Agent 007 nam je pokazao da ga ni kraj Hladnog rata ne može načiniti tehnološkim viškom na tržištu rada međunarodne špijunaže. Nije umro niti James Bond, a nije ni žanr špijunskih trilera pao u zaborav – ili su još uvijek aktualne hladnoratovske, sada već „povijesne“ teme ili su se špijuni prilagodili novim (korporativnim) interesima i prijetnjama. Dok su se hollywoodski špijuni po padu Berlinskog zida 90-ih uglavnom bavili rasulom u nekadašnjem istočnom bloku, mafijama i krađama raznoraznih nuklearnih bombi, danas su se međunarodni filmski obavještajci uglavnom instalirali na Bliski istok.
Čovjek bi opet pomislio da će se rasulom ideološkog sukoba Hladnog rata i propaganda iza filmova nekako urušit, al pazi đavla, danas je očitija i jača nego ikad u Hladnom ratu (osim možda oni prvih ratnih i špijunskih filmova iz 50-ih…). Dobar primjer jer recimo Affleckov Argo (da ne spominjem Zero Dark Thirty – lov na Bin Ladena). Argo spada u „povijesni“, hladnoratovski triler (epizoda s talačkom situacijom u američkom veleposlanstvu u Teheranu, točnije o malo poznatoj akciji CIA-e o izvlačenju uposlenika veleposlanstva koji su uspjeli izaći netom prije no su zgradu veleposlanstva preuzeli islamistički studenti). Film počinje kratkim objašnjavanjem kako je došlo do islamske revolucije u Iranu – da je to bila revolucija kojom se svrgnuo iranski šah Reza Pahlavi, američki igrač, tiranin i diktator koji je ugnjetavao iranski narod dok je amerima jedino bilo važno da dobiju naftu. Nakon tog posipanja pepelom na glavi, mea culpa, mea maxima culpa uvoda počinje film u kojem CIA-u vidimo kao relativno pitomu organizaciju, u najmanju ruku kao da je CIA UNICEF ili Crveni Križ a ne nemilosrdna plaćenička agencija koja je svoj krvavi trag ostavila od Nikaragve do Pakistana. Uglavnom, da skratim, u zadnjim minutama filma je vidljiv nevjerojatan preokret kada od trilera film postaje ‘merica, fuck yeah! film. Preokret je takav da čovjeku bude skoro drago [SPOILER] što su amerikanci i pravedna CIA zajebali krvoločne i glupe Irance. No sve u svemu, svejedno film vrijedan gledanja ljubiteljima špijunskih trilera.
Međutim, nema više samo Hollywood monopol nad filmovima, pa tako ni nad špijunskim trilerima. Polako ulazimo u svijet u kojemu SAD neće više biti jedina supersila, nego se ponovno vraćamo u period više centara moći u svijetu. A tako svaki centar moći ima svoje interese, a na prvim linijama tih frontova su – špijuni. Pa ću se osvrnuti na dva takva „neamerička“ fiktivna obavještajna junaka.
Polat Alemadar – turski Jack Bauer
U poplavi turskih sapunica na našim televizijama prije nekoliko godina vrtila se i jedna serija pod nazivom „Dolina Vukova“. Iskren da budem, nisam gledao niti jednu epizodu, ali znam da jedno vrijeme nisam mogao prebaciti na sarajevski OBN a da ne vidim neke Turke kako se napucavaju kalašnjikovima po nekakvom kamenjaru. Nevjerojatno, ali kad god bih prebacio na OBN uvijek, ali uvijek su bili neki Turci na nekakvom kamenjaru, bilo to ujutro, popodne ili navečer. U tom konstantom TV bombardiranju pri promjenama kanala čak sam uspio i pohvatat o čemu se radi – jadni Turci u borbi protiv odvratnih Kurda terorista negdje u turskom Kurdistanu (inače, na ovu temu toplo preporučujem odličan turski film Nefes: Vatan sagolsun).
Možda nisam gledao niti jednu epizodu serije „Dolina Vukova“, ali je Polat Alemadar iz serije otišao na veliko platno i to u dva filma: Dolina Vukova Irak i Dolina Vukova Palestina.
I jedan i drugi film se baziraju na pravim događajima: Irak na događajima s početka koalicijske okupacije Iraka: film počinje tako da Amerikanci otimaju turske vojnike, stavljaju im kukuljice na glavu i odvode na ispitivanje (stvaran događaj koji se dogodio 4. srpnja 2003., slabo medijski popraćen u SAD), dok se Dolina Vukova Palestina bazira na događajima iz 2010. kada su izraelci napali humanitarnu flotilu koja je nosila pomoć za Gazu, a pogotovo nakon upada izraelskih snaga na turski brod Mavi Marmara.
