi se stalno šale i ha-ha-ha-ha, to uopće nije smješno.
Bill Cosby je bio smješan – ok. Ray je smješan. Simpsoni. I to je uglavnom to.
Dva i pol’ muškarca je ok serija, upravo zato što ispada iz tog kalupa sretnih obitelji (a i totalno je realno gledati Charliea Sheena kako se gazi cugom i kako samo ganja ženskice). Meni je i Jim Belushi OK, zato što nije tipičan Amer nego je onako balkanac (da ne kažem Šiptar).
Taj model je nekako preživio od osamdesetih do danas kada je u ono doba predstavljao nekakvu ravnotežu ludilu kriminala na ulici i “sretnim” obiteljima u kućama. Odavno je poznat podatak da se u SAD-u svaki drugi brak razvrgne.
A oni koji ostanu skupa žive u hollywoodskim serijama.
Faca-britanac
Počelo je s dr. Houseom koji je otvorio prostor britanskim glumcima u US serijama. Zapravo, iskren da budem, vidio sam i onog debelog engleza što je glumio u ‘Full Montyu’ kako glumi patera familiasa u nekoj seriji iz kategorije gore predstavljene. Ali nisam pogledao niti jednu epizodu, ali pretpostavljam da je loša kao i većina ostalih serija iz tog žanra.
House je faca i to se ne može opovrgnuti. Međutim problem je što ja taj sud donosim na temelju pogledanih prve 2 sezone (a evo danas baš slučajno otkrih da je sedma (!) sezona akutalna). Ako je vjerovati svim ostalim US serijama, onda pretpostavljam da se i House razvodnio. Mislim, realno je da će 164. epizoda doktora koji istražuje turbo lude simptome nemogućih bolesti postati zamorna. To je nažalost ono što amerikanci nisu naučili od britanaca (Britanci su snimili dvije sezone ‘Officea’, i to mnogo bolje od US verzije, ali samo dvije). Doduše, treba se uzet u obzir da su englezi imali uspjeha s milion epizoda Mućki, ali iznimka potvrđuje pravilo.
Housea svi vole, ciničan je, nema one jeftine američke patetitke i dvoličnog moraliziranja. Dobro, ima malo. Ali je House zakon. I je, i ja volim pogledati Housea iako i oni stvaraju kalup – pacijent umire – ne znamo što je – znamo što je – pacijent živ.
Puno ih preživi, i koliko to bilo dobro to jednostavno nije relano.
I da… iz američkih medicinskih serija dobiva se dojam da je SAD raj na zemlji glede zdravstvene zaštite. WTF?! Jučer je bila epizoda dr. Housea gdje dvoje likova, muž i žena, bježe iz Kube na čamcu po oluji do Housea na izlječenje.
Ono… prosječan gledatelj bi rekao: “Pa dobro, šta sad… Idu se ljudi lječit…”
Zamislite to ovako, da napravimo paralelu. Dvoje Šveđana tamo negdje u Malmöu sjedne u svog Saaba na dug put do Hrvatske s namjerom da kupi čelik. Pretpostavljam da svi znaju da Švedi prave najbolji čelik na svijetu kao i kakvo je stanje u sisačkoj čeličani. Naravno da je vulgalizirana poredba, al to svi blogeri tako rade. Pa mogu i ja. Ali što je najbolje, to nije ni daleko od istine.
Iako, istina je da u USA ima dobrih bolnica, gdje se idu lječit razni diktatori i svjetski bogatuni al zato treba imat peneze [liv./duv.: genge].
A eto sad došli Kubanci pa će ih dobri House izlječit. No dobro, možda nisam to trebao ni spominjat. Al mi se sviđa ova paralela o Švedima koji putuju Sabom do Hrvatske kupit čelik. Već ih zamišljam u Sisku: “Gud Dog! Wir bragen magen štiiil!” A ovi svi pogubljeno gledaju u njih. Kao ono… “Ko te poslo? Reci – ko te poslo?!”
Ovaj post je prošao točku ikakvog smisla, al jednostavno mi je žao ovoliko slova bacit u vjetar. Možda netko i neka pročita. Ko te poslo?!
