Újvidék

Prije jedno deset godina (more or less) jedne ljetne subote išao sam poslom u Temerin, koji mi je do tada bio poznat samo iz pjesme Baneta Krstića po vašaru gdje je kupio plišani šešir i gdje je ukrao malog konja. Inače taj put do Temerina je bio vrlo živopisan i blogoopisljiv, pa je moguće da ću ga se jednom i prisjetiti ovdje, ali ne danas. Continue reading Újvidék

Dva prsta

Glavnim trgom pitoresknog gradića Kavaje (Kavajë) na obali Jadranskog mora 29. rujna 2014. nešto prije osam sati ujutro prolomila se buka teške mehanizacije Državne urbanističke građevinske inspekcije (INUK). Rovokopači INUKA, poznati (ili nekima zloglasni) po rušenju nelegalnih građevina koje su u tranzicijskoj Albaniji nicale kao gljive poslije kiše, kao nekad što su u periodu od kraja šezdesetih pa do sredine osamdesetih nicali prefabricirani betonski bunkeri Envera Hoxhe, ovaj put su rušili spomenik izgrađen u socrealističnom stilu pod nazivom „Sloboda – demokracija“ ili u narodu poznatijem pod imenom „Dva prsta“. Continue reading Dva prsta

A gde je pečat?

Zvalo me jučer iz Gradskog arhiva da me moj papir koji sam tražio prošli tjedan – čeka spreman. Netko je tamo gledao na kalendar i rekao: „Evo ga, prošlo tjedan dana, mogu sad pretisnut CTRL+P!“ I ja šta ću, poletjeh prema Trgu Stjepana Radića veselo kao seljaci golih guzova u koprive. Dođoh na parking, kružih kako je i red kao ptica zloslutnica po parkingu, ubrzo je neki neznani junak kojem su isto danas pretisli CTRL+P oslobodio jedno mjesto i ja sam u borbi s nekom gospođom u Hyundaiju pobijedio i ugrabio mjesto i to, tko bi rekao, dosta blizu ulaza. Continue reading A gde je pečat?

Istanbul grad sjećanja

(soundtrack za post)

Zvali me nekidan u dva iza ponoći Boro Dežulović i onaj njegov jaro Kožo. Imaju oni tako običaj zovnut u gluho doba noći iz kafane.
I kažu oni meni onakvom snenom: „Jimbo, nama dvojici se opet ide u Stambol!“. Nisam se ni snašao onako bunovan na prvu, pa ih upitam: „A kad ste vas dvojica bili u Istanbulu?“, a njih dvojica mi u glas odgovoriše: „Nismo, al nam se išlo i sinoć!“ Continue reading Istanbul grad sjećanja

End of Neverend

Zadnji je dan mjeseca siječnja poznatog u narodu još pod imenima januar i kokuzarnik, mjeseca koji objektivno ima trideset i jedan dan, a subjektivno negdje između četrdesetšest i pedesetdva dana, kako kad i kako kome, a školski je primjer izučavanja teorije relativnosti Alberta Einsteina kojem je ovu teoriju, kažu provjereni srpski internet izvori, iznio stanoviti punac g. Miloš Marić jedne hladne januarske večeri na jednom salašu u Bačkoj riječima: „Sve je to relativno, moj Alberte.“ Continue reading End of Neverend

Peace sells, but who’s buying?

Ruja jaše crnog konja
Potresla se sva Evropa
Naša vojska napad čeka
Spremila je vojnog roka

Siječanj je 1940., i samo je pitanje kada će doći mjesec svibanj. Možda za četiri mjeseca, možda za 14 mjeseci, a možda za 40 mjeseci. Kako bilo da bilo, doći će – jer odavno su kotačići ratne mašinerije pušteni u pogon. Prošli smo i olimpijadu u Berlinu (2014.), prošli smo Anschluss i Sudete (2014.), a definitivno je počelo invazijom na Poljsku (2022.). Sad sjedimo skenjani i brojimo streljivo kao u nekom Peckinpahovom filmu dok u okruženju čekamo prvi val brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja. Continue reading Peace sells, but who’s buying?

Kako sam prodavao Golfa

Ovo je jedna od pandemijskih priča koja je u post-pandemijskom vremenu pala u zaborav, a kako mi je pala ponovno napamet – nemam pojma, ali nije ju loše napisati da ipak ne padne u zaborav i da bude podsjetnik da nikad ne kupim Golfa jer bi to posljedično značilo da ga prije ili kasnije moram prodati, a to životno iskustvo mi je bilo dovoljno jednom. Kao recimo waterboarding ili surströmming. Continue reading Kako sam prodavao Golfa

Stela Rade od Zeline je dobila figu, a Filharmonija od svog grada kurcem u čelo

Neki dan sam vidio reels našeg predsjednika kojeg su pitali što misli o fenomenu Aleksandre Prijović pa je, u svom prepoznatljivom stilu, rekao da nikad nije slušao tu muziku, da mrzi tu muziku, da ga od nje bole kosti i da ju treba zabraniti svim legalnim sredstvima.

