Zašto pišem

Nakon što sam otvorio blog, ljudi su me počeli gnjaviti s pitanjima o samoj poanti pisanja đabalezgarija po Internetu. Nikola je to vrlo lijepo rekao: ja malo pišem svoj latinski koji bi ionako bio izgubljen u nekim papirima, a ovako objavljen na nekom kutu weba, ima šansu da koliko-toliko opstane.
I što će ti veći razlog? Ja sam prelijen da držim klasičan dnevnik, pa ovako piskarama o nekim stvarima koje mi padnu napamet, tako da kasnije mogu to prelistavat i smijat se svojim glupostima.
Drugi razlog, koji i nije tako blesav je ovaj: Kada mi netko postavi vrlo inteligentno pitanje “šta ima”, ja mu kratko odgovorim jimbo.blog.hr. Pa čitaj brate do mile volje.
Ali, zašto da ja serem o nečem, kada je to već neko davno puno bolje rekao od mene, pa ću si uzeti pravo da iskoristim joker “Quote”:

Putting aside the need to earn a living, I think there are four great motives for writing, at any rate for writing prose. They exist in different degrees in every writer, and in any one writer the proportions will vary from time to time, according to the atmosphere in which he is living. They are:
1. Sheer egoism. Desire to seem clever, to be talked about, to be remembered after death, to get your own back on the grown-ups who snubbed you in childhood, etc., etc. It is humbug to pretend this is not a motive, and a strong one. Writers share this characteristic with scientists, artists, politicians, lawyers, soldiers, successful businessmen — in short, with the whole top crust of humanity. The great mass of human beings are not acutely selfish. After the age of about thirty they almost abandon the sense of being individuals at all — and live chiefly for others, or are simply smothered under drudgery. But there is also the minority of gifted, willful people who are determined to live their own lives to the end, and writers belong in this class. Serious writers, I should say, are on the whole more vain and self-centered than journalists, though less interested in money .
2. Aesthetic enthusiasm. Perception of beauty in the external world, or, on the other hand, in words and their right arrangement. Pleasure in the impact of one sound on another, in the firmness of good prose or the rhythm of a good story. Desire to share an experience which one feels is valuable and ought not to be missed. The aesthetic motive is very feeble in a lot of writers, but even a pamphleteer or writer of textbooks will have pet words and phrases which appeal to him for non-utilitarian reasons; or he may feel strongly about typography, width of margins, etc. Above the level of a railway guide, no book is quite free from aesthetic considerations.
3. Historical impulse. Desire to see things as they are, to find out true facts and store them up for the use of posterity.
4. Political purpose — using the word “political” in the widest possible sense. Desire to push the world in a certain direction, to alter other peoples’ idea of the kind of society that they should strive after. Once again, no book is genuinely free from political bias. The opinion that art should have nothing to do with politics is itself a political attitude.

“I cigara je nekad samo cigara”

Danas je bio dan za šoping preko u mrskoj i neprijateljskoj Republici Srpskoj. Ili srdačnoj i prijateljskoj? Ah, nemam pojma, morat ću pitat Žužula kako se trenutačno osjećamo prema srpskom entitetu u BH.
Uglavnom prije toga je usljedila kafica s Mihaljem, koji je eto, silom prilika poslan da se vrati na posao u 16h i ostane do 23. Tako da je mene uspio dići iz kreveta nešto prije 10 sati, da s njim odem na kaficu.
Potom smo Slatkiš i ja išli preko u Bosnu da kupimo cigarete, marke Walter Wolf:

Godine 1990. ime kanadskoga poslovnoga čovjeka i ljubitelja brzina, Waltera Wolfa, postaje zaštitnim znakom prestižne marke cigareta. Ova full flavour cigareta, u prestižnome tvrdom pakovanju, svojim specifičnim imidžom i okusom postala je vrlo tražena na domaćem tržištu. Razvojem ove marke, Tvornica duhana Rovinj stvorila je drugu značajnu obitelj cigareta, koja je po svojim tržišnim dometima komplementarna dijelu Ronhill asortimana.

Cigare su preko poskupile tako da sad šteka stoji 52KN. Ili nas je zajebala ona žena u onoj budici. Kad nije bilo mog švercera danas.
I kao što bi stari Rimljani rekli:

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

Tako poneseni filozofijom starih latina, odlučili smo posjetiti Čevabdžinicu kod Aljke. Aljko je nekad prije rata pravijo najbolje ćevapčiće u tom dijelu bosanske posavine, ali negdje u ratu se on izgubio, jerbo je bijo Musliman, a kako smo uspješno prodali Srbima bosansku posavinu, on je negdje završio pitaj boga gdje. I sad više nema Aljka, ni njegove čevabžinice koja se nalazila odmah na glavnom trgu u Bosanskom Brodu, prekoputa robne kuće “Beograđanka”. I tako pošto nema Aljka više, a turisti (čitaj Brođani) bi jeli njegove ćevape, Srbi su otvorili više lokala (čevabžinica) s varijacijama na Aljkovo ime, tako da sad postoji:
Čevabžinica Aljko
Čevabžinica kod Aljke
i tako još neke.
Iako čevapi nisu dostigli kakvoću slavnog “made-by-Aljko” certifikata, ipak je cijena ta koja privlači turiste. Cijena velike porcije ćevapa je tako 3KM ili 12KN u domaćoj valuti, tako da za nešto manje od 20KN možete pojest ćevape i popit čašu Banjalučkog Nektara. A i konobarica nije za bacit.
Ali danas je bio šou! Dobili smo ćevape, pazi ovo, bez escajga! Tako da smo se morali poslužiti rukama kao u srednjem vijeku. Ubrzo je faktor masnoće tijela i ruku skočio na vrlo visoki koeficijent, pa smo se tako uspjeli brzo integrirat među lokalno stanovništvo Srbe/Bosance. Teško je te ljude i nazvat bosancima kada je većina njih došla iz Šumadije u bosansku “civilizaciju”. A jebiga, prvih godina su palili parket da se zagrijuj u stanu jer nisu znali čemu služi radijator. Sada bi se ovo moglo prokomentirat kao i fašistička izjava, al jebiga, kad je tako. Ko im kriv što stavljaju sodu bikarbonu u ćevape pa prave ćunga-lungu od njih.
Povratkom u domovinu nam slavnu, došli smo kući, kasnije se pojavio i Bek koji je donio disk na kojem nema ništa!
A jebote…