Već kad govorim o facama-britancima onda treba spomenuti ovog britnaca što glumi u ovoj seriji “Laži me”. Ukratko – on je svjetski lažolog i može vidjeti dal lažete il ne. Problem. Nije zao kao House. Problem #2. Svi lažu tako što obore pogled. Uglavnom znakove koje on i njegov tim očitavaju s lica osumljičenih pročitao bi i pokojni Ray Charles. Dobro nije baš tako, ipak su se scenaristi malo potrudili, međutim serija nije baš turbo napeta. Onako kao da su napravili nešto kao Housea bi, al bi i onog riđokosog konja iz Miamija. Ubr., uopće se neću osvrtat na te kriminalističke serije. To spada u vrstu serije kojima ne mogu pogledati ni špicu (tu još spadaju ‘Ružna Betty’ i ‘Očajna Eva Longoria’).
Ipak ću lažologu dati još koju šansu, iako već vidim po jučerašnjoj epizodi koja je jučer prikazala genezu obiteljske tragedije, jeftinu patetiku i vječne moralne dileme da nije baš na najboljem putu, tj. da se giba po pravcu ustaljenog hollywoodskog kalupa.
Psovke, guzice i sise iliti kamuflirani porno za prime-time
Tu treba prije svega spomenuti Muldera koji je pisac, bloger i koji ganja ženske (ali bestijalnije prikazano nego u slučaju Charlija Sheena) u seriji ‘Kalifornikacija’. Iznimno popularna serija, ja pogledao nekoliko epizoda, nekoliko puta se osmjehnuo. I to je to. Ne znam nije mi baš to napeto da radnju nosi isključivo pogani jezik i snošaji glavnog glumca.
Isti problem je i kod serije ‘Entourage’ (pametno prevedene kao ‘Svita’, taj dio mi se sviđa). Moram priznat da pogledam s vremena na vrijeme, iako mi nije baš. Dijalozi se uglavnom zasnivaju na visprenim vuglarnostima (primjer: agent kaže svom pomoćniku: “vidiš li ti išta tim očima zameljanim spermom”, aludirajući pritome da je ovaj gej… uglavnom shvaćate jel…). Da, za one koji ne znaju radnja se vrti kao oko lika koji je kao glumac i on ima svoju svitu, tj. drugove koji ga prate svuda i tu je sad turbo zanimljivo kako oni imaju probleme u svijetu hollywooda yade-yade-yada – bezveze.
Možda bi se na kraju moje ove krajnje subjetivne i ofrlje analize nekoliko serija koje sam pogledao dok sam bolovao trebalo postaviti pitanje pa jel ima dobrih serija. Ima samo što ih tad nije bilo na telki kad sam ja bolovao (a i nemam HBO, proklet bio stari TV iz SHS koji nema nikakvog ulaza za digitalni set-up box!). Ali da vidim šta mogu izdvojiti da mi je ono baš OK:
Dr. House (bez obzira na kupovanje čelika)
Spin City (meni je Michael J. Fox/Charlie Sheen zakon)
Scrubs (iako im malo fali svježine u novim sezonama, ne?)
Coupling (Englezi, fantastično, uvijek se smijem ko kreten)
Monk (meni je Monk zakon, ali ga nije bilo, nego sam ga dodao onako… da se nađe)
Hanah Montana (NARAVNO, NE, NE, NE!! Brrr… iako sam gledao epizodu kad je bila Dolly Parton)
Toliko od mene.
Nadam se da vam nije bilo naprono čitati koliko je meni bilo naporno pisati.
Bis bald!
Zločin i kazna
Uvijek bolje slike uhvatim kad slikam kroz ‘prozorčić’ (oliti optičko tražilo) nego kad slikam s aparatom gledajući kroz LCD ekrančić ko japanski turist. Ovo se dvojica mužja bore (treći se prikrada) za naklonost jedne kuje koja je malo dalje u hladu (a crni pas je upravo bio s njom u snošaju prije par sekundi i malo su se sljepili).
1. travanj 2008., Grbavica, Sarajevo
Danas sam izgubio vozačku po valjda četvrti put u zadnjih mjesec dana.