Naravno, pitanje svih pitanja je što su „sva legalna sredstva“, ali pretpostavljam da je to nešto na tragu onoga kada sam se ja osvrtao na taj fenomen pa rekao da je medijski prostor u Hrvatskoj pažljivo balansiran nevidljivom rukom šund komisije. Continue reading Stela Rade od Zeline je dobila figu, a Filharmonija od svog grada kurcem u čelo

Sigurna zona boomera Facebook

U travnju 2004. na hrvatskom internetu se pojavio servis blog.hr na kojem sam i ja s prvim danima otvorio blog. Prije dvadeset godina internet je bio puno drukčiji nego danas, bilo je to vrijeme prije pametnih telefona i mobilnog interneta, širokopojasni internet je bio dostupan rijetkima, običnom plebsu tek preko nekakvih akademskih računala, društvene mreže nisu postojale, a veš mašine i klima uređaji nisu imali WiFi. U tom periodu svima nam je bilo, poglavito kako se strelovito internet razvijao, jasno da će internet obuhvatiti čitavu našu realnost, iako vjerojatno nismo imali sliku totaliteta interneta koji se stopio s našom stvarnosti. Internet prvoborci će vam svi reći da je internet prije bio bolji – nije bio bolji, nego je bio alternativa koja je bila jako primamljiva. Internet je bio jasno odvojen od ne-virtualnog svijeta, svijet u koji ulazite kroz drčanje dial-up modema i surfate po cijelom svijetu koji je bio kud i kamo manji od današnjeg interneta, ali je bio manje zagađen reklama i ekskluzivniji. I onda kad završite, ugasite internet i vraćate se u ne-virtualni svijet. Continue reading Sigurna zona boomera Facebook

Ode Vama NAMA

Kao lokalna zagrebačka vijest odjeknulo je ovih dana da kultna zagrebačka robna kuća NAMA u Ilici odlazi u ropotarnicu povijesti! Nakon 23 godine stečaja (vjerujem rekorder u Hrvatskoj) tvrtka NAMA se likvidira a njene nekretnine – najpoznatije robne kuće u Ilici i na Kvaternikovom trgu idu na javnu dražbu, tako da će o sudbini kultne robne kuće uskoro odlučiti novi vlasnik, odnosno tržište. Continue reading Ode Vama NAMA

Kokuzarnik bluz

Prošlo je 12 sati mala, čarolije su nestale
Konji postaše miševi, a kočije bundeve

Prije skoro 20 godina ekipa marketinških gurua za neku britansku putničku agenciju osmisli su koncept Blue Monday, odnosno najdepresivnijeg dana u godini za sjevernu hemisferu, a to je u pravilu treći ponedjeljak u siječnju, odnosno u godini. To bi stoga onda bio idući ponedjeljak.
Iza ove konstatacije i postoji nekakva matematička jednadžba, ali ono što je i bitnije kapitalistička jednadžba – nakon vezanih konzumerističkih blagdana koji nakon sezone kiselih krastavaca počinju američkim danom zahvalnosti, nakon čega dolazi Black Friday, a sve kulminira Božićem nastaje vakuum u ludilu potrošnje do Uskrsa, a Blue Monday onda dolazi kao dobar razlog da se čovjek na najdepresivniji dan u godini barem nekako počasti, pa onda se nađe uvijek dobar deal za nekakav izlet i dan kada će dokoni novinari u post-blagdanskom periodu imati o čemu pisati. Continue reading Kokuzarnik bluz

Narodnjaci su preuzeli stvar

Fenomen Aleksandre Prijović i sijaset prodanih Arena po gradovima regijona napunio je društvene mreže i portale širom te nesretne ex-Jugoslavije kao da se radi o nečemu što je kao palo s neba i zateklo nas seljake spuštenih gaća koji smo potom nošeni silnom srećom gologuzi pohitali u koprive.
Moj je osobni fenomen što ja za dotičnu nisam nikad čuo do kada se priča počela zahuktavati: da bi stvar bila bolja – lik joj nisam ni zapamtio, iako sam ju očito vidio po internetima – ali je još bolja stvar što je nikad nisam ni čuo: ne znam ni jednu pjesmu, ne znam niti kako joj se zove ijedna pjesma. No, nisam ja mjerilo stvari, pogotovo ne ovih, samo mi je osobno fascinantno da me jedan, regionalni fenomen, zaobišao u širokom luku. Ok, boomer. Continue reading Narodnjaci su preuzeli stvar