Polat Alemadar je turski obavještajac koji dakle odlazi u pomoć u Irak (turskoj manjini) i u Palestinu (palestincima u Jeruzalemu). Alemadar nije profinjen i suptilan kao James Bond nego je lik koji ide ravno u glavu kao junak serije 24 sata Jack Bauer. Kod njega nema fensi pića, flerotvanja, loših viceva i gedžetarija – on je poput sveameričkih junaka koji poznaju samo kaubojštinu i silu. Dolina vukova Palestina počinje tako da je on sa svojim prijateljima/kolegama u Jeruzalemu gdje ih zaustavlja izraelska vojska i traži isprave. Oni vade turske putovnice i kad ih vojnik pita: „Kojim ste poslom u Izraelu?“ Alemadar odgovara: „Izrael? Ne, ja sam došao u Palestinu.“ Od tog trenutka počinje pičvajz, eksplozije, rafalanje, potjere autima i tako do kraja filma. Sličan, iako za nijansu suptilniji je i Dolina vukova Irak.
httpv://www.youtube.com/watch?v=b9A4IhMVoDg
Dolina vukova Irak je bio prvi film iz te franšize i po mnogočemu je kontroverzan. U filmu su prikazani neki događaji koji su bazirani na stvarnim događajima – npr. mučenja u Abu Ghraibu su prvi put prikazana u Dolini vukova prije bilo kojeg drugog filma. Također su tu i neki drugi događaji: poput pokolja na svadbi, ubojstvo novinara, mučenje zarobljenika, itd… Film je zanimljiv upravo zbog turske percepcije amerikanaca – tim više što su saveznici – ne treba zaboraviti činjenicu da je turska vojska druga najveća vojska u NATO savezu. Film je poruka saveznika da američka kauboj diplomacija ne prolazi.
Vrlo je zanimljiv detalj američki vojni doktor koji uzima organe od zarobljenika i potom ih šalje u New York i Tel Aviv bogatim primateljima. Film je zbog toga dobio kritike kao antisemitski, jer pobogu, tko je vidio ikada da newyorški doktor bude – Židov?!
httpv://www.youtube.com/watch?v=9sVqB6PH2jA
No, ako je Dolina vukova Irak proglašena antisemitskim filmom, onda je Dolina vukova Palestina antisemitski film na steroidima. Kao što sam ranije rekao, film je gomila eksplozija i akcije od samog početka, a izraelski vojnici su prikazani kao zločinci i krvoloci toliki da nacisti iz američkih ratnih filmova prema njima izgledaju kao mirovne snage. Međutim, ono što je najgore, izraelske metode u obračunu s Palestincima uglavnom nažalost ne odudaraju puno od onih prikazanih u filmu.
Ovi filmovi su po meni dobri pogledat iz više razloga. Prvo, sigurno iz zabave, jer su akcije vrijedne gledanja za ljubitelje akcijskih filmova. Drugo, ozbiljnije, je pogled s druge strane medalje – kako drugi gledaju – u ovim primjerima na Amerikance i Izraelce. Možda je izraz „s druge strane medalje“ nespretan, ali Al-Qaida ili Talibani ne snimaju filmove, pogotovo ne multimiljunske akcijske spektakle, ali kao što rekoh – zanimljivo je gledati kako jedan američki saveznik gleda na Amerikance. Naravno, ta druga perspektiva se istegne i često bude anti-američka-izraelska propaganda, međutim ako smo naučili gledati američke filmove a da se odmaknemo o ‘merica fuck yeah! stava, onda to niti ovdje ne bi trebao biti problem.
Carl Hamilton – švedski James Bond
Carl Hamilton je književni junak švedskog književnika Jana Guilloua koji se pojavljuje u sepetu špijunskih trilera. Hamiltona su nazvali „švedskim James Bondom“ i to ne bez razloga – on je preslika svog britanskog kolege. Međutim, ipak postoje neke razlike. Da, on je uglađeni špijun i nije kao Polat Alemadar ili Jack Bauer da skače na prvu, međutim ako do fajta mora doći, onda će se pošorat jednako dobro kao Alemadar ili Bauer. On ne pije fensi pića poput James Bonda, ne flerujte sa ženama i nema loše onlinere. A šta reći – hladni Šved. Govori odlično engleski i ruski, i dobro nagoni svoj crni Lexus. Međutim zanimljiv je njegov background – kao i njegov britanski kolega i on je plemić, međutim kao mladić zbog svog ljevičarskog aktivizma (zašto na zapadu ljevičarski revolucionari uvijek budu dokoni buržuji?) odbacuje svoj plemićki background. U 70-ima je aktivan u pro-palestinskom pokretu (pokazat će se kasnije bitnim!) i nekakvoj švedskoj maoističkoj organizaciji (!). Kasnije ide u vojsku, tamo je valjda vrbovan za švedsku obavještajnu službu, šalju ga u SAD, tamo postaje NAVY SEAL (ili kako sam jednom na nekom bosanskom kanalu vidio titl – FOKA), vraća se nazad u Sverige i tad počinju njegove špijunske avanture.
