Nedavno sam gledao dokumentarac o partizanskom filmu koji se zove, vjerovali ili ne “Partizanski film”, u kojem je rečeno da je američki redatelj John Millius (scenarist Apokalipse danas i Conana Barbarina) bio veliki pobornik jugoslavenskog partizanskog filma i da je upravo njegova Crvena zora (Red Dawn) iz 1984. hollywoodska verzija partizanskog filma. Kad sam malo promislio uvidio sam da je to moguće. Red Dawn je priča o partizanima koji se bore protiv okupatora – gotovo, eto nam partizanskog filma.
O čemu se radi u Red Dawnu. Dakle imamo nekakav gradić, nekakvu mirnu američku suburbiju početkom osamdesetih godina, Regan odlučno vodi slobodni svijet protiv imperije zla s onu stranu željezne zavjese. Miran je dan, mladići sjede u školi kad odjednom se nebo zabijeli od padobranaca. Spuštaju se padobranci, ubijaju sve živo i mrtvo a na ramenima im oznake – Sovjetskog Saveza i Kube! Skupina mladića (među njima i Patrick Swayze i mladi Charlie Sheen) uspijeva pobjeći u šumu, tamo malo kampiraju, love jelene i onda malo pa malo se odvaže na akcije protiv mrskog komunističkog agresora! Kako svim borcima za slobodu (ili teroristima – kako se uzme) treba nekakvo zvučno ime oni su se nazvali – wolverines po svom nekadašnjem nogometnom timu. A to je inače dvoznačno pošto je wolverine mala, ali krvoločna životinjica ili što bi mi Hrvati rekli – kuna. Ukratko to je radnja filma. I da sam ispričao radnju do kraja ne bih napravio nikakav spojler jer se filma završava tako da se oni i dalje bore. Jer revolucija uvijek traje! (A bore se protiv komunista, kakav paradoks).
Iskren da budem meni je Red Dawn bio dosadan film. Uglavnom onim malo šize “joj kako ćemo”, pa onda doza ‘merica fuck yeah! i na kraju rešetamo mrskog agresora. Ništa specijalno. Ruso-kubanci su uglavnom prikazani kao bezglavi smotani agresori koji voze američke tenkove koji bi trebali navarenim limom podsjećat na ruske. Ništa spektakularno.
Ako smo već pretpostavili da je Red Dawn partizanski film (a je – partizani se bore protiv okupatora – partizanski film!) onda bi ga trebalo usporediti s nekim partizanskim filmom ex-yu kinematografije. Ja sam imao tu sreću da sam se rodio baš te godine kad je Red Dawn izašao, a kad sam počeo shvaćat filmove partizanski film je odavno postao neprihvatljiv jerbo su ideološki nasljednici Boška Buhe razbucali Vukovar i Dubrovnik. Srećom ili nesrećom nekako je kod nas partizanski film postao antifašistički film pa sam se susreo sa žanrom, a i jedan period života sam živio u Sarajevu, a jedan kanal iz njihovog javnog tv servisa – Federalna Televizija – ima fetiš prema partizanskim filmovima tako da sam “Partizansku eskadrilu” ili “Most” Hajrudina Krvavca gledao barem jedno pet-šest puta. Moglo bi se reć da sam stoga donekle upoznat sa žanrom. Red Dawn nije epski film poput Bulajićevih filmova, nije niti poput jamesbondovskog Krvavčeva “Valter brani Sarajevo” (inače jedan od najgledanijih filmova na svijetu, a možda i najgledaniji – zahvaljujući najviše bratskom narodu NR Kine Valtera je pogledalo oko milijardu i pol gledatelja!). Red Dawn je svakako jedinstven film, a možda mu je najbliži kontekst “Otpisanih”. Prle i Tihi su urbani delije koji prave pičvajz po Beogradu, razvaljuju njemačke garnizone, prave diverzije, prave upade u bolnice da oslobode zarobljene drugove, rešetaju Nijemce kao Rambo Ruse. Otpisani su također i fiktivni poput Red Dawna – naime tokom okupacije Beograda u Drugom svjetskom ratu ubijen je jedan (1) njemački vojnik, a nakon sloma Užičke Republike na teritoriju Srbije praktički nije postojao partizanski pokret do 1944. No povijesne fakte ostavimo za nešto drugo.
Red Dawn je ipak započeo jedan zanimljiv trend u američkoj pop kulturi a to je strah od moguće invazije. Da bi stvar bila još luđa taj trend je zaživio poslije Hladnog rata kada su jedini oni koji su možda i mogli izvršiti invaziju na SAD (SSSR) neslavno propali. Prva igrica koju sam ja igrao na tu temu je bila “Freedom fighters” u kojoj ste vi u ulozi američkog patriote iz New Yorka koji ide i tamani sovjetske agresore. Noviji nastavci Call of Dutya i Battlefielda se baziraju upravo na nekakvom fiktivnom sukobu Amerike i Rusije a u Modern Warfare 2 događa se invazija na SAD od strane – Rusa.
