U potrazi za kontinentom Gruzije
Još je davno Einstein od svog punca Miloša naučio da je sve relativno. Tako sam ja nekad prije otkrio da su civilizacijske značajke sasvim subjektivna stvar i za kvalifikaciju vrlo ovisne o relaciji. Kako Brođaninu, logično je bilo da mi je Slavonski Brod bio centar moga svijeta, i gdje god da sam živio ili boravio domu bih se vraćao u Brod na Savi. U godinama kada sam živio u Sarajevu, M-17 cesta bi me vodila dolinom rijeke Bosne pokraj obale onečišćene gomilom smeća, ponekim entuzijastom koji bi natjerao Golfa dvojku u plićak Bosne i prao ga jeftinim detergentom. Cesta je prolazila kroz Kakanj, prašan od cementare i musav od hidroelektrane i rudnika (ili kako bi moj drug Bidon rekao: „Niko se u Bosni nije okupao nizvodno od Kaknja“). Pa je slijedila Zenica i grozomorna željezara, s plamenom visokih peći koji bi svjetlucali u daljini sumraka. Pa onda Maglaj u kojem je valjda, jasno, uvijek magla i nesnosan smrad Natronke, tvornice celuloze. I onda vožnja od Dervente do Bosanskog Broda kroz razrušena sela i neobnovljene kuće sa strašnim grafitima još od rata. Ali već s vrha Dervente u daljini se vide svjetla keja u Brodu koja te toplo dočekaju na savskom mostu dok dolaziš na veliki i uređeni granični prijelaz. Pa svjetla velikog i modernog trgovačkog centra, uređene i čiste ulice, a pogotovo je sad taj osjećaj sigurno puno bolji dok se voziš kroz najnoviju aveniju. Izađeš iz auta i pomisliš: „Bosno, volim te, ali ovo je Europa.“ Continue reading Priča četvrta: Od Rusije gladni, Europe žedni