Ljudi gube na nekakve normalne načine… prođu kroz crveno ili imaju brdo promila u sebi. Pljunu policajca pa im ovaj uzme dozvolu. Ili voze krivom stranom auto-ceste.
A ja… e pa ja odem u trgovinu kupit tariguz pa mi ispadne dozvola i onda trči teta za mnom:
– “Gospodine, gospodine!! Ispalo vam je nešto!” – a ja se refleksno počnem zatvarat zmičak.
– “Ne to, vozačka!”
Prošli put dok sam bio u Brodu dozvola mi je ispala za šankom dok sam plaćao ceh za pivo.
Samosvjesna dozvola. Don’t drink and drive.
A danas na kiosku kupujem bon, platim uzmem bon, spremim kusur u novčanik i krenem prema stanu.
Upalim mp3 player i navrnem na nekih 95% jačine:
Ma boli me za sve te objede
Stobom ću u nove pobjede
Nek i dalje kurcu sviraju
Samo da mi te nediraju
I tako slušam ja Živo Blato i onako ljut i nezainteresirano grabim ka stanu kao ruski vojnik. Ne znam zašto ali na ulici sam uvijek smrknute i ljute face, iako se većinu vremena zapravo jako dobro osjećam. Kao i danas. I već sam prešao dobar dio puta kad me netko uhvati za rame. Prvo sam pomislio da je moj cimer pošto sam bio već u blizini naše zgrade. Ali onda se odmah sjetih da on ne bi mogao mene sustići pošto u zadnje vrijeme hoda sa štakom kao Dr. House. Skinem slušalice i pogledam u lika koji me je zaustavio:
– “Alo bolan, eee! Vičem 100 metara za tebe. Izgubio si dozvolu!” – zamaše on sa mojom ružičastom knjižicom.
– “Fala…”
– “Ae, paz malo ubuduće.”
Tako da sam teška srca odlučio da ću morati promjeniti novčanik. Što je jako šteta jer jako volim svoj novčanik. Novčanik s Lijanović logom. Ali što je tu je. Jer mislim da će ljudima dojaditi trčati zamnom s mojom vozačkom. Iako su to uspješno radili zadnja 4-5 puta.
I još što je zanimljivije nikako da izgubim recimo člansku iz Nacionalne Univerzitetske Biblioteke BiH koja je istekla prije gotovo dvije godine. A vozačka mi ističe 2049.
Možda vozačka želi novog vlasnika. Pošto dok je kod mene, policajci slabo zaviruju u nju.
Sjećate li se posta “Bijo sam na tevelizoru”?
Pa, da se podsjetimo… bio sam kvizu na FTV-u, međutim do emitiranja showa nisam smio zbog klauzule u ugovoru s proucentskom kućom otkrivati detalje do emitiranja kviza pod prijetnjom da će me televizija tužiti sudu, visokom predstavniku, sudu za ljudska prava u Strasbourgu, premijeru Republike Srpske i da će hodža baciti sihre na mene što može rezultirati nekakvom strašnom posljedicom, recimo otpadanjem spolovila.
Ali… da ali… jučer je bilo emitiranje 341 kviza (made by Joško Lokas) na FTV-u.
I sad mogu sve reći!
Nagradni fond je bio 1450KM!
I ja ga naravno nisam osvojio.
Al šta je tu je.
Pa ako želite vidjeti kako vaš omiljeni bloger izgleda na teveju, kliknite na jubito klipić dolje:
httpv://www.youtube.com/watch?v=Nnir31JH44E
Eto to sam ja na tevelizoru.
Jel da me kamera voli?
A Bosancima i Hercegovcima želim samo poručiti slijedeće… kupujte i dalje hrvatske proizvode, naša ekonomija ovisi o tome.
Pozdrav!
Bijo sam na tevelizoru
Zamislite da umjesto hekleraja, onih tabletića imate mene na televoizoru. Sjedi mali Jimbo i serenda nešto povazda i maše nogicama po ekranu.
