Nekidan sam pisao o filmu Red Dawn, pa sam tamo rekao da Hollywood u kroničnom nedostatku ideja danas čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima, ili snima remakove. Međutim, zaboravio sam još jednu metodu vrlo popularnu za suvremeni film, a to je adaptacija scenarija video-igara za veliko platno, tj. film. Resident Evil, Max Payne, Streetfighter, Hitman… Koliko je to uspješno ili nije, ne znam, ali znam da sam ja čitavu franšizu Hitman nekako zamrzio nakon što sam gledao film.

Stoga ne čudi da se pojavio film koji je rađen po igrici koja se zove Company of Heroes. Ne čudi na prvu, međutim za one koji znaju kakva je Company of heroes igra onda čudi. Naime, COH je strateška igra u realnom vremenu (poput, npr. Red Alert serijala, tj. Command and Conquer, pa i Warcrafta i Starcrafta). Specifičnost ove igre je u tome što se bazira na zauzimanju ključnih točaka na karti koje osiguravaju ili resurse (streljvo, gorivo) ili postavlja graničnik za količinu dozvoljenih trupa (kao u “pravom” ratu, za teritoriji određene veličine određuje se vojna formacija sukladne veličine). CoH je bila igra 2006. godine. No, kako od toga napraviti film? Naizgled nikako, ali postoje dobre priča u single-playeru koje su bazirane na pravim vojnim akcijama Drugog svjetskog rata. Kako u igri možete voditi tri vojske (single-player): američku, britansku i SS Panzer Elite tako i svaka ima svoju priču, a uvjerljivo najbolja priča za filmsko platno je ona iz kampanje SS Panzer Elite divizije u kojoj je isprepletena tragična priča dva brata, svaki zapovjednik jedne satnije. Priča za film odlična – perspektiva neprijatelja (poput Željeznog križa), anti-ratni element (čemu sve to?), dualizam bratstva u oružju i bratstva u krvi, činjenica da nema puno filmova koji su obrađivali ovaj dio rata – radi se o Operaciji Market Garden, najvećem padobranskom desantu ikad, s kojim su Saveznici pokušali osigurat mostove u pozadini na teritoriju Nizozemske. Operacija je bila neuspjeh za Saveznike, a koliko sam ja upućen film koji se bavi ovim događajem je britanski Nedostižni most. No, postavlja se pitanje treba li nam još filmova na temu Drugog svjetskog rata nakon do sada snimljenih 14562 filma s tom tematikom? Naravno da treba, tim više što sam broju u prošloj rečenici upravo izmislio, WWII predstavlja neiscrpni izvor tema za film!

Satnija junaka

Ako je film Hitman ostavio gorak okus na percepciju čitave franšize, onda je ovo fantastično “straight-to-blueray” izdanje ostavilo okus povraćotine koju neću još dugo oprati. Naime, film ne da je loš nego je preloš. Trebamo li još filmova na temu Drugog svjetskog rata? Ovakvih sigurno ne. Pa, ako mi dozvolite da proanaliziram taj film koji je ostavio svu tu silnu gorčinu kad sam već bio dovoljno blesav da ga ne ugasim odmah na početku.

Ono što bih trebao razjasniti možda prije analize – film je rađen po video-igri Company of Heroes, a osim imena i generalnog povijesnog konteksta – nemaju ništa zajedničko. Inače nije na odmet spomenuti da je tvrtka THQ koja je distributer igre COH i nastavka koji se očekuje u svibnju – bankrotirala. Iskren da budem, nisam se podrobnije bavio analizom odnosa franšize Company of Heroes i filma, ali vrlo izgledno je to da je THQ prodao “ime” nekakvoj filmskoj kompaniji ne bili izvukli bar kakav dinar, a distributer filma je dobio ime koji će mu osigurati dobar dio publike. Kažem, to su moje pretpostavke.

U ovom filmu prvo što ne valja je ime. Dakle, ako izuzmemo da je ime “kupljeno” od popularne igre, Company of Heroes ili u prijevodu Satnija junaka bi trebala barem nekakvom logikom pretpostavljat satniju junaka. Satnija (company) je vojna formacija koja broji između 80-250 ljudi, što vojnika, što časnika i dočasnika. U filmu imamo 5-6 junaka, što bi bila desetina. Što je kvantitativno najmanja formacijska borbena postrojba (više desetina čini vod, a više vodova čini satniju…).

