Narodnjaci su preuzeli stvar

Fenomen Aleksandre Prijović i sijaset prodanih Arena po gradovima regijona napunio je društvene mreže i portale širom te nesretne ex-Jugoslavije kao da se radi o nečemu što je kao palo s neba i zateklo nas seljake spuštenih gaća koji smo potom nošeni silnom srećom gologuzi pohitali u koprive.
Moj je osobni fenomen što ja za dotičnu nisam nikad čuo do kada se priča počela zahuktavati: da bi stvar bila bolja – lik joj nisam ni zapamtio, iako sam ju očito vidio po internetima – ali je još bolja stvar što je nikad nisam ni čuo: ne znam ni jednu pjesmu, ne znam niti kako joj se zove ijedna pjesma. No, nisam ja mjerilo stvari, pogotovo ne ovih, samo mi je osobno fascinantno da me jedan, regionalni fenomen, zaobišao u širokom luku. Ok, boomer. Continue reading Narodnjaci su preuzeli stvar

Toma Zdravković je Jimi Hendrix narodnjaka

Tražeći jedan Jergovićev tekst o legendarnom jugoslavenskom bardu narodne muzike Tomi Zdravkoviću sjetio sam da je legendarni i nažalost pokojni Denis Kuljiš za Jergu, očito iznerviran njegovim hiperprodukcijski štancanjem nekrologa napisao: “Kad umreš, još te čeka ozbiljna opasnost da padneš pod Jergovićevu pisaću mašinu.“ Continue reading Toma Zdravković je Jimi Hendrix narodnjaka

Bajramluk

Bilo je to prije sedam godina na samom kraju kolovoza. Mjesto radnje je Srebrenik, BIH.

7.00 je i ulazim u firmu koja se bavi uređenjem automobilskih interijera držeći volan od Mercedesa u ruci.
– Dobro jutro! – veselo sam poželio uposlenicama koje su tek došle u firmu.
– Dobro jutro, izvol’te? – pitala ja jedna, a ja sam poskakivao s noge na nogu držeći volan u ruci.
– Jel’ bogati, jes to doš’o da ti se volan presvuče? – pitala me je, a ja nisam stigao ni odgovoriti na prvo pitanje. Lagano sam kimnuo glavom.
– Bogami ne znam… sutra je bajram, šef bi nas mog’o pustit kući. Treba kolače ispeć’! – rekla mi je kiselo, vjerojatno potajno iščekivajući da ću se taktički povući, ali na moju sreću u to je došao i gazda.
– Jutro, Jimbo, je l’? Jes’ dotero kombi? – pitao me, a ja sam i dalje poskakivao s volanom u ruci. Continue reading Bajramluk

Zašto sam prestao pisati…

… blog.

Orwell je u svom eseju o tome zašto piše naveo četiri razloga zašto pisci pišu. Kaže on, naime, da ta četiri motiva postoje kod svih pisaca, samo omjeri variraju s vremena na vrijeme obzirom na kontekst u kojem žive. Naravno, osim potrebe da se zaradi za život, što konkretno u mom slučaju nije motiv, jer da živim od pisanja odavno ne bih živio. Ta četiri razloga su: 1. Čisti egoizam, 2. Estetski entuzijazam, 3. Povijesni poriv i posljednji četvrti je Politička svrha, s tim da je riječ „politički“ u najširem mogućem smislu. Da sad ja ne prepričavam njegov esej, preporučujem svakom da ga pročita. Spomenuo sam to jer se u suštini slažem s njim, međutim pokušavam sada biti na putu da odgovorim na negativ tog pitanja, pa se pitam zašto ne pišem, tj. zašto sam prestao pisati.