Nisu mi jasni oni ljudi što imaju one tabletiće po teveju, i još što je najbolje od svega pola tog tabletića mora visiti preko gornjeg dijela ekrana. Pobogu zašto?!
No dobro.
Elem, bio sam televiziji, kao što sam najavio u prošlom postu.
I da, znam… sve vas sad zanima… koji kviz, gdje, kada, kako sam prošao i ostalo.
Možda bih ja i vama sve to rekao, međutim morao sam tamo prije svog televizijskog debija potpisati nekakav ugovor. Iskreno rečeno, ja to nisam pročitao, jerbo se meni ne čitaju diskrecijski ugovori ili kako već, meni kad se čita, ja uzmem knjigu, recimo Braću Karamazov pa čitam a ne sad nekakve ugovore.
Ali uglavnom dok sam potpisivao, malo sam ko odokativno vidio da ne smijem ništa laprdat o kvizu jer će me televizija tužiti sudu, visokom predstavniku, sudu za ljudska prava u Strasbourgu, premijeru Republike Srpske i da će hodža baciti sihre na mene što može rezultirati nekakvom strašnom posljedicom, recimo otpadanjem spolovila.
Tako da bih ja sve to rado izbjegao, neću pričati o tome.
Kad bude vrijeme, vjerovatno ću vas počastiti s kojim Jubito klipićem pa i reći nešto više.
Tako da ću pričati malo općenito kako je to kad čovjek izađe pred kameru.
Profesionalna šminkerica me je napudrala. Što je bilo pravo zanimljivo iskustvo, sad znam kako je ženama. Osim onog dijela što dolazi svakih 28 dana. I onoga kad donose djecu na svijet.
Nego. Još uvijek imam pudera na sebi i neću ga skinuti do večeras jer sam si naprosto predivan. Gledam se u ogledalo i kao da sam ispao iz Photoshopa. I viši i ljepši i plavlji. Ne mogu se sam sebi nadiviti. Čak su mi i napudrali ruke.
Atmosfera je na setu bila poprilično opuštena, iako se čovjek malo blesavo osjeća kad mora izaći iza nekakvog paravana dok svijetla blješte. Ja sam konto da doslovno iskočim u čučeći položaj i da mašem rukama kao oni jazz danceri i da uzviknem:“Here’s Jiiiimboooo!!”
Al nisam.
Moram priznati da nisam imao tremu, iako na početku i nisam briljirao, ali to nije bilo iz treme nego jednostavno sam bio u svom tipičnom filmu kad sam odsutan od svega i svačega. Kad se uvalite u onu stolicu (doduše ovi na 1 na 100 ne sjede u stolicama…) čovjek zaboravi kamere i dadne sve od sebe (ovo “dadne” ja ne bih nikad upotrijebio u govoru) i onda pomoć Božja i sreća junačka.
Sve u svemu bješe to jedno vrlo zanimljivo iskustvo i ako Bog da (i Allah će pomoć) odoh se nać jednom oči u oči s Tarikom Filipovićem. I da mu uzmem milijun tih kunića i nasmijem mu se u brk.
– “Tariče, uze ti ja pare!”
Samo da vrate Milijunaša na male ekrane.
He who dares wins!
(moto Dereka Trottera i britanskog SAS-a)
Dozvolite da se obratimo
Televizijska emisija koja se prikazivala redovito svake nedjelje s početkom u 9.05 (…)
Leksikon YU Mitologije
Srećom il nesrećom (prije srećom) ja spadam u onu generaciju koja se socijalizma sjeća slabo i/iliti trljavo. Ja svoje slike iz tog perioda vežem za Gorbijevu fleku s TV ekrana, Branku Kockicu i naravno jednog jedinog i nikad prežaljenog Somboleda.
Jest da sam imao 7 godina kad se Somboled povukao iz naših trgovina al dan danas se sjećam da je to bio predivan sladoled. Al đabe ti.
Evo sad sam ukuco somboled u guglu i imam šta vidit – logo. Nadam se da će ga Dukat vratit u naše trgovine.