Carl Hamilton je u Švedskoj, koliko mi je poznato, imao nekoliko ekranizacija kroz neke filmove i serije, međutim prošle godine se Hamilton pojavio u novoj franšizi (barem mislim da je nova) i to u dva filma (dva filma u istoj godini!).
Prvi film je Hamilton – I nationens intresse i Hamilton: Men inte om det gäller din dotter, tj „Nacionalni interes“ i „Ne radi se o tvojoj kćerki“ (tako nekako, nije dostupan hrvatski prijevod).
Carl Hamilton se za razliku od svog kolege James Bonda ne bavi nekakvim villanima i smješnim organizacijama, nego pravim operacijama. Švedska, ta miroljubiva nordijska perjanica demokracije je poznata po velikoj vojnoj industriji. Hamilton se u „Nacionalnom interesu“ upravo bavio tim pitanjem – kako su švedske GPS navođene granate završile u rukama terorista na rogu Afrike? Hamilton se u potrazi za granatama uspješno infiltrira u rusku mafiju, a put ga na kraju odvede u Afriku. U drugom pak filmu je u potrazi za otetim kumčetom – kćerkom kolegice iz tajne službe – koju su oteli islamistički teroristi. Hamiltonu u oba filma pomaže Mouna Al Fathar, tajanstvena agentica PLO-a (Hamilton i pro-palestinske veze u mladosti?). Švedska, kao prava neutralna zemlja, nordijski raj heavy metala prikazana je kao zemlja koja ulaže ogromne napore u mirovne konferencije (u oba filma), a eto dogodi se pa im super high-tech oružje završi u krivim rukama.
httpv://www.youtube.com/watch?v=y_67zrzIWDQ
„Nacionalni interes“ je zapravo svojevrsna kritika novog korporatizma, gdje sada korporacije zamjenjuju države tamo gdje je država bila uvijek nezamjenjiva (sigurnost). Logika je vrlo jednostavna i ispravna – ako privatniku date oružje i legitimitet – njemu će prvotno bit u cilju biti profit a ne neki drugi interes – to je uostalom i postulat kapitalizma. Zanimljivo je prikazana i sprega korporativnih sigurnosnih agencija (u filmu fiktivni „Spectragon“) i državnih sigurnosnih agencija (u filmu CIA).
httpv://www.youtube.com/watch?v=1aN9242ZQWc
Drugi film je otvorena kritika SAD-a, gdje je CIA prikazana kao organizacija koja u cilju svojih interesa („kako pobijediti na trkama? Kladi se na sve konje!“) ne preže od nikakvih metoda (čak je i naš junak Hamilton podvrgnut waterboardingu!) i surađuje sa svima bez obzira bili teroristi ili ne (hej, pa to se stvarno dogodilo u Libiji! Sirija? Egipat? Hm…).
Vrlo je zanimljiv pogled autora iz jedne nezanimljive i neutralne zemlje kakva je Švedska. Danas je Švedska u poziciji kako se u međunarodnoj diplomaciji stručno naziva „piškio bi-kakio bi“. Nije NATO članica ali eto pomognu u Bosni, Kosovu, Afganistanu pa i u Libiji ako treba. Švedska je bila neutralna u Drugom svjetskom ratu – što je svima odgovaralo – Nijemcima je trebao švedski čelik, a znali su da bi im Britanci sravnili sve rudnike da okupiraju Švedsku. Ovako su Nijemci kupovali švedski čelik, koristili švedsku željeznicu, a Šveđani su bili dovoljno dobri da Saveznicima s vremena na vrijeme kažu kakvu obavještajnu pikanteriju vezanu za Nijemce. Poslije tog vrućeg došao je onaj Hladni rat kad je Švedska opet jasno stala na stranu – nijednu. Što je opet odgovaralo i Rusima i NATO-u da imaju (skupa s Finskom) veliku tampon zonu na sjeveru. Danas više nema ni Švaba, ni Rusa pa da li neutralnost uopće ima smisla? Kao da autor pokušava indiskretno reći – ima! Također je vrlo i zanimljiv taj lik drugarice iz PLO-a, čime se hoće reći da Švedska daje legitimitet Palestini i njihovim naporima. Sve mi se čini, da bi Hamilton i Alemedar udružili snage da se skupa nađu u Palestini – sjever susreće jug.
I tako, Turska ima svog junaka, Švedska ima svog junaka. Sad bih trebao završiti sa pitanjem: „Hoće li Hrvatska imati svog antikorporativo-globalnog junaka?“, ali mislim da ću završiti odgovorom: „Neće. Pa kod nas je direktor obavještajne agencije – američki državljanin.“ A i filmovi nam nisu nešto…