Continue reading Zašto sam prestao pisati…

Četrdeset

Djeca imaju onu foru kad se nadmeću preko očeva: kao moj tata ima metar osamdeset devet, a moj tata ima metar devedes pet, a moj tata ima dva i po metra. Pa onda tata ima karavana, a ovaj tata ima kamion… u suštini, da prostite, mi stariji bi rekli – čiji tata ima veći kurac. Tako kad sam ja bio klinac, ne mogu se točno sjetiti koliko sam imao godina, ali bio sam u nižim razredima osnovne škole, vjerojatno treći-četvrti razred, znači davne 1993. ili 94. povela se rasprava koliko čiji tata ima godina. Pa ovaj ima trijes dvije, ovaj ima trijes tri, ovaj ima trisšes… i sad svi gledaju u mene, ja nemam pojma koliko mi ćale ima godina pa bubnem onako odokativno – moj tata ima četrdeset godina! Da bi stvar bila bolja, nisam ni puno mašio jer je moj ćaća tad imao 42 ili 43 godine. Na to je jedan moj školski rekao: „Tvoj tata je baš star!“ i time sam automatski bio diskvalificiran iz natjecanja. Iako, danas s odmakom uopće ne mogu shvatiti cilj te igre – valjda je bilo bolje da ti je ćaća što mlađi da te napravio s 15 pa da se tamo našao neko čiji je ćaća ima 25 ili 26 godina. Ali djeca su glupa, pa uzaludno je tražiti i nekakvu logiku u tome.

Continue reading Četrdeset

Novi prilozi za đabalesku misao

Kažu neki dan prvi sati nove godine otkrivaju narav godine koje slijedi, odnosno kako ti bude na početku tako će ti biti i kroz cijelu godinu. Uzimajući u obzir da većina naroda bude intoksinirana širokim spektrom opijata ili pak bude sama pred blijedilom ekrana društvenih mreža ili strujaućih servisa poput Netflixa, Disney+ ili Xvideosa to bi u načelu značilo da se većini svekolikog puka ne smiješi baš plodnosna godina godina, što je i statistički gledano vjerojatno točno, ali teško zbog gore navedenog narodnog praznovjerja, koliko zbog gore ne-navedene narodne gluposti. Inače, ne znam kako bi meni nova 2024. trebala izgledati ako se uzme u obzir da sam u neko doba jutrošnjeg mraka u boksericama, jakni i patikama po velikoj oluji mećao ručnike na ulazna vrata naše vile ne bi li smanjio daljnjii prodor vode dalje u kuću kroz vrata koja očito i ne dihtaju najbolje, ako se uzme u obzir dam sam i tepih cijedio iznad kade isto tako polugologuz iznad kade.

Continue reading Novi prilozi za đabalesku misao

Božinović me pozvao u leteću Udbu!

Uvijek sam htio metit clickbait naslov, al mi je falilo žutila. Gluposti, kako stvari stoje, nikad neće falit.

Jučer sam dobio e-mail od Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo. To samo po sebi nije ništa čudno, pošto sam od dotične agencije u nekoliko navrata tražio dozvolu za upravljanje bespilotnom letjelicom, ili narodski rečeno dronom. Što opet nije ništa čudno pošto ga koristim u poslovne svrhe, uglavnom za snimanje gradilišta. Agencija me u nekoliko navrata kontaktirala, vezano za nekakvu besplatnu radionicu o zakonodavnim okvirima EU u području operacija sustava bespilotnih letjelica, što je bilo jako lijepo od njih. No, jučerašnji e-mail je bio drugačije sadržine, a prenosim ga u cijelosti:

Continue reading Božinović me pozvao u leteću Udbu!

Priča četvrta: Od Rusije gladni, Europe žedni

U potrazi za kontinentom Gruzije

Još je davno Einstein od svog punca Miloša naučio da je sve relativno. Tako sam ja nekad prije otkrio da su civilizacijske značajke sasvim subjektivna stvar i za kvalifikaciju vrlo ovisne o relaciji. Kako Brođaninu, logično je bilo da mi je Slavonski Brod bio centar moga svijeta, i gdje god da sam živio ili boravio domu bih se vraćao u Brod na Savi. U godinama kada sam živio u Sarajevu, M-17 cesta bi me vodila dolinom rijeke Bosne pokraj obale onečišćene gomilom smeća, ponekim entuzijastom koji bi natjerao Golfa dvojku u plićak Bosne i prao ga jeftinim detergentom. Cesta je prolazila kroz Kakanj, prašan od cementare i musav od hidroelektrane i rudnika (ili kako bi moj drug Bidon rekao: „Niko se u Bosni nije okupao nizvodno od Kaknja“). Pa je slijedila Zenica i grozomorna željezara, s plamenom visokih peći koji bi svjetlucali u daljini sumraka. Pa onda Maglaj u kojem je valjda, jasno, uvijek magla i nesnosan smrad Natronke, tvornice celuloze. I onda vožnja od Dervente do Bosanskog Broda kroz razrušena sela i neobnovljene kuće sa strašnim grafitima još od rata. Ali već s vrha Dervente u daljini se vide svjetla keja u Brodu koja te toplo dočekaju na savskom mostu dok dolaziš na veliki i uređeni granični prijelaz. Pa svjetla velikog i modernog trgovačkog centra, uređene i čiste ulice, a pogotovo je sad taj osjećaj sigurno puno bolji dok se voziš kroz najnoviju aveniju. Izađeš iz auta i pomisliš: „Bosno, volim te, ali ovo je Europa.“ Continue reading Priča četvrta: Od Rusije gladni, Europe žedni