Uglavnom ja se “Dozvolite da se obratimo” jednostavno ne sjećam. Dakle malo sam se informirao i vidio da je to emisija JNA o životu u Armiju i tako. Nedjeljom, termin kada danas idu “Plodovi zemlje”. Ipak je u staroj SFRJ vojska bila itekako veća industrija nego poljoprivreda.
No eto iz svog malog istraživačkog rada vidio sam da je to koncept emisije gdje se furala JNA propaganda, novosti iz Armije i nezaboravni filmovi ratne tematike. I naravno muzički program. Čak sam posredstvom kuma dobio spot Magazina – Sve bi seke ljubile mornare gdje Magazin veselo pjeva na nekoj armijskoj tribini pod velikim srpom i čekićem.
Čemu sve to vjerovatno se dosad pitate.
Pa eto već sam se hvalio kako sam pribavio kablovsku TV i tako hrpu beskorisnih treš kanal među kojima i nezaboravni RTS – Radio Televizija Srbije.
Uglavnom sinoć kasno, patila me insomnia, a program je bio užasan. Nešto pornića i sto iljada repriza.
I uglavnom tako na RTSu neka emisija o Vojsci Srbije. Kasnije doznam da je to emisija pod nazivom “Dozvolite…” (vjerovatno se po raspadu JNA emisija zvala Dozvolite da se…, a sada kako je Srbija nedavno izgubila i mornaricu – samo “Dozvolite…”)
Uglavnom tako malo pomalo pogledao sam cijelu emisiju.
Srbi su narod koji se diće dugom vojnom tradicijom. Stara je poslovica Rado ide Srbin u vojnike. Poznato je kako se u ruralnim krajevima za odlazak sina u Armiju pravi fešta. Onaj koga nesposobnog za vojsku proglase – nesposoban je i za ženidbu. S druge strane, poznata je (ne)uspješnost te vojne tradicije. Na kraju krajeva o tome govori i povijest – od Kosovske bitke do fijaska iz nedavne prošlosti.
JNA je pak bila Armija iliti vojska koja je bila toliki glomazan aparat toliko da se govorio da SFRJ nema Armiju, nego da Armija ima SFRJ. Imali su svoje ljude u partiji, a bili su gotovo neovisni o civilnom sektoru. Imali su svoje sve – od vojnih bolnica pa čak do leksikografskog zavoda.
Raspadom SFRJ raspala se i JNA. Jednom velika (pa mogu reć i respektabilna u svijetu) Armija raspala se u krvom ratu u Hrvatskoj i Bosni.
Al eto ipak ostali su i dalje nekakvi rudimentarni ostaci, poput emisije “Dozvolite…”
Bila je recimo zanimljiva reportaža o tome kako Vojska Srbije demilitarizira svoje granice. I baš predavanje jedne karaule od strane vojske u ruke MUP-a. Na ceremoniji demilitarizacije i posljednje karaule prema našoj zemlji (karaula se nalazi negdje na području između Save i Dunava, dakle oko Šida) bila su prisutna dva generala – general Vojske Srbije i general oružanih snaga Republike Hrvatske.
Na pitanja novinara odgovarali su službeno i uzdržano. Vjerovatno su tako i izgledali prvi susreti francuske i njemačke vojske 50ih godina prošlog stoljeća. Ukoliko je uopće novoosovana njemačka vojska uopće bila na granicama.
I onda je Europa, kao sada od nas, zahtjevala da se granice demilitariziraju i da se gradi nova mirnodobska Europa.
Vojnici koji su se do nedavno gledali preko nišana, sada idu u zajedničke patrole. Ugroza, kakvih je prije bilo, kažu, više nema. Sada zajedno treba stat na rep organiziranom kriminalu.
U drugom prilogu ministrov izaslanik, u vojnotehničkom institutu govori o integraciji vojne znanosti i tih kapaciteta u civilni sektor.
Na smotrama zapovjednici, odnosno komadanti, govore o smanjenju vojske, profesionalizaciji, NATO standardizaciji i ulozi vojske u mirovnim misijama u svijetu.
Vremena se, očigledno mjenjaju. Srpska vojna tradicija umire.
A umrijet će one nedjelje kada bude posljednja epizoda “Dozvolite…”.