Jednom kad sam kao klinac ložio našu staru kaljevu peć, i kad mi naravno nije polazilo od ruke odmah iz početka da se vatra “uhvati” (jerbo sam bio prelijen da bih nacijepao sitnih drva pa sam se uzdao u veliku količinu hepo kocki) pod ruku mi je dopala jedna knjiga s police gdje su stajali naredani naslovi biblioteke HIT. Ako me sjećanje dobro služi, čini mi se da se radilo o knjizi “I druge priče” srpskog književnika, bivšeg sarajlije, Mome Kapora. I tako hepo kocku po hepo kocku, stranicu po stranicu, došao sam do jedne priče o srednjim godinama. Još uvijek mi je neshvatljivo kako sam tad, kao tinejdžer-gimnazijalac, od cijele te knjige upravo zapamtio njegovu misao o srednjim godinama. Uglavnom, veli Momo, vjerojatno na tragu Mešine misli o 40-ima, da su srednje godine najgore godine čovjekova života… ali ne u Mešinom smislu da je čovjek premlad da umre, a prestar da živi (svoje želje). Veli on, naime, da se radi o nepodnošljivoj samoći: mladi se, kaže, uvijek drže u grupama i nastupaju zajedno, a stari isto tako, iako možebit žive sami, u svojim istupima nastupaju zajedno: “MI smo bili…”, “u NAŠE vrijeme..”, dok ljudi u srednjim godinama, iako ih je razmjerno puno, uglavnom se drže povučeni u sebe kao otoci. Iako ja još imam dobar dio puta do srednjih godina, ipak sam se našao u teoriji usamljenih u gomili.
httpv://www.youtube.com/watch?v=XNq_GWQFKLw
Nezaposleni su isto tako sami.
Biti usamljen u gomili u ovom slučaju ne znači biti potpuno sam, kao ni u slučaju srednjovječnih ljudi, ali u aspektu bistvovanja kao “čovjek srednjih godina”, tj. “nezaposlene osobe”. U zemlji gdje je 350 tisuća nezaposlenih, daklem gotovo 9% UKUPNOG stanovništva ove nesretne zemlje, nezaposleni gledaju da su u krugu onih 90% drugih – studenata, penzionera ili onih sretnika koji imaju posao i o kojima najčešće ovisimo. Neminovno je ipak, da u zemlji gdje prosječno 150 radnika dnevno ostane bez posla da budemo i u okruženju kolega nezaposlenih, ali pokušavamo da se ne bratimo i da ne veličamo skupa muku. Tako da i nismo kolege.
Nema većih (iskonskih) marksista od nezaposlenih. Kaže drug Engels da je rad stvorio čovjeka (a nerad komunistu). Nema boljeg načina od nezaposlenosti da se shvati što znači rad čovjek (nešto kao ona kletva dabor da im’o pa nem’o), a ja bi reko da su nezaposleni novi proleteri. Samo… slaba je to zamjena za proletere, kad više nikom nije ni do crvenih barjaka, niti do zvuka Internacionale. Ogadili ih neradnici.
Umjesto plamenih zora i musavih radnika koji biciklima hitaju fabrikama, nezaposleni jednom mjesečno se prepoznaju na putu do burze rada. Tupi pogled u zemlju, u rukama plave (ne)radne knjižice iz kojih vire bijeli kartončići šrafirani datumima. Osjećaj sramote kojeg ni kriv ni dužan nosi u sebi, kao da je umjesto te nesretne knjižice u ruci na nadlaktici svezana vrpca koja će ga razlikovati od “normalnih”.
Druga Engelsa je u neku ruku reinterpretirao i pokojni Ivan Pavao II., čije su slike nosili radnici u plamenim zorama 1980. kad je jesen rekla ne. Sve je zapravo rekao naslovom svoje enciklike – Laborem exercens – Radom čovjek. Ne da je rad stvorio čovjeka, nego čovjek ostvaruje svoje čovještvo radom.
Kad sve to čovjek nekako sagleda, suvišno je postaviti pitanje “kako smo to postali usamljeni u gomili”. Možda bi najbolje bilo nakon dvije godine na birou rada nabaviti polovna kola i početi taksirat. 4443-443, to je onaj pravi broj koji znaju svi.
httpv://www.youtube.com/watch?v=yit8-Yntjwg