U dvorištu zgrade gdje sam odrastao u Brodu na međi tog našeg dvorišta i parkinga mjesnog suda stajalo je veliko drvo tužne vrbe. Stabla odavno nema, nestalo je nakon što je veliko i snažno korijenje počelo kidati asfalt parkinga mjesnog suda, pa je pravosuđe doslovno u korijenu sasjeklo drvo koje je obilježilo moje rano djetinjstvo. Mi klinci iz zgrade smo provodili dane pod tim drvetom, uglavnom se njihajući poput malih majmuna po lijanama, odnosno tankim granama drveta do trenutka do kada lijana odnosno grana ne bi pukla, pa bi se na radost svih ostalih stropoštali po razbacanom šoderu dvorišta. U to doba je i odgoj bio drugačiji nego danas, pa su oni malo živahniji nemali broj puta s ovog drveta birali grane kada bi ih roditelji poslali da si izaberu sredstvo za fizički odgoj. Bila je to prava umjetnost, izabrati granu – tanke grane peku i ostavljaju tanke recke s podljevom, debele grane teže pucaju i ostavljaju masnice. Continue reading Stodvajstrojka