Nova Crvena zora
No eto, ko bi reko, a ko bi li se nadao da će nam ova godina donijeti i remake filma iz 1984. Hollywood u kroničnom nedostatku ideja konstanto čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima ili snima remakove. Jedno i drugo je uglavnom negledljivo.
No, nekako sam se nadao da bi novi Red Dawn mogao biti gledljiv remake – razmišljao sam logikom da bi se loš do osrednje-loš film mogao popraviti iako sad kad razmislim, nije mi jasno na čemu sam temeljio logiku jer stara narodna ionako kaže da se o govana ne može pravit pita. Već sam ranije rekao da Red Dawn meni osobno i nije neki film, ali zbog te jedinstvene priče i meni uvijek tih zanimljivih hladnoratovskih tema Red Dawn je kod mene imao neku dozu respekta.
Daklem o čemu se radi? Radi se o istome onome što sam gore napisao za Red Dawn iz 1984., samo što riječ Rusi treba zamijeniti sa Korejanci (sjeverni). Film je dakle gotovo u tančine isti kao i original iz ’84. Što i ne čudi ako vidimo da je Millius bio scenarist za ovaj – tj. korišten je isti scenarij od prije skoro 30 godina. Čemu služi snimit isti film samo 30 godina kasnije, a valjda zbog para.
Novi Red Dawn je u meni pobudio iste osjećaje kao i stari, a to je uglavnom ravnodušnost i iščekivanje da film završi što prije da se mogu bavit nečim drugim. Što se tiče ovako scenografije i tako tih stvari koje su meni uvijek zanimljivi u takvim filmovima – pa kao da mi se čini da su se u ovom novom filmu još manje potrudili nego u originalu. Umjesto zavarenih ploča na otpisanim tenkovima, ovdje se po ulicama voze američki tenkovi, a sjevernokorejski vojnici se voze u Humveejima na kojima je nacrtana američka zastava preko koje je nacrtana crvena zvijezda s onim njihovim simbolom – srp, čekić i kist. Valjda u Americi nema ni jednog UAZ-a, već kad nisu htjeli snimat film u Mađarskoj ko sav poštenih hollywoodski svijet.
Ima tu nekakvih plakata na sve strane, što je zapravo derivacija jednog plakata, ali ono što je nevjerojatno je da nema niti jednog portreta vođa – Velikog i Dragog, a tko god je gledao barem malo dokumentaraca o Narodnoj Republici Koreji onda zna da nas Vođe promatraju odsvud i uvijek. Da sam ja redatelj bio tog filma ja bih to zašarenio sa svom šarolikošću sjevernokorejskih propagandnih plakata, napravio scenu da vojnici muče logoraše da vježbaju za slet, a Kim Il-Sung bi se cerio sa svakog ugla dok kao vječni predsjednik sada vlada i Amerikom iz groba. Ali to nije poanta filma, a ja zato vjerojatno i nisam redatelj.
Glumci su bili, šta ja znam, OK valjda, nije baš da su to zahtjevne uloge u fetiš filmu republikanaca. No, a ovo je moj turbo-subjektivni stav, onaj mali što je kao trouble maker, tj. brat protagoniste je očajan jerbo izgleda u svakom kadru, ali u SVAKOM kadru kao netko tko se ne zna kruva najest a ne da bi držao pušku i pucao po mrskom okupatoru i domaćim izdajnicima. Meni apsolutno neuvjerljiv, a on za mene u Hollywoodu s tim izrazom lica ima budućnost kao typecast lika koji se ne zna kruva najest. Eto to ja mislim o njemu.
No ipak mi se jedan detalj svidio: u jednom trenutku protagonist, marinac govori o gerili i kako je on u Iraku bio “good guy” koji je održavao sigurnost, a sada kod kuće on postaje “bad guy” koji pravi kaos. Poetska pravda što bi rekli u narodu, iliti nekom rat-nekom brat, nekom terorist- nekom borac za slobodu.
Partija u DNRK bi trebala, a ovo nije sarkazam, ovaj film puštat po cijeloj zemlji po svim zabitima i svim školama kao što su se u Jugoslaviji nekad puštali partizanski filmovi ili Svećenikova djeca u novije vrijeme. Sjeverna Koreja ulaže velike napore u propagandu da objasni narodu kako su za sve nedaće krivi američki imperijalisti – a sad imaju priliku da pokažu narodu – e vidite koliko se oni nas boje! No, sa Sjevernom Korejom se nije igrat, u slučaju ponovnog izbijanja rata na korejskom poluotoku predviđa se da bi unutar prva 24h poginulo milijun ljudi.
Na kraju zaključak – tko je volio stari Red Dawn voljet će i novi. Jer kao što sam rekao – razlike nema.