S današnjom tehnologijom digitalnih kamera, slow-motiona s gazilijon frejmova u sekundi čovjek se često na prvu može prevarit. Tako je meni bilo i s ovim filmom. Prvih nekoliko minuta sam mislio da bi film mogao biti ok, jer je fotografija pristojna, akcijske scene su OK, efekti su onako osrednje loši, ali ništa negledljivo. I onda je počela priča… Jedan bloger koji je recenzent za IMDB je rekao da to izgleda kao da ste klincu od 16 godina koji je igrao previše WWII pucačina dali količinu novaca koju on ranije nije mogao ni zamisliti i pustili ga snima film. Ja osobno mislim da ne treba podcjenjivati šesnaestogodišnjake.

A priča kaže sledeće… satnija junaka (a ranije smo ustvrdili da nisu satnija nego eventualno desetina) ide na tajni zadatak u srce Njemačke da bi kasnije otkrili da se radi o njemačkom programu atomske bombe. Nazi A-bomba je uvijek zanimljiva tema za pseudopovjesničare i teoretičare urote, međutim ono što možemo danas neosporno potvrditi je: a)Nacistička Njemačka je zaista imala program razvijanja atomske bombe i b)Nacistički program A-bombe je bio godinama daleko od američkog Manhattan projekta. Točka gotovo. Inače, kurioziteta radi, nedavno sam istraživao za seriju članaka o Ottu Skorzenyu, pa sam negdje pročitao da je Skorzeny navodno na samrti izjavio da se njemu Hitler osobno povjerio da je obustavio program A-bombe jer nije želio ostati upamćen u povijesti kao uništavatelj svijeta. Srećom pa danas Adija uopće ne smatraju najnegativnijom ličnosti u povijesti.

Naravno da su naši junaci oteli i gotovu A-bombu i nacrte bombe (zapravo nacrt bombe je ukrao jedan Rus) i nekog Heisenberg wannabeja. Inače to njihovo putovanje od točke A do točke B je bolno za gledat. Naime oni svoju avanturu započnu u Ardenima i odjednom se stvore u nekakvom fiktivnom njemačkom gradu čime se gledatelj ne može oteti dojmu da su šume Ardena nešto veličine Maksimira. Naravno, u tom fiktivnom njemačkom gradu naiđu na Rusa (?!) koji će im bit pravi Saveznik i drug, ali onda će na kraju im zabit nož u leđa i pobjeć s planom A-bombe dalje u svijet (samo se hrabri dočepaju slave).  Iz tog fiktivnog njemačkog grada moraju doći do Stuttgarta jer je tamo centar za izradu A-bombe (povijesno netočno). Do Stuttgarta dolaze tako što upadaju u teretni vlak a Nijemci koji ih love ih ne uspijevaju ih zadržati nego oni tužno stoje na peronu ko Đorđe Balašević u Puli dok vlak odlazi za Stuttgart. Inače, mrzim taj filmski klišej. Šta je vlak nekakav autonoman entitet od ostatka svijeta da ga nije moguće zaustaviti?! “Pusti, ovu bitku su dobili…” Nedavno sam gledao “Argo” i “Posljednji škotski kralj” i [SPOILER] filmovi završavaju tako što junaci odnosno junak upada na avion, i taman u trenutku kada vojnici izlete na pistu avion uzlijeće (u Argu, iranski revolucionari čak poganjaju avion po pisti!). Pa dajte molim vas, pa jel toliko teško prizemljit avion? Jednom Iranu ili jednom ludom Idi Aminu? Redatelji i scenaristi koji misle da vlakovi svuda idu kao u Japanu, da se svjetovi mogu rušiti ali da vozni red ide neometano trebaju doći u Hrvatsku da vide fenomen – u jednoj godini – vlakovi kasne dvije godine.