Priča treća: Tbilisi

U potrazi za kontinentom Gruzije

Probudili smo se sa zebnjom hoćemo li naći kontinent Gruzije. Nakon što smo pojeli nekakav gruzijski đevrek i popili kavu Mehmed-efendije uputili smo se van na hladne ulice Tbilisija. Iako je na većini lokala uz gruzijske hijeroglife i latinične natpise na engleskom jasno naznačena i ruska ćirilica i iako gotovo svi Gruzijci govore ruski (jako je puno turista iz Rusije), jasno je vidljiva rusofobna atmosfera (vidi prethodni post). Tako smo na mnogim zidovima naišli na jasne antiruske parole koje se ogorčeno referiraju na okupaciju dijelova gruzijskog teritorija. Continue reading Priča treća: Tbilisi

Priča druga: Oj Gruzijo iz tri dijela, kad ćeš opet biti cijela?

U potrazi za kontinentom Gruzije

Vozeći se autocestom prema Tbilisiju opasno smo se približili granici s tzv. Južnom Osetijom, odbjeglom Gruzijskom pokrajinom. Kada već spominjem Južnu Osetiju to samo znači samo jedno – ČAS POLITIČKOG VASPITANJA!
Da bi razumjeli korijene strateških odnosa i globalno-političkih silnica koje se lome na Kavkazu trebalo bi mi dvadeset postova i barem duplo više pročitanih knjiga na tu temu da barem i ja to donekle razumijem. Stoga, u maniri pravog internetiziranja – jedan kratki crash course na tu temu. Reći da je Kavkaz politički nestabilno područje bio bi understatement, uostalom – što nije politički nestabilno područje od Karavanki do Kašmira? Continue reading Priča druga: Oj Gruzijo iz tri dijela, kad ćeš opet biti cijela?

U potrazi za kontinentom Gruzije

Priča prva: revolucionarnim putem mladog bogoslova Džugašvilija

U onom bosanskom filmu u kojem nema radnje i u kojem se zapravo ne događa ništa, ali opisano tako maestralno bosanski, amidžić stanovitog Idriza koji živi negdje gore na Hidru kad se krene od stare željezničke stanice Bistrik gore prema Bibanu ili popularnijem Parku Prinčeva, pita amidžinog komšiju: „Da li je Rovinj sada u Sloveniji ili Hrvatskoj?“, a ovaj mu odgovori: „U Hrvatskoj. Uvijek je bio u Hrvatskoj.“
Da mi barem možemo s toliko uvjerenja kao Sarajlija sa stalnom adresom u Istri odgovoriti na vječito pitanje: „Da li je Gruzija u Europi ili Aziji?“.
Nije nam ništa drugo preostalo nego da se uputimo na daleki Kavkaz i potražimo odgovor on the face of the place. Odvažna su vremena, pa se sada unatoč srdžbi malodobne Grete Thunberg zrakoplovom može putovati za malo novaca svuda, od Porta do Nur-Sultanova, pa i dalje ako su noći duge, interneti jeftini, a stranice niskobudžetnih kompanija online. Continue reading U potrazi za kontinentom Gruzije

Epizoda šesta: Bukurešt – Slavonski Brod

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Briga svakog roditelja prema svom djetetu koje je student može se svesti na dva pitanja: „učiš li“ i „jesi pojeo šta na kašiku?“. Upravo vođeni mišlju da na ovom putovanja, moja drugarica i ja, nismo ništa pojeli kašikom (iako je moja drugarica u nekoliko navrata bezuspješno po raznim odeskim restoranima tražila boršč) sjedili smo negdje u centru Pitestija i čekali konobaricu da nam donese dvije juhe od brokule.
I tako, dok smo čekali zelene juhe, zadubili smo se u svoje telefone i listali feedove raznih društvenih mreža. U jednom trenutku iskočio mi je članak kojeg je objavio brodski lokalni portal, na kojem sam ja nekad čak i radio: Continue reading Epizoda šesta: Bukurešt – Slavonski Brod