U Stuttgartu kroz razne peripetije otimaju i bombu i znanstvenika, zli Nemac ih lovi (inače loša kopija pukovnika Lande iz Tarantinovih Bastarda) i priča završava sretno. Jeij. Kao što vidite, nisam nigdje upotrijebio riječ SPOILER govoreći o ovom filmu jer smatram da se ne može pokvariti nešto što je već pokvareno. Ono što će izludit svakog faktofila je nedosljednost iz kadra u kadar. Zanemarit ćemo kada časnik prije početka misije drži svoj bullshit govor i tipično američko analoško preseravanje pa kad kaže da će misija biti lagana kao: “Burger, pomfrit i Cherry Cola” (Cherry Cola se pojavila na tržištu 1985., to ćemo zanemariti). Zanemarit ćemo i što časnik Wermachta ima SSovski kaput, a SSovac ima kaput Wermachta (garant su se zamjenili zbog veličine, a mogli su onda barem i šapke zamijenit). To su ionako propusti za picajzle. Geografske nelogičnosti ipak ostavljaju dojam šlamperaja.

Zanimljiva je scena kada dolazi 12. SS Panzer divizija (tj., njeni dijelovi) i vidimo njemački tenk koji je zapravo ruski T-34 s nekakvim navarenim limovima po sebi. E sad… da je ’77. pa da Peckinpah u jugoslavenske TAM kamione s JNA tablicama natrpa sovjetske vojnike-statiste koji pjevaju “Oj Kozaro” to bi bilo OK zato što ’77. to ne bi skužio niti jedan prosječan gledatelj na zapadu. Da je 1984. pa da Millius na američke tenkove navari lim da glume sovjetske tenkove… i to bi prošlo. Bulajić se ’69. nije ni trudio stavljat nekakve limove na T-34 koje mu je velikodušno posudila JNA da glume njemačke tenkove. Ali nije više ni ’69., ni ’77., ni ’84. Zašto je to bitno? Bitno je zato što danas svaki klinac koji igra video-igre (a to je ciljana publika ovog filma) zna u tančinu kako izgleda koja puška, pištolj, top, tenk, kamion i šta sve već ne. Igra Company of Heroes je poznata po tome što u tančine prati detalje vojne tehnike (brzina, ubojita moć, slabe točke…) kao i po točnosti razvoja te tehnike tijekom Drugog svjetskog rata. Ako mislite da se varam, pitajte bilo kojeg jadnika koji je pogledao ovaj film što misli o filmu – garantiram da će unutar prve tri rečenice spomenut tenkove.

I za kraj – nisam se dotakao glumaca… Što se tiče glume to je osrednje do OK, tko god se može natjerat da gleda nešto iz produkcije HRT-a ovo mu barem ne bi trebalo predstavljat problem. No, kad sam ko glumaca, htio bih samo spomenuti Britanca u satniji junaka (koja, po sto prvi put, nije satnija). Da, Britanca.. Imali su i Rusa – falio im je još lički partizan pa da bude sve u kompletu. Uglavnom, Britanac je od tipičnog stereotipa iz WWII filmova – cockney brko s manirima postao novi stereotip – britanac á la Jason Statham. Tako su englezi na filmu od uštogljenih čajoljubaca sa štapom u guzici postali navijači Arsenala koji razbijaju i loču. Inače Britanca u ovom filmu glumi Vinnie Jones, bivši fusbaler, a filmoljubci loših filmova će ga se sigurno sjećati iz Eurotripa u kojem je glumio – engleskog huligana i navijača. Možda stereotipan, al on je u satniji (ARGH!!!) junaka jedini lik koji je zabavan. Psuje, pije i šakama razbija Nijemce. Hans Landa wannabeija glumi Richard Sammel koji ima sigurno potencijala, ali je imao jako lošu ulogu. Ostali glumci, šačica nekih Amerikanaca iz B-produkcije i nešto Bugara (film je, ubr., sniman u Bugarskoj) prosječni u ispodprosječnom filmu.

Zaključak. Ovaj film će teško i doći do ruku onih koji nisu ljubitelji CoH franšize. A ljubitelji CoH franšize mogu biti jako, jako razočarani kao što sam bio ja, a tu gorčinu jedino može izbrisati igra Company of Heroes 2 koja bi trebala izaći u svibnju. No svejedno, osim ako nemate mazohističkih ili trashofilskih poriva – nemojte gledati ovaj film.